Recikliranje bh. rata
Povezani članci
- KRŠENJE ODREDBI EUROPSKE SOCIJALNE POVELJE
- VIKTOR IVANČIĆ: DAULOV SINDROM
- Nema signala za javne tendere
- Izvori moderne bosanskohercegovačke državnosti se nalaze u antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi
- Koncertom u Mostaru Sanel Marić Mara najavljuje novi album
- Ne praštaju kad ne „ćutiš i trpiš“: Posljedice zbog borbe za 3.000 kolega!
Kada je CIA izašla s poznatom prognozom o raspadu Jugoslavije – zapravo posljednjom takvom, jer ih je bilo više – zadnji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann bio je vrlo zabrinut i ljut. I to ne zato što je mislio da je to netočno, stvar je bila puno ozbiljnija. Tog časnog čovjeka, koji će poslije, 1994. godine, podnijeti ostavku nezadovoljan i frustriran američkom politikom u ex-Jugoslaviji (a posebno neinterveniranjem u rat u BiH), mučila je sumnja da CIA ovo nije izrekla kao klasičnu prognozu, nego da se prognozer i sam trudi da se ona ostvari.
Sjetio sam se ovoga kada je prije nekoliko dana znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest Ivo Lučić izašao s bombastičnom najavom da je vrlo izgledan novi bošnjačko-hrvatski rat. Medijska priprema za to već je uveliko u toku, rekao je važno Lučić, spominjući bošnjačke elektronske medije, koji ponekad zbilja nisu ogledni primjer nepristranog informiranja i komentiranja.
Ali, otprve je jasno da je Lučić zadnja adresa s koje bi smio doći takav prigovor, o čemu jasno govori činjenica da je ovo izrečeno na promociji posljednje u nizu knjiga Slobodana Praljka o ratu u BiH. Dakle, haškog optuženika koji će kroz koji mjesec gotovo sigurno biti osuđen za teške zločine u tom ratu, dok je sam Lučić u to vrijeme bio šef hercegovačke filijale Tuđmanove obavještajne službe HIS-a. Ali eto, ta dva nekadašnja sudionika prljavog rata s Bošnjacima sada su se “prihvatili knjige”, postali čak i neka vrsta, da prostiš, “znanstvenika”, što im naravno nitko ne brani, ali čovjek zadržava pravo da prema tome gaji otprilike iste sumnje koje je Zimmermann imao prema prognozama CIA-e. Možda je skori novi bošnjačko-hrvatski rat zbilja moguć, ali hajde, moj Lučiću, da najprije vidimo da li ti to samo prognoziraš ili, brajko, i aktivno radiš na tome da se ta prognoza ostvari. Tu prave dileme zapravo nema, odmah vidiš da Lučić o navodno neizbježnom bošnjačko-hrvatskom ratu u bliskoj budućnosti ne informira, nego ga formira.
Pogledajmo kako on to konkretno čini i usporedimo s načinom na koji je to radila CIA. Odmah ti upada u oči da Lučić nije ni izbliza takvog intelektualnog kapaciteta kao pisci nekadašnjih izvještaja CIA-e. Ti izvještaji bili su, ako se apstrahiraju Zimmermannove sumnje, prava mala remek-djela političke analize, od kojih te podilaze srsi kada vidiš s kakvom preciznošću opisuju slijed događaja koji su tek predstojali. Imaš tu sve. Te, Jugoslavija će se raspasti za godinu dana (izvještaj je pisan u ranu jesen 1990. kada je jugoslavenska federacija tek ulazila u svoj kobni zenit), i to najprije na dva dijela, zapadni i istočni, što neće spriječiti ni relativno uspješna reforma Ante Markovića. Te, prednjačit će Srbija u kojoj će antikomunizam odmah poprimiti nacionalističke i vjerske forme, dok će se u Hrvatskoj i Sloveniji javiti lepeza stranaka, od socijaldemokratskih na ljevici do demokršćanskih, pa i fašističkih na desnici. Te, srbijanska represija na Kosovu dovest će do vojne pobune i albanskog secesionizma, a najveća opasnost od teškog ratnog nasilja postoji u BiH, uz moguću intervenciju Srbije i Hrvatske.
Kada to vidiš, nameće ti se da je centralna američka špijunska služba bolje čitala povijest unaprijed nego mnogi danas unatrag, što naravno učvršćuje sumnje čestitog Zimmermanna, a ako smijem reći, i moje osobne. Uvijek sam, naime, smatrao da su SAD i općenito Zapad bili kratkotrajno za opstanak Jugoslavije samo iz taktičkih razloga, kako to ne bi bio otponac krvavog raspada SSSR-a s mogućim planetarnim posljedicama. A kada se to nije dogodilo, nego se Sovjetski Savez relativno mirno raspao 1991. godine, sa zadovoljstvom su je pustili niz vodu, jer je ona kao najuspješnija socijalistička zemlja naprosto previše smetala. Za to, naravno, nemam čvrstih dokaza, samo jakih indicija, koje će se jednoga dana, siguran sam, i potvrditi, sada je za to još prerano.
