Kratki omaž Bosanskom Šamcu

Izdvajamo

• Ali duh staroga Bosanskog Šamca se polako gubi. 160 godina nakon osnivanja grada u Šamcu više nema mnogih porodica osnivača grada i prvodoseljenika koji su ime grada, njegovu kulturu, trgovačke sposobnosti, njegov šarm pronosili širom Evrope. Nema više BOSANSKOG Šamca, nema Vajzovića, nema Stavrića, nema Duića, nema Dimitrijevića, Izetbegovića, Filipovića, Ritermana, Čizmića, Vasića, Alibegovića, Dakića, Zukića, Kabilja, Brkića, Repčića, Subašića...Šamcom hodaju neka nova lica.

Povezani članci

• Alija Delimustafić po izručenju iz Hrvatske u zatvoru u Sarajevu
• Andy Warhol, kralj pop arta
• Collegium artisticum: Otvorena izložba „Izbor – Druga priča“  
• Poticaji u Lijanovićevim džepovima
• Bogić Bogićević: Izdali su me oni koji su me predložili
• Ustavni sud RS-a priznao bosanski jezik?

Foto: Bosanski Šamac, zgrada sa satom sagrađena 1925.      

Kad neko rekne lijepu riječ o vašem gradu, onakvom kakav je nekad bio, vama zaigra srce. U zabilješkama, prepisci i razgovorima našao sam puno takvih riječi.

Uzeir Bukvić (1946), Brčak, književnik, novinar i filmski stvaralac, predratni dopisnik sarajevske TV:

“Grad gradom čine ljudi, a ne ulice. Proveo sam gotovo cijeli svoj radni vijek u Posavini, gdje sam kao dopisnik Televizije JRT, a potom Sarajevo, upoznao gotovo sve krajeve i ljude u tom dijelu Bosne. Ni manjeg mjesta ni više kvalitetnih i vrijednih ljudi u svakom pogledu nije bilo od Šamčana. Drži me za taj Grad upravo sjećanje na te Građane i zahvalan sam toj okolnosti i što sam bio u prilici da kad god poželim da se družim sa pravim ljudima, mogao sam tu potrebu zadovoljiti u Bosanskom Šamcu.”

Alija Nametak (1906-1987), bosanskohercegovački književnik u svome prilogu „Folklor užičkih Muslimana u bosanskoj Posavini“ na 7. kongresu folklorista Jugoslavije u Titovom Užicu 1961. godine spominje prisilno iseljavanje Muslimana iz Užica i naseljavanje u Posavinu:

„Jedan stari Orašjanin mi je ovako okarakterisao doseljenike Užičane: „Što je u Užicu bilo zlata otišlo je u Šamac, što je srebra – otišlo je u Orašje, a što je bakra – u Brezovo Polje.“… Muslimani Šamca i Orašja govore čistim ijekavskim govorom, zadržali su govor starog kraja… Nestalo je i narodne nošnje, ali to nije čudno jer su doseljenici bili građani.“

Na kraju teksta Nametak spominje i ono što pogađa generacije koje su se morale iseliti devedesetih godina – nostalgiju. On kaže:

„99 godina ova naselja su zadržala svoj temeljni karakter. Starija, sad već izumrla generacija doseljenika iz Užica, osjećala se do smrti povezana sa starim rodnim mjestom, bila je nostalgična za njim i nikada se nije mogla dobro prilagoditi novoj okolini.“

Esad Sarajlić (1934), istoričar, privrednik i nekadašnji predsjednik SO Gradačac:

„Bosanski Šamac je bio prava čaršija, privredno napredna. Mi mladi privrednici išli smo početkom šezdesetih godina u Šamac da vidimo kako se rade neke stvari. Šamac je imao odličnu trgovinu, drvnu, tekstilnu i metalnu industriju.“

Enver Aziraj (1953), Sarajlija, šamački zet, suprug Azre Zukić, kćerke Salih-efendije Zukića:

