Ervin Hladnik Milharčič:NORVEŠKA CIVILIZACIJA

Povezani članci

• Smrt fašizmu, Ciganine!
• Kako poraz zvati pobjedom
• Esad Bajtal: Treba ih sve smijeniti!
• Ista meta, isto odstojanje, isti promašaji
• Naprijed natrag!
• Boris Dežulović: Duhovna dimenzija medicine

U trenutku nacionalne katastrofe primjereno je Norvežanima prije svega izraziti sućut. U napadu na Oslo je ubojica, kojeg nećemo imenovati, napravio ciničnu matematičku operaciju. Branitelj zapadne kršćanske civilizacije, koji mrzi muslimane, pucao je na najmlađu generaciju laičke norveške laburističke stranke, koja decenijama vodi socijaldemokratsku politiku. Zanimljiv izbor mete. Laburistička stranka je poznata prije svega po tome što je izgradila norvešku socijalnu državu koja se temelji na jednom od rijetkih socijalnih paktova između  sindikata i poslodavaca. Norvežani žive lijep život. I nisu sebični.

Država je svoje tragove ostavila po cijeloj istočnoj Europi. Na najmanje uobičajenim krajevima u Sloveniji postavljena je malena plava ploča koja svjedoči da je obnovu zgrada u starim gradskim jezgrama, pozorišnih dvorana, lokalnih muzeja, projekte zaštite okoliša i studijske programe – podržala norveška država kroz instituciju koja se zove Norveška finansijska inicijativa. Ova inicijativa omogućava projekte očuvanja kulturnog naslijeđa koji su lijepi i korisni. Tabla stoji na Muzeju lipicanera u Lipici i na Muzeju Prvog svjetskog rata u Kobaridu, na kućama u Radovljici, Štanjelu i mnogim drugim mjestima po cijeloj Sloveniji. Za sve projekte je karakteristično da nisu pompezni ni napuhani i da oko njih nema visokih zidova. Nisu monumentalni i prolaznike  ne odbijaju. Zadnjih godina su Norvežani obnovaljanju kulturnog naslijeđa u Sloveniji namijenili  više od dvadeset milijuna eura. Na to ih ne tjera prislila kontinentalne politike, jer njihova država nije članica EU. Tako čovjek zamišlja civilizaciju na kojoj god strani neba da stoji.

I u takvim državama je moguće da stanovništvo bude vjerski zaluđeno. A to nije slučaj sa Norveškom. Išao sam pogledati zadnje statistike o odnosima državljana i vjere – koja je u Norveškoj protestantska.  U ozbiljnim istraživanjima javnog mnijenja  dvadeset posto je izjavilo da vjera u njihovom životu igra važnu ulogu. To je jedan od najnižih postotaka u svijetu. Ako nešto nije karakteristično  za norveško kraljevstvo u 21. stoljeću, to su konfesionalni ratovi.

Masovno ubijanje djece je tipično za sredine gdje vjera ima preovladavajuću ulogu u životu ljudi. Tri godine sam živio u Jerusalimu i često se vraćam u taj grad. Navikao sam da sok od narandže pijem kod Damaščanskih vrata na putu prema Al Aksi, kamo muslimani masovno idu na molitvu u treću najznačajniju džamiju muslimanskog svijeta. Kuskus je najbolji kod Zida plača, gdje iste tolike mase Židova u pukotinama ostavljaju presavitke papira sa molbama. Kavu pijem kod Jermena ispod crkve Kristovog groba, gdje je pred praznim udubljenjem beskrajan red kršćana svih denominacija. To su sjajne posmatračnice tri velike monoteističke religije našeg svijeta. Ne vjerujem u bogove, proroke i objave, ali sam pustio u Jerusalimu da me uvjere. Od sve tri treba bježati. Sve tri govore isto i pozivaju se na iste knjige i dovode do istog rezultata. Kad se proglase za civilizaciju i spuste u politiku – nasilje će biti neopisivo.