E, kod Ive Lučića nemaš tih briga. Čovjek ti kao na dlanu nudi dokaze da on ne najavljuje nego navaljuje da će rata u BiH biti, i šteta što se iz izvještaja novina, agencija i portala to najjasnije ne vidi. Svi ti izvještaji ostaju kod onoga što smo ovdje citirali, iz čega nije sasvim razvidno kako bi do rata došlo i tko bi tu s kim i protiv koga, ali na internetu se da pronaći i integralna verzija njegovog govora. Iz nje se to puno jasnije čita. Dakle, Lučić kaže, istina malo izokola, ovako.
Bošnjaci će pokrenuti rat protiv Hrvata u BiH u savezništvu sa Srbima, što potkrepljuje izjavama nekih navodnih bošnjačkih prvaka (Halid Čengić) iz prve polovice devedesetih da je “zajednički neprijatelj i muslimana i pravoslavlja katoličanstvo”. Čekaj malo, božji čovječe, pada ti odmah na pamet, možeš ti citirati što hoćeš i koga hoćeš, ali to nema blage veze s logikom sadašnjih zbivanja, u kojima je jasno da je trenutno glavna opreka u BiH ona između Srba i Bošnjaka, a da su se Hrvati svrstali na srpsku stranu. Ali, Lučić očito smatra da je Srbima mjesto i gdje ih nitko drugi ne vidi, štoviše oni su za njega toliko ključni da se baca čitavo stoljeće unatrag. Pa citira srpskog člana Jugoslavenskog odbora Nikolu Stojanovića, po kojemu nipošto ne treba “cepati” Bosnu, jer time nastaju uvjeti za stvaranje “neke samostalne hrvatske države”. I tu se sve raspliće i sve objašnjava. Očito je Lučić uvrtio da opstanku hrvatske države prijeti opasnost iz muslimanskog istočnog susjedstva, a kako su za cjelovitu BiH ne samo Bošnjaci, nego, vidi vraga, i Srbi, slijedi “logičan” zaključak – mi Hrvati sada imamo dvostruki razlog da budemo protiv.
Eto tako je bivši obavještajac iscrtao na salveti u menzi Hrvatskog instituta za povijest tmurnu blisku budućnost hrvatsko-bošnjačkih odnosa. Odmah vidiš da tu nema mrdanja i da je opet došlo vrijeme da se hrvatska puška prebaci preko hrvatskog ramena. I mada je to nesumnjiv dokaz da bivši kolovođe Herceg-Bosne nisu otišli u političku penziju, ovo ipak najviše sliči na sanjarenje malog Ivice da na pet minuta bude šef CIA-e. Kako, dođavola, može stati u istu rečenicu da je Hrvatska upravo završila pregovore s Evropskom unijom, a istodobno se obnavlja politika koja ju je najviše udaljila od Evrope?! To, međutim, ne znači da Lučićevo džilitanje oko skorog bošnjačko-hrvatskog sukoba treba uzeti kao koještariju koja nije vrijedna spomena, naprotiv ona se izlegla iz toplog gnijezda nečega što postoji kao realan problem. To je hrvatska politika prema BiH, koje duže vrijeme nakon Tuđmanovog odlaska uopće nije bilo, a sada kada je ima, ne možeš dokučiti što je ona, tko je vodi i kamo.
Dobro, neću sada ovdje vaditi mast Ivi Josipoviću zbog one mrtvorođene izjave da zbivanja na sjeveru Afrike mogu potaći islamski radikalizam u BiH – dovoljno je čovjek i bez mene propatio – koja u krajnjoj liniji nije ni važna. Važnije je da su takva brljavljenja logično proizašla najprije iz zbrke tko će voditi hrvatsku politiku u BiH, Josipović ili Jadranka Kosor, a čim je to nekako riješeno, naletjela je kao šleper nova nevolja. Dvojac se suglasio da treba otvoriti pitanje marginalnog položaja Hrvata u BiH, što je u načelu dobro, ali baš nikako ne valja kada se ni šapatom ne želi reći ono što treba reći. A to je da je taj marginalni položaj najvećim dijelom posljedica nacionalističkog radikalizma tokom devedesetih, u čemu hrvatska politika nije imala nimalo marginalnu, nego naprotiv vrlo magistralnu ulogu. O da, bilo je ekstremizma i na bošnjačkoj strani, ali znatno manje nego na srpskoj i hrvatskoj, iako je bošnjačkih ratnih žrtava bilo znatno više. Eto, to je bila formula rata u BiH, i dok god je ne priznaju i javno obznane u Banskim dvorima i na Pantovčaku, javljat će se Lučić i slični da najavljuju (zapravo, rekoh, više navaljuju) nove bošnjačko-hrvatske ratove.
A nigdje nekog hrvatskog Zimmermanna da podnese ostavku.