„Bilo je to vrijeme kada je Bosanski Šamac bio mali, lijep, šarmantni grad, velike gospode, iznimno nadahnutih i punih šala i doskočica sa nevjerovatno mnogo plemenitih ljudi… Kada su me tih ranih 70-ih pitali ovdje u Sarajevu: ‚Šta je to u Bosanskom Šamcu toliko privlačno da te u petak već nema?‘, ja bih im odgovorio: ‚Ljudi… to je grad koji ima sve: fudbalere, odbojkaše, kajakaše, inženjere, profesore, doktore, muzičare, pjevače, krojače, majstore, a uveče na korzu su svi jedno.‘ Veseli, susretljivi, nabijeni optimizmom i ljubavi…. takav grad pamtim…“

Midhat Vajzović (1943), moj rođak, u razgovoru sa mnom veli: „Rođen sam u Bosanskom Šamcu, a porodica se 1960. preselila u Sarajevo. Ali ja sam svako ljeto provodio u Šamcu. I kad sam već bio u ozbiljnim godinama, dolazeći iz Sarajeva sa uzvisine iznad Gradačca ugledao bih lagano zamagljenu Posavinu i obrise moga Bosanskog Šamca. Meni bi srce zaigralo.“

A u „Monografiji Bosanskog Šamca“ autor Nikša Nezirović navodi izjave nekadašnjih Šamčana, potomaka poznatih šamačkih trgovačkih i činovničkih porodica.

Predrag Tasovac

Predrag Tasovac (1922. – 2010.), poznati beogradski filmski i pozorišni glumac, čiji je otac Mihailo bio bankarski činovnik u Bosanskom Šamcu, u svome intervjuu „Politici“ 2010. i u razgovoru sa autorom knjige kaže:

“Rođen sam u Bosanskom Šamcu i uvijek sam isticao da sam rođeni Šamčanin. Otišao sam 1933. iz Šamca na školovanje, ali ga nikada nisam zaboravio. U Beogradu sam održavao kontakt sa našim Šamčanima Brankom Plešom, Radojkom Stanojević i drugima.“ Na drugom mjestu on kaže: „Violina je bila ta preko koje sam zavoleo umetnost. Violina i moj prvi učitelj iz Bosanskog Šamca, gde sam živeo kao dečak, Čeh Vaclav, prezimena mu se ne sećam, bilo je to davno.“

A njegov sin Ivan Tasovac, nekadašnji ministar kulture Srbije kaže: „Otac mi je često pričao o djetinjstvu u Bosanskom Šamcu i kupanju u virovima Save.“ 

Dušan Stavrić (1919-1995): „Mi bivši Šamčani kad se susretnemo u tuđini i daleko od Šamca odmah o njemu povedemo riječ. Vidim da je i onim starijim i mlađim od mene u najljepšoj uspomeni ostao baš onaj Šamac sa hendecima i merajama, pa još kad u proljeće sve zabehara, vode nadođu i ispune bašče… Halid Čizmić i Vid Kremonjić vode dva najveća trgovačka preduzeća u Beograda. Prije rata kada su u Beogradu pjevali Sulejman Džakić i Simica Đokić niko im nije bio ravan.„

Lepa Stavrić – Aleksić (1908 – 1998): „Frapirala me je strašna vest da je trava u Šamcu gdje je bila džamija pa da je i katolička crkva uništena. Jadni moj Šamac, moje rodno mesto, gde smo se svi volili i pazili, ma kakve vere bili… Zatim, zašto se izbegava puni naziv grada Bosanski Šamac, nego samo Šamac. Ja sam rođena u Bosanskom Šamcu.“

Vera Janković (1931.) kćerka Milana Jankovića, jednog od najbogatijih šamačkih trgovaca prije Drugog svjetskog rata, rođena u Bosanskom Šamcu kaže: „Šamac je grad moga detinjstva. Moja unuka me grdi kao: ‚Šta pričaš o tom Šamcu kao da je Njujork‘. Šamac jeste bio ‚mali Pariz‘.“

Ali duh staroga Bosanskog Šamca se polako gubi. 160 godina nakon osnivanja grada u Šamcu više nema mnogih porodica osnivača grada i prvodoseljenika koji su ime grada, njegovu kulturu, trgovačke sposobnosti, njegov šarm pronosili širom Evrope. Nema više BOSANSKOG Šamca, nema Vajzovića, nema Stavrića, nema Duića, nema Dimitrijevića, Izetbegovića, Filipovića, Ritermana, Čizmića, Vasića, Alibegovića, Dakića, Zukića, Kabilja, Brkića, Repčića, Subašića…

Šamcom hodaju neka nova lica.