Cafe Nostalgija: Jajce, na ruševinama utopije
Povezani članci
- Brankica Mikić: Stogodišnjica rođenja Hulija Kortasara – Patinirano vreme
- Prelistavanje
- Konstitutivni i ostali: Diskriminacija ugrađena u sistem
- Apel za pomoć Peščaniku
- NS i SDPBiH potpisali Sporazum o osnivanju BH bloka
- Kojović: Glasali smo protiv rebalansa federalnog budžeta, jer nisu izdvojena sredstva za ZASKOK
nekad zvao “Tri patke”, onda vozimo prema Jezeru.
Nema više ljudi. Jedino “gajtan-trava” “s onu stranu
Plive” šumori o golemoj i neprebolnoj tuzi neke
daleke i tuđe zemlje.”
“Dobro došli u kraljevski grad Jajce!” upozorava natpis pored druma u mjestu Vinac na Vrbasu. Ova ploča postavljena je nedavno, valjda da sugerira slavnu prošlost Kotromanića grada, inače se doimlje kao ironija. U Jajcu danas nema ništa kraljevsko, osim zapuštenih grobova i te ploče. Mene ona, pak, podsjeća na jednu od najbesmislenijih i najjadnijih slika što su ih moje oči gledale: negdje u kasno proljeće devedeset druge terensko vozilo Jugoslavenske narodne armije ušlo je u Banju Luku s tadašnjom istrgnutom oznakom grada kao ratnim trofejem. Slika je obišla cijeli svijet: tamnoplava ploča s latiničnim imenom grada, pričvršćena na haubu sivomaslinastog “dajca”, pobjedonosno uvezena u Banju Luku, bila je znak da je Jajce palo. Agencija Tanjug javila je tada da je grad “oslobođen”.
Trijumfalnim ulaskom u Jajce vojska Radovana Karadžića počela je “oslobađanje” bosanskih gradova od njihovih građana, rušeći sve pred sobom i na tim temeljima stvarajući Republiku Srpsku, koja će 1995. godine biti međunarodno verificirana u američkoj vojnoj bazi u Daytonu. Nakon što je, dakle, gotovo sve stanovnike Jajca potjerala u progonstvo, ta je izdajnička klika na ulazu u grad pobola nove, ćirilične oznake. “Srpsko” Jajce, međutim nije bilo duga vijeka – nakon vojne akcije “Oluja” 1995. godine hrvatska je vojska zaposjela grad i na njegovoj se tvrđavi tada vijorio osam metara dugi hrvatski barjak. Jajce je tako postalo još jedan “hrvatski stolni grad”, mada je po popisu iz 1991. hrvatsko stanovništvo činilo manje od polovice ukupnog gradskog. Za svega tri godine ovaj je grad dva puta preimenovan i “oslobađan”.
Jajce je danas silovana starica. Ulazeći kroz banjalučku gradsku kapiju u srednjovjekovni burg, putnik namjernik šetnjom kroz jednu kratku ulicu, dužine svega kojih stotinjak me-tara, prošeta kroz kompletnu historiju Balkana i proteklih pola milenija. Ta nekadašnja Školska ulica (danas Ulica sv. Luke) priča svoju zapretenu i uzbudljivu priču. Odmah iza gradskih vrata, s desne strane, nalazi se zaravanak gdje je sve do 1993. stajala čuvena džamija Esme Sultanije – srpska vojska tu je napravila “čudo” pretvorivši je u tren u gomi-lu šuta i pepela. (Džamija je obnovljena 2010., op. Ur) Legenda kaže da se posljednji bo-sanski kralj Stjepan Tomašević 1572. godine na ovome mjestu zadnji put sa suzama u očima osvrnuo na grad, prije nego što će biti pogubljen od osmanlijskih osvajača. Svaka jajačka priča je historija. S desne strane džamije nalazi se veliki novopodignuti granitni spomen-križ “hrvatskim braniteljima”, obilježje koje svojom izvedbenom nezgrapnošću više izgleda kao šaka u oko u bjelini starog grada nego što izaziva pijetet prema poginu-lima.
U sredini Školske ulice nalazi se čuvena zgrada, koju Jajčani zovu Šarenica. Naziv je dobila po “šarama” na fasadi koje su resile gotovo sva zdanja što ih je Austro-Ugarska ovdje podizala u pseudomaurskom stilu. Austrija zaposjela je grad 1878., odmah nakon Berlinskog kongresa, i dala mu moderni srednjoevropski oblik. Kultivirala je mjesto gdje se Pliva ulijeva u Vrbas, uredivši kejove i parkove, a nova okupatorska vlast dala je i definitivni oblik samom vodopadu, koji je desetljećima bio jedan od simbola druge Jugoslavije. U Jajcu je ta država bila i stvorena – na malenoj krpici slobodnog teritorija Tito je upriličio Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem skupu će deputati svih južnoslavenskih zaraćenih plemena donijeti odluku o ponovnoj izgradnji zajedničke države. Jajce je bilo grad 29. novembra, blagdana kiše, magle i revolucionarne poezije.
