Nepodnošljiva lakoća „manjeg zla“

Povezani članci

• Generalni direktor MKCK: Vlasti u BiH moraju pronaći nestale osobe kako bi ispunile svoje međunarodne obaveze
• Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika: Odobrena gradnja nad spomenikom Tašlihan
• Komšić: I 74 godine kasnije ulice u Mostaru nose imena po učesnicima holokausta
• Naša stranka: Podržavamo objavu registra i osnivanje jednog krovnog udruženja boraca
• PREMIJERA PLESNE PREDSTAVE RE-MEMBERING 1:11 U USTANOVI KULTURE VUK
• Protesti na Partizanskom groblju, stigli i antifašisti Hrvatske: “Pucanj u BiH”

Povlačenje paralele između kamena na Cetinju i priče iz Varšave 1943. godine je nemoralno i predstavlja uvredu za sve žrtve Holokausta, između ostalog i zato što je poslanik Civisa namjerno degradirao te žrtve kako bi lažno okarakterisao incident na Cetinju i zaradio kakve-takve političke poene kod svog Primusa

Piše: Srđa Pavlović- Pobjeda

Crna Gora je prije desetak dana dobila manjinsku vladu u kojoj dominiraju partije tzv. zelenog i građanskog opredjeljenja pod vođstvom bivšeg potpredsjednika oborene takozvane ,,apostolske vlade“, kao i partija srpske političke provenijencije koja baštini politički i ideološki legat pokojnog Momira Bulatovića i koja se protivila obaranju bivše ,,apostolske vlade“.

Ova dva politička aktera su došla na vlast zahvaljujući podršci DPS, SDP te partija koje predstavljaju manjinske narode, ali i zahvaljujući uticaju koji međunarodni akteri imaju na komponovanje crnogorske političke scene. Očigledno je da je novi predsjednik Vlade uspio da zapadnim saveznicima, po drugi put, proda ideju crnogorske budućnosti kao koalicije partija koje su deklarativno centrističke i predstavljaju želje i stremljenja raznorodnih glasačkih tijela.

Skupštinsko zasijedanje na kojem je predstavljena manjinska vlada je podsjećalo na skup nevoljnih učesnika koji su nastojali da što efektnije opravdaju svoje političke izbore i povjerenje koje su dali novoj vladi. Uprkos tim naporima, efektnost i smislenost njihovih opravdanja je bila i ost

ISTUP CIVISA

ala upitna. Oni koji su odbili da daju podršku ovakvoj prekompoziciji vladajuće većine su to obrazložili legitimnim argumentima. Vrijeme će pokazati da li su, i do koje mjere, oni bili u pravu.

O spisku želja i stremljenja iz premijerovog ekspozea (koji, za divno čudo, nije propraćen aplauzom prisutnih poslanika) će kritički pisati oni koji se bolje od mene razumiju u partijsku kombinatoriku i lokalne kompromise.

Ja bih htio da ponudim viđenje novonastale političke situacije, i da to uradim kroz prizmu jednog poslaničkog obraćanja tokom skupštinskog zasijedanja na Cetinju. Mislim da je to obraćanje dobar okvir kroz koji se može i treba posmatrati novonastala situacija, odnosno, prošlonedjeljna korekcija forme uz minimalnu promjenu suštine. To je skupštinski nastup poslanika Civisa.

Njegovo skupštinsko povlačenje paralele između neprimjerenog ponašanja na Cetinju – kamen bačen na autobus koji je prevozio radikalizovanu pravoslavnu mladež nakon njihove amaterske izvedbe najvećih hitova srpskog nacionalizma pred Cetinjskim manastirom – i priče iz jevrejskog varšavskog geta 1943. godine je mnogo ozbiljniji i višeslojniji problem nego što se to nekome sada može činiti.

Naravno, ponavljam se kada kažem da je povlačenje te paralele nemoralno i predstavlja uvredu za sve žrtve Holokausta, između ostalog i zato što je poslanik Civisa namjerno degradirao te žrtve kako bi lažno okarakterisao incident na Cetinju i zaradio kakve-takve političke poene kod svog Primusa.

Na prvi pogled, to je posljednji u nizu pokušaja ovog poslanika da demonstrira svoju upitnu intelektualnu superiornost, svoje površno poznavanje moderne istorije Evrope, spremost da njome manipuliše u političke svrhe, ali i sve bleđu političku relevantnost jednog od satelita Ure. U ličnoj ravni je njegov nastup jasan signal želje da bude prepoznat kao jedan od strateških utemeljivača tzv. post-DPS-ovske Crne Gore.

Srđan Pavićević (Dobrilo Malidžan/Pobjeda)

MUČNE PORUKE

Da postoji svijest o ličnoj i poslaničkoj odgovornosti za javno izgovorenu riječ, ovaj tribun bi se izvinio i podnio ostavku prije nego što ga Skupština Crne Gore formalno sankcioniše, a Jevrejska zajednica zvanično osudi njegov nastup. No, pošto su male šanse da se nešto od toga desi, ostaje mi da pokušam dešifrovati važne poruke koje je poslanik svojim nastupom uputio.

Prva je poruka o kontekstu, odnosno, strateškoj poziciji novoizabrane manjinske vlade i onih koji su joj dali povjerenje u odnosu na suverenistički politički i javni izraz. Iz poslanikovog nastupa, kao i iz ekspozea novog premijera je jasno da se protesti na Cetinju i sada vide kao kriminalizovani napad na ustavni poredak od strane radikalizovanih Crnogoraca.

Novi premijer se nije libio da ponovi svoju neutemeljenu i sudski delegitimisanu priču o napadu na službeno lice kao inicijalnoj kapisli za intervenciju policije. Čak ni opomena/podsjećanje od strane budućeg partnera – DPS – da se treba držati činjenica, nije zavrijedila verbalnu korekciju premijera.

Kontekst se, dakle, nije promijenio iako je ,,manje zlo“ dobilo političku podršku dijela dosadašnje parlamentarne opozicije. Odgovor na legitimno pitanje o tome da li poslovični piroman može komandovati vatrogasnom stanicom će zavisiti od toga što nam pokažu buduće aktivnosti Vlade. Vidjećemo ko ima stvarnu komandu nad vatrogascima i da li se uopšte radi o vatrogascima, ili smo bili svjedoci elegantno odigrane prekompozicije (personalne, i po dubini) pod kontrolom Ure i DPS?

Vidjećemo da li će uloga SDP u Vladi biti svedena na uslužni biro. Iako su lideri te partije postavljeni na čelo dva značajna ministarstva, utisak je da novi premijer zadržava u svojim rukama sve kontrolne mehanizme u domenima odbrane i evropskih poslova. No, možda se i to može podvesti pod tepih ,,pomirenja“?

Druga je poslanikovo podsjećanje novoustoličenog predsjednika Vlade o tome da politički eksperimenti koje proživljava Crna Gora (ekspertska vlada; manjinska vlada) imaju više roditelja, te da je njegov politički i intelektualni DNK lako prepoznatljiv. Termin ,,mi“ u poslanikovom nastupu je bilo javno i ponosno prihvatanje ko-očinstva za sve što su građani Crne Gore prevalili preko svojih leđa od septembra 2020.

Optimista u meni se nada da to podrazumijeva prihvatanje lične odgovornosti za posljedice pomenutih eksperimenata. Pesimista u meni podsjeća da je i ovaj poslanik, poput premijera, ponosan na sva svoja prošla dostignuća, dok za posljedice okrivljuje druge.

Treća poruka je – podrška retorici podjela koja je postala prepoznatljiva karakteristika Ura – CIVIS koalicije. Kao što to dolikuje političkim vazalima, poslanik je ponovio, i u emotivne ,,lažigaće“ zamotao, premijerovo kriminalizovanje protesta na Cetinju i Belvederu, pa nastavio da lamentira nad sudbinom Crne Gore podijeljene identitetskim pitanjima. Iako ovaj narativ nije novina, on zavrjeđuje nekoliko dodatnih i kritički intoniranih napomena.

NARATIV O IDENTITETU

Napor da se fokusiranje na identitetska pitanja predstavi kao štetno, retrogradno, i od sekundarnog značaja za napredak Crne Gore je glavni sastojak marketinškog paketa kojim se glasačima prodaje politički koncept ,,svijetle budućnosti“. Ova trgovačka taktika nije nova, a njen istorijat se može pratiti kroz više različitih političkih sistema i perioda na našem prostoru, i šire.

Vladajuće strukture i njihovi oponenti znaju da identitetska pitanja imaju značajnu političku upotrebljivost, pa je retoričko zalaganje za njihovo ,,uokviravanje“ ili ,,rješavanje“ postalo integralni dio predizbornih narativa.

Problem u Crnoj Gori (i šire) je što se nije napravio veći iskorak iz ovih predizbornih mentalnih okvira, kako bi se formulisala jasna strateška vizija crnogorske budućnosti. Iako nas partijski glasnogovornici i lideri svakodnevno uvjeravaju da vidimo obrise te ,,svijetle budućnosti“ ta vizija je značajno manjkava, jer se ne temelji na riješenim, istorizovanim i depolitizovanim identitetskim pitanjima.

Ova pitanja ,,dijele“ i zato što ni jedna vladajuća struktura do sada nije posvetila potrebnu pažnju njihovom rješavanju, jer se plašila da bi je takav angažman mogao koštati vlastodržačkog žezla. Stoga su istinski napori da se identitetska pitanja riješe na potrebnom sistemskom nivou ostali zarobljeni na stranicama partijskih programa, dok se identitetska politika partija svela na entuzijastične, ali prazne slogane koji zadovoljavaju formu, ali sakrivaju suštinsku prazninu. Poslanikova skupštinska ,,besjeda“ je bila potvrda ovog tamnovanja i dominacije forme nad suštinom.

Četvrta poruka je upućena glasačima srpskog korpusa u Crnoj Gori. To je poziv da razmisle o davanju glasa političkoj strukturi koja, za razliku od radikalnijih partija kakve su DF i Demokrate, ima neke šanse da ostvari obećanja vezana za tzv. temeljni ugovor, te za nastavak klerikalizacije i ćirilizacije crnogorskog obrazovnog sistema i javnog prostora. To je poruka kojom se ovaj segment biračkog tijela uvjerava da će njihove želje i stremljenja biti ostvarena, i da za to nijesu neophodne litije, sveštenici-agitatori, ili politički redikalizam DF, ali ni mladi politički lavovi koji su okusili slatku vlast u bivšoj ,,apostolskoj vladi“.

Imajući u vidu sve ove poruke i kompleksnost odnosa među članovima nove vladajuće većine, nije izvjesno da je moguće ostvariti bilo koju od želja s pomenutog spiska u ekspozeu premijera. Ipak, ne treba zaboraviti da vrijeme jeste ono poslovično majstorsko rešeto, pa se nadam da će se moj pesimizam ubrzo pokazati kao neosnovan.