Goran Sarić: Retoričko pitanje

Povezani članci

• Snježana Martinović na sceni HNK Mostar s višestruko nagrađivanom monodramom ‘Jackie’
• O mogućnosti demokratije i diktaturi fahrotarijata
• Mostarski izbori ili Revolucija
• Sramotno: Varvari pretukli aktere LGBT spota “Mi smo dio ekipe” i novinara RTCG-a
• Prijedlog zakona o dopunama Izbornog i Krivičnog zakona BiH: 51. sjednica Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH
• Lična karta Čovićeve federalne jedinice: topovskim udarima na antifašiste

Stari me je kao malog uvijek vodio na utakmice: Igman, Željo, Sarajevo … Čak smo “šipčili” do Beograda, na marakanu, na uvijek nove “mečeve decenije” protiv Intera, Reala, berlinske Herte… U sjećanju mi je ogromna pobjeda crvenobelih nad našom “jadnom” Slobodom, inače tada veoma solidnim sastavom. Bilo je cijelih 9-1, a tadašnji špic “iz nužde” Zdravko Borovnica Tuzlacima je “uvalio” čak 5 (pet!) komada.

   Ipak, godinama mi je najdraže bilo otići u Mostar, na tekme protiv Veleža. Poznato je da se sedamdesetih i osamdesetih godina prošog vijeka najljepši fudbal igrao pod Bijelim Brijegom. Ako ne u cijeloj Jugi – a možda i u njoj! – onda zacijelo u Bosni i Hercegovini. Dovoljno je bilo reći: BMW, i svi bi fudbalski sladokusci znali o kome je riječ: Bajević, Marić, Vladić.

   Osim vještine nogometnih čarobnjaka, “rođene” je tada krasilo i nesvakidašnje viteštvo. Princ sa Neretve je, tako, vjerovatno jedini igrač u novijoj istoriji loptanja na ovim prostorima koji je jednom, u žaru borbe, gol dao à la Henry, rukom, pa potom prišao sudiji, koji je “uredno” priznao gol i rukom pokazao na centar, i priznao mu “grešku u koracima”.

   Da mu je tada trener bio Morinjo – ma, sa bi ga zemljom sastavio!

   Takvo viteštvo,na žalost, nije krasilo mog sportskog idola, nekada najbolje lijevo krilo svijeta, Dragana Džajića. On je jednom, i to baš pod Bijelim Brijegom, postigao gol iz očiglednog ofsajda, ali mu ni na pamet nije palo da to prizna.

   Sjećam se k’o danas, sjedili smo na tribinama: pođoh da skočim od radosti, pa se “u pola posla” zaustavim. Vidim, ćale me gleda preko onih njegovih naočala s crnim okvirom, i smijulji se. Ali nekako ozbiljno. Skrušen, stropoštam se na stolicu.

   “Ofsajd, je l’de, Gòca?”

   “Jeste, stari”, odgovorim, i ćutke nastavim gledati utakmicu.

   Što nije fer – nije fer.

Gledam tako sinoć, i dalje je o poštenju riječ, zapjenjene reakcije hrvatske javnosti na vijest o puštanju “vukovarskog krvnika”, pukovnika Veselina Šljivančanina na slobodu. I nešto mi teško.

Naravno, i ja mislim da je kazna čovjeku koji je odgovoran za brutalno razaranje nekad prelijepog grada na Dunavu mala, neodgovarajuća težini počinjenog djela, pogotovo nakon ovdje sasvim uobičajenog izdržavanja samo 2/3 kazne. Naravno, i ja razumijem da Vukovarcima, nakon svih golgota, nije lako gledati njegove nasmiješene brkove dok sudija čita odluku o skorašnjem puštanju na slobodu. Naravno…

   Ali, nakon obrušavanja na sud u Den Hagu, isti ljudi tu, pred kamerama, odmah nastavljaju “lirske tirade”o njihovim “nepravedno zatočenim vitezovima”, generalima i “junacima bez mane i straha”, u svemu vidjevši (još jednu!) zavjeru skrivenih sila protiv “jadnog našeg naroda”

   Zvuči poznato, zar ne. Sve isto, samo s drugim predznakom, i sa druge strane Dunava. A može i Save, svejedno.

O poštenju sam ovih dana vodio i nekoliko interesantnih polemika. Sa čitaocima, poznanicima, pa i prijateljima, a povod bjehu neki miji tekstovi “na zadanu temu”.