Dom AVNOJ-a danas je ruina – sve vrijedne eksponate jugoslavenska je vojska početkom devedesetih prebacila u Beograd. Zgrada Šarenica je za vrijeme Drugoga svjetskog rata jedno vrijeme bila središte Titova vrhovnog štaba, u njoj je utemeljena i Telegrafska agencija nove Jugoslavije, poznatija po skraćenici Tanjug. Tu je Moša Pijade predstavio nove insignije u znaku kojih smo živjeli desetljećima. “Pet buktinja plamte, da pričaju svima”, odmah su zabugarili ondašnji državotvorni pjesnici, a jedan je hercegovački šeret u pauzi historijskoga zasjedanja, rekao: “Moša, izgorje ti šenica.” Danas je taj grb zabo-ravljen, kao i srednjovjekovni bosanski grb s gradske kapije, koga obrasta korov. Šarenica je prazna i ruševna i nudi se na prodaju.
U gradu je danas osamdeset posto nezaposlenih, a Jajčani su se mahom iselili u skandinavske zemlje, gdje imaju namještenje i riješen socijalni status, gdje vide perspektivu za školovanje i budućnost svoje djece. Ljudi se vraćaju tek na sedmicu-dvije u ljetnim mjesecima, da upokoje demona nostalgije, potom hrle natrag u tuđinu.
Na samom kraju Školske ulice gledamo ruševni toranj Crkve sv. Luke, najstarije romanič-ko zdanje u ovom dijelu Balkana. Građevina je zapuštena, oronula od teških vjekova i još težih gospodara. Premda je u potpunosti uništila Franjevački samostan u mjestu, ovaj zvonik srpska vojska nije dirala. Ali su njegove stare “kosti” protresle mnogobrojne detonacije, tako da svaki čas prijeti opasnost od njegova rušenja. Vlada u Sarajevu odobrila je interventnu pomoć u visini od 160.000 KM, ali to je bilo dovoljno tek da se spriječi rušenje. Odmah do ove ruševine nalazi se legendarna Medvid-kula, gradska utvrda, koja sad služi kao deponij smeća. Na njenom zidu, pored izblijedjelog grafita “HDZ – Zna se!” stoji novi, jarkocrveni “Es lebe Deutschland!”.
U čuvenu zavjetnu kraljevsku crkvicu s kriptom, koju Jajčani zovu Katakombe, nismo se mogli spustiti, jer je zabravljena katancem, a vlasnik ključa g. Pašaga, koji stanuje preko puta, nije bio kod kuće. Prolazimo ruševinu sahat-kulu, pretvorenu u “spontani” javni nužnik, potom koračamo kroz Gornju mahalu prema Velikoj tabiji, gradskom obrambenom bedemu. Koračamo oprezno kroz izraslu travuljinu, bojeći se zmije ili kakve zaostale mine. Jedan zalutali pas dugo nas gleda i prijateljski maše repom.
S Velike tabije dugo gledamo grad. Tamo, s druge strane planine, kaže legenda, nalazi se kraljev grob, jer je zadnji Rex Bosnae bio kažnjen tako što je sahranjen na mjestu koje će biti blizu Jajca, a iz njega se grad neće moći vidjeti. Razmišljaš o graditeljskom umijeću i genijalnosti naših predaka, koji su ovaj univerzum planina, voda i zvijezda kultivirali po ljudskoj mjeri. Šopovska omaglica sipi na izbušene krovove, na ruševine, na rane: “A poslije ćemo jedinog konja upregnuti da te provozamo kroz naš mali grad. Nad njim se nebo nisko uvijek muti, pod njim raspršeno tutnji vodopad.” Hej, Jajce i njegova nepodnošljiva historija, njegove propale države i njegov nesretni ljudski “materijal” – uvijek u fluhtu, u surgunu i izbjeglištvu!
Nakon obilaska Staroga grada u izlogu samoposluživanja gledamo pano sa slikama naj-novije generacije maturanata. Gdje će završiti ova mladost stasala u zlu vremenu i ruše-vinama? U mnogobrojnim kafićima oko nas ona zasad krati vrijeme uz nesnosne ritam-mašine i snove o odlasku. Pijemo ukusni espresso u restoranu “Kuna”, koji se nekad zvao “Tri patke”, onda vozimo prema Jezeru. Nema više ljudi. Jedino “gajtan-trava” “s onu stranu Plive” šumori o golemoj i neprebolnoj tuzi neke daleke i tuđe zemlje.