Jezik naš nasušni – jezik naših predaka

Povezani članci

• Zadnja pošta Balkan
• Promovisana knjiga “Muhamed Mujić – Mostarska zlatna kopačka”: Bio je najveći igrač mitskoga kluba
• Božica Jelušić: O STARCIMA I PRAVU NA LUDOST
• Amir Brka: ISTUPAM!
• Zanat ili umjetnost
• BH političari prave plan da zaustave demonstracije i posvađaju narode BiH

Neki dan smo mi Šamčani otvorili zanimljivu raspravu o tome kako su govorili naši preci koji su sredinom 19. stoljeća, na osnovu dogovora turske porte, kneževine Srbije i nekoliko velikih sila, morali napustiti Užice i preseliti se u Posavinu. Oni su osnovali Bosanski Šamac, susjedno Orašje i još nekoliko mjesta duž toka rijeke Save.

Da li su govorili turski ili naški? Ako su govorili naški da li su govorili ekavski ili ijekavski? Pokušao sam to istražiti koristeći pisanje turskog putopisca Evlije Čelebi, našeg književnika Alije Nametka  i nobelovca Ive Andrića.

Evlija Čelebi posjetio je Užice u 17. stoljeću. Grad mu se veoma dopao, detaljno ga je opisao a ja citiram nekoliko rečenica iz njegovog „Putopisa“ („Veselin Masleša“, Sarajevo, 1973.) sa stranama 386. do 388:

„Glasoviti šeher Užice

Ovdje ima jedanaest osnovnih škola…

Otmjeniji svijet nosi nosi čurkove od raznobojne čohe postavljene samurom, hermelinom, zlaticom i kunom. Oko glave zavijaju muslimanske turbane. Svijet nižeg društvenog položaja nosi čohano odijelo, čakšire s kopčama i kalpake. Govore bosanski. Stanovnici jako vole strance, a svi su trgovci…“

Pišući o Beogradu (str. 91-92) on kaže: “Beogradski muslimani (pored turskog) ipak znaju srpski, bugarski, bošnjački i latinski način govora…Sva beogradska raja i povlašćeni građani su Srbi…Premda su blizu bošnjačkog i bugarskog vilajeta oni imaju svoj zaseban nepravilan način govora. To je jedan stari hrišćanski narod; čak su i Jevanđelje preveli na svoj jezik. Mnogi znaju takođe i hrvatski, halijski, slovenski i talijanski jezik…Brojevi su im opet kao u bošnjačkom jeziku.”

Čelebi je tada obišao mnoga područja turskog carstva na Balkanu a bilježio je i kako ko govori. Navodim nekoliko gradova na području sadašnje Bosne i Hrecegovine.

Tako on na strani 116. navodi  da se u Sarajevu govori više jezika: „Narod govori bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski.“

Na strani 216. govoreći o Banja Luci on navodi: „Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu Haso, Musau – Muso, Memiji – Memo itd.“

Opis Čajniča na strani 402. sadrži i ovu rečenicu: „Svi stanovnici govore bosanski i nose krajišku odjeću.“

Opisujući Foču Čelebi piše (str. 409): „Muškarci nose raznobojnu čohanu odjeću…Govore bosanski. Većinom su trgovci.“

U Zvorniku Čelebi piše (str. 484): „Svi njegovi stanovnici su Bosanci…To je trgovački svijet koji govori bosanski.“

Iz ovoga bi se već mogao izvući zaključak da su užički muslimani govorili bosanski.

Prevod „Putopisa“ uradio je 1953. poznati orijentalista i turkolog Hazim Šabanović (1916-1971) koji je najveći dio radnog vijeka proveo radeći na Orijentalnom institutu u Sarajevu. Predavao je turski jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1953-1957).

Ne vjerujem da je u tom periodu morao pogodovati nečijim političkim interesima u pogledu određivanja naziva jezika.

Potvrdu našeg stava oko jezika naših predaka našao sam i u prilogu književnika Alije Nametka “Folklor užičkih muslimana u bosanskoj Posavini” sa Kongresa folklorista Jugoslavije 1961. godine:

“Iako u bližoj okolini Šamca i Orašja Hrvati govore ikavski, sa manjim ijekavskim primjesama, s akcentom koji podsjeća na čakavštinu Hrvatskog primorja, muslimani Šamca i Orašja govore čistim ijekavskim govorom. Karakteristično je u govoru ijekavsko jotovanje: đeca, đever, đe. Zadržali su, dakle, govor starog kraja iz kojeg su se doselili jer su do najnovijeg vremena ostali endogena naselja.”

A to potvrđuje i pisanje Ive Andrića.

On u svome romanu „Na Drini ćuprija“ (izdanje BIGZ 1985. str. 107/108) spominje užičke muhadžire, prognanike iz 1863. i piše:

„U takvom trenutku kad i najobičnije stvari mogu da imaju izgled priviđenja, punih veličine, straha i naročitog značenja, pojaviše se prvi užički muhadžiri na mostu.

Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca… Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave, tako da još više odaje nesreću koja ih je ovde doterala… Svi ćute, čak ni deca ne plaču…

Jedan jedini od tih premorenih ljudi, po izgledu neki siromah, inokosni čovjek, zastade za trenutak na kapiji, napi se obilno vode i primi ponuđenu cigaru…

On samo otra duge brkove, zahvali kratko, i sa gorčinom koju u čoveku ostavlja zamor i osećanje napuštenosti, prozbori nekoliko reči, gledajući ih sve odjednom onim pogledom koji ne vidi: „Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno sa nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“

Ovdje je vidljivo da Andrić roman piše ekavicom ali riječi muhadžira su navedeni u ijekavici. Andrić je veoma detaljno ispitivao istorijske okolnosti prilikom pisanja svojih romana tako da se ovo može uzeti kao činjenica.

Za mene je facit: Naši preci govorili su bosanski jezik ijekavskog izgovora.

Svoga pradjeda Abudrahmana Zukića, koji je kao dijete došao iz Užica se ne sjećam se jer je umro prije moga rođenja ali se sjećam svoga djeda Sulejmana (1878 – 1953) koji je govorio kao i ja danas.