Prvo mi se, u vezi sa tekstom o pravom Mendeli i “Mendeli” sa Grbavice, javio jedan prijatelj i upozorio da ne hvalim puno Slavu Kukića. Profesora sam tu, uzgred, spomenuo, i to u vezi s verbalnim napadom na njega od strane  “verbalnog boksera” najteže kategorije, izvjesnog M.D. iz Laktaša.

   Kaže mi prijatelj: “Pazi malo šta pišeš. Mnogi bi ti ovdje mogli zamjeriti. Doduše, daleko si, ne mogu ti ništa, a nisi im ni opasan, ali pripazi … Jer, nije ti ni taj Slavo baš pošten.” Da bi, na kraju, zaključio: “Nema se ovdje za koga glasati. Zato već godinama ni ne izlazim na izbore.”

   Možda je čovjek u pravu. Mislim, što se tiče Kukića. Profesora doista ne poznajem.  Ali ne čini mi se rigidan, netolerantan. U svakom slučaju, drugačiji je od oponenata, onih kojima je  podobnost mnogo milija od sposobnosti.

   A laktaš iz Laktaša – o njemu ni slova. Pa, lista ljudi koje je taj uvrijedio i “popljuvao” duža je i od one Severininih ljubavnika!

Potom u vezi s tekstom “Kula od zlata” dobijem opširan mail jednog zemljaka, Srbina iz Bradine, koji je u ratu zaista žestoko nagrabusio: zarobljavanje, logor u Ćelebićima, pa zatvor-sala u Konjicu, na Musali… Batine, tortura, strah…

   Elem, na osnovu mog čestog “šibanja” po Mladiću, Karadžiću, pa, evo, i po finalizatoru njihovih radova, rečenom M.D., zemo mi zamjera jednostranost, rijetko pisanje o zločinima drugih strana, upadanje u, kako reče, “matricu” o dobrim i lošim momcima, vragovima (CCCC, latinicom: SSSS), i skoro-pa-anđelima (svi ostali).

   I, naravno, odmah iza toga, mada veoma oprezno, dovodi u pitanje i Markale, i onu granatu što je pala na zatvor u Musali i pobila srpske zatvorenike, i još neke zločine koji se, kao, “pripisuju Srbima”.

   Ako to nije matrica, onda stvarno …

   Zemo ne zna, ili možda neće da zna, ali napisao sam se ja i o Bradini, i o Ćelebićima, i o stravičnom ubistvu porodice Golubović… Zbog toga ni ovdje, u Zemlji Lala i Kanala, nisam baš previše omiljen. Budući ni naš ni njihov, ne znaju gdje, u koji “pretinac”, da me smjeste. Pa me ne zovu na književne večeri, svečane dodjele nagrada za ovo i za ono, ne pozivaju u klubove, ni na sijela sa pjevanjem i štucanjem … Jer, nikad ne znaju na koju ću stranu perom ošinuti.

   Svi kobajagi otvoreni, a svi isti, ko jaje jajetu. Kao oni iz “sage” i jadnom našem narodu. Pakao – to su drugi.

   Treći razgovor ovih dana sam imao s prijateljem koji, kao ni ja, nije nasjeo na priču o ugroženosti. Ali, i on je na svojoj koži iskusio šta znači biti “nebranjena divljač”: podmetanja, provokacije, odbacivanje od strane svojih, a nepovjerenje dojučerašnjih prijatelja druge vjere i nacije …

Pita on, tako, jesam li baš siguran da je najnoviji stanovnik denhaškog “apartmana” sa rešekama lično naredio genocid, ubistvo onih 8 000 ljudi u Srebrenici?

   Ne znam. Na svu sreću svijeta, nisam bio tamo. Ali znam da se u nekadašnjoj petoj vojnoj sili Evrope nije smjelo, da prostite, ni prdnuti a da to starješina ne dozna.  A Ratko Mladić je bio starješina. I te kakav. To mu ne osporavaju čak ni najveći neprijatelji.

I dok na ekranu gledam kako Mladić, do juče silan, a sad star i pregažen, divlja po sudnici, tražeći sve nove i nove pogodnosti,  sve češće s nostalgijom “vrtim film” unatrag, na one dvije davne, a tako oprečne fudbalske geste.

  Džaja ili Baja, vječito naše, a, bogami, i svjetsko pitanje.