Kad sam pokušao razumjeti šta se ovog kraja tjedna dogodilo u Norveškoj, sjetio sam se prizora koje sam pratio zadnja dvije decenije. Vidio sam pobožne Židove koji su upotrebljavali Stari zavjet kao dokument o nekretninama i buldožerima rušili naselja u kojima su živjeli ljudi druge vjere. Sjedio sam sa pobožnim muslimanima koji su u kontekstu borbe protiv okupacije Zapadnog brijega i Gaze otkrili da su njihov glavi neprijatelj laičke organizacije njihovog vlastitog naroda. Govorio sam sa kršćanskim fundamentalistima, koji su podržavali istjerivanje Palestinaca sa Zapadnog Brijega, da bi se ispunilo biblijsko proročanstvo o obnovi židovske države. To nisu radili iz osjećaja solidarnosti prema Židovima, nego zato jer je to uvjet za brz kraj svijeta i povratak mesije.

Prije dvije godine sam u Jerusalimu u restoranu katoličkog hotela za hodočasnike Notre Dame sjedio na večeri sa nekoliko prijatelja. Po jelovniku je bilo  jasno na kojoj strani sukoba civilizacija sjedimo. Nudili su škampe i svinjski but  iz pećice, što je iz društva isključilo kako religiozne Židove, tako i muslimane. Upravo sam se vratio iz Gaze, gdje je desničarska vjerska i politička organizacija Hamas utvrdila svoju vlast. Godine 2007.  sam bio u Gazi, kad je Hamas  vjerski  inspiriranom ratnom akcijom likvidirao zadnje ostatke sekularne vlasti Jasera Arafata i njegove Palestinske oslobodilačke organizacije. Arafatovi suborci su se nakon nekoliko sati otpora predali, skinuli uniforme i predio između Izraela i Egipta prepustili očigledno jačoj strani.

Prema Hamasu sam imao ambivalentan odnos. Organizacija je prije toga pobijedila na izborima na okupiranim teritorijama i zasjela u veći dio palestinskog parlamenta. Europska Unija i SAD su vlast Hamasa proglasile nevažećom i tako izazvale građanski rat među Palestincima. U Gazi je pobijedio Hamas i odmah uspostavio totalitarnu vjersku vlast, koja je najprije bila opsjednuta ženskom modom, a odmah nakon toga školskim programima, televizijom i novinama, koje moraju biti inspirirane vjerskim istinama. Polemika je zabranjena aktivnost. U dvije godine su od dinamičnog društva u Gazi napravili monotono klerikalno sivilo.

„Morao sam promijeniti mišljenje o Hamasu“, rekao sam irskom kolegi, koji je zadnje dvije godine živio između Gaze i Jerusalima.

„Meni to nikada neće trebati“, odgovorio je. „Išao sam u katoličke škole u Irskoj i nikada neću imati povjerenja u politiku koja se temelji na vjeri“.

Znam da se čini nelegitimno u istom tekstu pisati o Norveškoj, Palestini i Izraelu. Ali nije.

Odkako su Židovi i Palestinci u ratu za isti teritorij, samo je jedan projekat imao mogućnost među ovim narodima uspostaviti trajan mir u dvjema susjednim državama. Zvali su ga Mirovni sporazum iz Osla. Norvežanin Terje Larsen je krajem 1992. godine pod okriljem norveške vlade tajno organizirao prve pregovore između predstavnika izraelskog ministra vanjskih poslova Yossina Beilina i Arafatovog predstavnika Ahmada Quraia. Norveška vlada je osigurala potpunu tajnost pregovora do oblikovanja osnutka dokumenta, kojeg je  izraelski ministar Šimon Peres onda odnio pokazati američkom predsjedniku Billu Clintonu. Trojica laičkih predstavnika ljevičarskih politika su u Oslu sastavila pametan dokument koji se bavio društvima i državama, a ne vjerskim zajednicama. Da ga desničarski vjerski luđaci i fašisti  nisu u sljedeće dvije godine do temelja uništili, naklapanja o sukobu civilizacija možda ne bi bilo.

 Dnevnik.si

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič