Restart za Bosnu i Hercegovinu: jačati demokrate, oduzeti moć etnokartelima

Povezani članci

• Ludilo sa maštanjem u periodu izolacije od virusnog djelovanja
• Povjesničari i mediji o smjenjivanju Aleksandra Rankovića i optužbama nakon raspada Jugoslavije
• Loša predstava Christiana Schmidta
• Zatvoren Zemaljski muzej BiH
• Lomača za Vaskovića! Koji Kačavenda?
• Bešlagić i Čamdžić: Nema više stranački podobnih, od oktobra ništa neće biti kao što je bilo

Vrijeme je, 25 godina nakon rata, okončati hladni rat unutar i protiv Bosne i Hercegovine, koji i dalje traje. Osim toga je krajnje vrijeme uključiti također i žene i njihove predodžbe o mirnoj budućnosti. U svijetu je sve više studija koje pokazuju da žene u mirovnim procesima postižu bolje rezultate – taj formativni element još u cijelosti nedostaje u Bosni.

Piše: Marion Kraske- ba.boell.org

Pucnjava koja se dogodila sredinom novembra 2020 u Mostaru blizu  stambene zgrade Marka Radića imala je za cilj njegovo smaknuće. Nakon dvanaest godina zatvora, taj bosanski Hrvat je 2019. izašao na slobodu; prethodno je bio osuđen zbog zločina protiv čovječnosti, ubojstava i silovanja u logoru Vojno, kraj Mostara. Zločini su se dogodili tokom rata u Bosni (1992.-95.) kad su Hrvati iz Hercegovine vodili rat protiv svih ne-Hrvata.

Nakon ubojstva Radića, sredinom novembra, na žalovanju sjeli su zajedno u počast pokojniku osuđeni zločinci; žene u prvom redu, iza njih političari nacionalističkog hrvatskog HDZ Bosne i Hercegovine, stranke koja je upravo na izborima u Mostaru obećavala „grad s evropskim standardima“. Stranka je to koja je, s Draganom Čovićem na čelu, posljednjih godina razvila efikasnu i moćnu blokadu reformi u Bosni.

Nekoliko tjedana prije odvijao se jedan drugi pokop na drugom mjestu. Ovog puta bilo je to u dijelu zemlje pod dominacijom Srba, u Republici Srpskoj, a pokopan je osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, koji je umro od posljedica korone. Srpski predstavnik u bosanskom državnom predsjedništvu, Milorad Dodik, koji je slavljenja srpskih ratnih zločinaca učinio svojim hobijem, priredio je za mrtvog ratnog zločinca službenu proceduru, minutu šutnje, objašnjavajući da je Krajišnik, na kraju krajeva, bio utemeljitelj Republike Srpske.

25 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, Hrvati i Srbi veoma često slave one koji su jednom slali u smrt, koji su ubijali i silovali. Mirovni ugovor, sklopljen 21. novembra 1995. u američkoj saveznoj državi Ohio, javno orkestriran s internacionalnim političkim uglednicima, u najmanju ruku je omogućio okončanje ratovanja, dok su ideologije (zaraćenih) i dalje žive i dalje moćno djeluju. Ne na posljednjem mjestu, zahvaljujući visoko rangiranim državnim funkcionarima.

Kako bi se razumjelo zbog čega se u Bosni vodio rat, treba se vratiti u 1991. godinu: sastali su se tada u Karađorđevu predsjednici jugoslavenskih federalnih jedinica, Franjo Tuđman iz Hrvatske i Slobodan Milošević iz Srbije, i tamo se dogovorili o podjeli Bosne.

Naglasak politike Republike Srpske odmah nakon početnog (ratnog?) udara bio je na politici uništenja svih ne-Srba, koja je kulminirala genocidom u Srebrenici, u junu 1995. Više od 8000 mladića i muškaraca, muslimana, pobijeno je tamo gdje UN-ove jedinice ljudima u zoni zaštite nisu omogućile upravo to: zaštitu. Brutalnu egzekuciju proveo je srpski general Ratko Mladić.

U Hercegovini su se pripremale slične nehumane aktivnosti: tamo je proglašena paradržava Herceg-Bosna i započelo je „čišćenje“ Hercegovine, pri čemu se Bošnjaci i Srbi nisu uklapali u sliku etnički čistih teritorijalnih jedinica. Šestorica najodgovornijih za ovaj zločinački poduhvat osuđeni su na Tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u Haagu, svi zajedno na 111 godina zatvora.

U međuvremenu, presude izrečene od strane međunarodnog suda jedva da su iole ljekovito djelovale na daljnji razvoj. Naprotiv, danas obje strane navodnih heroja inateći se  uzdižu svoje zločince. U zapadnom Mostaru, dijelu grada kojim dominiraju Hrvati, lepršaju  zastave paradržave Herceg-Bosne. Krajem novembra, u jednom saslušanju Vijeća sigurnosti UN, Dragan Čović je prevario instituciju, naime u pozadinu pred kojom je govorio stavio je zastave paradržave Herceg-Bosne, u čije su ime počinjeni zločini protiv čovječnosti.

Hrvati i Srbi doveli su mirovni ugovor u opasnost

Interesantno je da tome što Hrvatska, najmlađa članica EU, nije odustala od podrške ratnoj agendi 90-tih godina u susjednoj Bosni i Hercegovini, u Bruxellesu jedva poklanjaju pažnju. Hrvatski premijer i novoizabrani predsjednik RH Zoran Milanović stalno se miješaju u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine. Umjesto da se bave sankcioniranjem zločinaca, Zagreb ciljano podržava tenzije u susjednoj zemlji.

S beogradske strane, Aleksandar Vučić podržava svoj „mostobran” u Banja Luci. Radi se o jednom malignom savezu susjeda sa sumnjivom agendom, koji se uz pomoć hrvatskih i srpskih ekstremista u Bosni, s Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom na čelu, koristi za političku opstrukciju unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine.

San o uspostavi etnički čistih područja i osiguravanje prostora kontrole u Bosni, jedna Velika Srbija i Velika Hrvatska, ratni su ciljevi iz devedesetih godina, koje obje strane i dalje nastoje ostvariti, s tim da agenda Hrvata ima za cilj „federalizaciju“, kako bi se uvelo „treći entitet“, dok Dodik potpuno otvoreno propagira ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom.

Prijašnji visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling oštro je kritizirao postupanje i odnos  Hrvatske i Srbije prema Bosni kao prema koloniji. Nijemac je oštro upozoravao da time dovode u opasnost mirovni ugovor.

U stvari se akteri posljednjih godina stalno dalje radikaliziraju, tako da je unutrašnje rastakanje Bosne u punom zamahu. Hrvati i Srbi koriste slabosti Daytonskog sporazuma tako što retorikom mržnje i politikom blokade stalno slabe bosanske institucije i time podrivaju funkcionalnost zajedničke države.

Tim postupkom i na taj način Daytonski će sporazum biti zloupotrebljen kako bi se cementirala tri postojeća etno-centra; bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA), bivšeg utemeljitelja države Alije Izetbegovića, dio je tog konteksta. Stoga proces izgradnje države ostaje godinama izvan zacrtanog puta. Uz stalno prividno pozivanje na budućnost Bosne u EU, tri etno-klana su za to slabo zainteresirana, politički sistem koriste mnogo više i veoma široko za vlastito bogaćenje i iskorištavanje resursa. Prisvajanje državnih institucija od strane nacionalističkih stranaka je gotovo završeno, korupcija je endemska – zemlja je stoga kao udaljeno razbijeno stražnje svijetlo regije na putu prema integraciji u EU. Uzalud se traže odgovarajuće implementacije za hitno rješavanje ekonomskih i ekoloških problema; prema jednoj studiji Svjetske banke, Bosni i Hercegovini će trebati sto godina kako bi se, obzirom na životni standard, priključila ostatku Evrope.

Historijski mirovni ugovor sa kolateralnom štetom

Zbog svega toga historijski Daytonski sporazum treba danas razumjeti kao pretpostavku za postizanje određenog cilja, a taj je bio: nakon tri godine ratovanja zaustaviti strašne zločine nad stanovništvom. Međunarodna zajednica je konačno, mada prilično kasno, nakon vlastite pogreške, osobito u kontekstu genocida u Srebrenici, shvatila da se time mora baviti.

Bilo je to istinsko postignuće, nakon tjednima dugih pregovora tokom novembra 1995., za jednim stolom okupiti zaraćene strane, koje su se prvi put uzajamno rukovale i napokon potpisale mirovni sporazum.

Pa ipak, cijena postignutog mira bila je visoka: prihvaćanje etničkog čišćenja u Republici Srpskoj, koja je postala zaseban entitet, te prihvaćanje nepravde i nejednakosti temeljem sumnjivih principa. Stvorena je troglava etnokracija, uz istovremeno odbacivanje individualnih i građanskih prava; to su kolateralne štete s kojima se Bosna bori do danas.

Daytonski sporazum unosi u osnovu odnosa jedan iskrivljeni, etnizirani pristup, koji posebnu ulogu u državi dodjeljuje trima konstitutivnim narodima, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima.  Stanovništvo kao zbir građana/ki, citoyena, de facto je poništeno, čovjek kao individuum je degradiran – on postoji samo kao instrument etničkih kartela moći.

Da sistemska diskriminacija koju je stvorio Daytonski sporazum nije kompatibilna s evropskim i internacionalnim normama, već je u mnogo slučajeva potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. U slučaju Sejdić/Finci, jedan Rom a drugi Židov, onemogućeno im je da se kandidiraju za mjesto člana Predsjedništva. Azra Zornić se nije htjela odrediti niti jednom etničkom kategorijom, stoga se također nije mogla kandidirati, jednostavno kao građanka BiH. Nadalje, Ilijaz Pilav (Bošnjak), Samir Šlaku (Albanac) i Svetozar Pudarić (Srbin), sva trojica u etničkoj manjini u svom mjestu stanovanja, zbog toga se, slijedeći daytonsku logiku, zbog svojeg etničkog porijekla ne mogu kandidirati za mjesto u Predsjedništvu.

Svi ovi slučajevi potvrđuju da je Daytonskim sporazumom uspostavljen jedan divlji labirint diskriminacije i ucjena. Nepravda prema pojedinkama i pojedincima koji ili nisu članovi nekog od dominirajućih etniciteta, ili se ne žele svrstati u konstitutivne narode, ruši sistem iznutra.

Kao posljedica, političke debate u bosanskoj političkoj svakodnevici su rijetko rasprave o činjenicama, one su, gotovo isključivo, vođene lažnim argumentima kroz etničku prizmu. Dodjela javnih funkcija odvija se pritom gotovo isključivo prema etničkoj pripadnosti, a ne prema kompetenciji – tako ispada da u stvari na najvišim položajima sjede članovi neke od nacionalističkih stranaka ili pripadnici porodica koje predvode etno-klanove.  Nedostatak istinske stručnosti tih miljenika vlasti ukazuje na sistemski nepotizam i bad-governance. Osobito je zabrinjavajuće stanje u pravosuđu, gdje uza sve drugo jedva nalazimo nezavisnog suca, pri čemu također vlada samovolja političke klike; OESS je u ovom osjetljivom dijelu konstatirao „krizu etike“.

Ukratko, Daytonski sporazum, čiji je Aneks 4 osnova Ustava Bosne i Hercegovine, prije ima „karakter nekog projekta, nego jasnih smjernica“, zaključak je autora koji su analizirali osnovne zasade Ustava Bosne i Hercegovine.

Tako proizlazi da nacionalističke snage te manjkave smjernice koriste već desetljećima kako bi stvorene etnokracije još čvršće osigurale, kako bi se održale na vlasti i kako bi onemogućila bilo kakve reforme.

Nazadovanje u razvoju demokracije

Veoma često, nacionalistički funkcionari protive se individualnim pravima. U Bruxellesu, sestrinska zagrebačka stranka HDZ širi narativ o navodnoj političkoj ugroženosti Hrvata u Bosni; da, međutim, realnost izgleda drugačije, da su u stvari takozvani Ostali (Židovi, Romi, građani/ke) diskriminirani od strane etno-blokova, o tome se ne govori.

I tako uglavnom postupaju etnokrati, bez korektiva – a to je činjenica za koju je, ne na posljednjem mjestu, većinski su-odgovorna međunarodna zajednica, prije svih EU.

Godine 2006. Visokom predstavniku UN za Bosnu i Hercegovinu je de facto oslabljena moć tako što je pod egidom EU dan prioritet jednom sumnjivom pristupu nazvanom „ownership“. I tako, dok su se do tada postizali važni uspjesi na putu normalizacije u unutrašnjim odnosima i denacionalizaciji politike, razvoj nakon toga se evidentno kretao unatrag; ponekad se takav smjer jasno vidi na reformama.

Republika Srpska te Milorad Dodik, kao predsjednik RS, često, uz „čuvare leđa“ iz Moskve i Beograda, promovira kraj bosanske državnosti te poziva na raskid državnih veza s BiH. SDA na te provokacije redovno odgovara ratnom retorikom. Hrvati se trude cementirati dominaciju bosanskohercegovačkog HDZ-a nad ostalim Hrvatima (onima koji nisu članovi HDZ), kao što je slučaj sa članom bosanskohercegovačkog državnog predsjedništva, Željkom Komšićem, kojem stalno opovrgavaju legitimitet.

Takvim zavaravajućim i manipulativnim diskusijama obje glavne smetnje procesa demokratizacije Bosne, Dragan Čović i Milorad Dodik, godinama uspješno vuku za nos međunarodnu zajednicu, kroz Daytonskim ugovorom stvoren labirint nacionalnih ekscesa. K svemu, voditelj delegacije EU u Bosni i Hercegovini Johann Sattler šefa HDZ (u Bosni) s gore opisanom političkom pozadinom često proglašava šampionom puta u integracije s EU, što nije samo neprikladno već i kontraproduktivno.

Danas, u smislu političke demokracije, Bosna je u svakom slučaju i višestruko u gorem stanju no što je to bila prije deset godina. Svjesnim izazivanjem nefunkcionalnosti, nacionalističke elite su se udobno etablirale. Kod građana/ki Bosne i Hercegovine čitav je taj razvoj događaja stvorio raširen osjećaj gubitka nade, i doveo do toga da već decenijima deseci hiljada ljudi pakuju kofere i napuštaju zemlju.

Evropska unija mora preuzeti odgovornost

Sa spomenutim nacionalističkim akterima i njihovom politikom opstrukcije, sve se više radi o državnom integritetu Bosne i Hercegovine. O aktualnim opasnostima izvijestio je i visoki predstavnik (EU) Valentin Inzko u novembru 2020. u svojem redovnom izvještaju Vijeću sigurnosti UN.

Međunarodna zajednica našla se time, u svom angažmanu u Bosni, kao pred hrpom razbijena stakla – u posljednjem deceniju jedva da je postignut ikakav reformski napredak. Na koncu, uz  sumnjivu podršku EU i SAD, uslijedio je takozvani Mostarski sporazum, kojim su, nakon dvanaest godina politike blokade od strane SDA i HDZ, prvi put omogućeni lokalni izbori, mada, de facto, i dalje legitimirajući razorni etnoprincip.

Na godišnjicu Daytonskog sporazuma 21. novembra doputovao je u Sarajevo predstavnik EU za vanjske poslove Josep Borrell i objavio: Budućnost Bosne nalazi se u EU. U stvari, Bosna se danas nalazi bliže Karađorđevu nego što stoji pred vratima Bruxellesa, napadi Srba i Hrvata iznutra i izvana, moć korumpiranih etnokartela, cementirane strukture state-capture – namjesto jačanja snaga otpora, izuzetno važnih za daljnji proces razvoja države, te fokusiranja na vladavinu prava, međunarodna zajednica ostavila je na vlasti one snage koje nemaju nikakvog interesa za funkcioniranje Bosne i Hercegovine. To je teška greška.

Uzme li EU ozbiljno izjavu svojeg vodećeg diplomata, morat će, kao mjerodavan akter, iznova postati vidljiva. Tada će biti vrijeme da Bruxelles istinski preuzme odgovornost i jača principe koji djeluju na razvoj demokratskog zajedništva.

U ovakvom kontekstu, delegacija EU u Bosni i Hercegovini treba učiniti konačni odmak od sumnjivih dealova sklopljenih s nacionalistima u „stražnjim sobama“ (kao što je to učinjeno u Mostaru). „Mi nismo projekt, mi smo država“, ljutito će Amna Popovac, mostarska aktivistkinja i političarka o kontroverznim sporazumima koji su sklopljeni tajno, bez uključenosti građana/ki.

Primjer Mostara pokazuje da međunarodna zajednica godinama posve ignorira i marginalizira one aktere/ke koji su stvarni Evropejci i koji rade na tome da Bosna bude demokratska. Kako u regiji ne bi i nadalje gubila na vjerodostojnosti, EU treba napokon početi na ciljan i održiv način ulagati  u participativne pristupe. Treba naglasiti: Bez strateškog uključivanja demokratski nastrojenih aktera/ki u političke procese odlučivanja, u Bosna neće biti nikakve demokracije.

Kako bi se održivo proveli demokratski koraci, EU mora vrlo skoro proaktivno okončati daytonske diskriminirajuće obrasce koji predugo traju, kako bi mogla zahtijevati provedbu evropskih standarda. Sistemska diskriminacija pojedinaca mora se okončati. Presude u slučaju Sejdić/Finci i svim ostalim slučajevima koji su se vodili pred Evropskim sudom za ljudska prava, treba napokon implementirati, bez izvrdavanja i bez daljnjeg razvlačenja.

Jednako tako, mora prestati sistem aparthejda, „Dvije škole pod jednim krovom“, sistem koji razdvaja bošnjačku i hrvatsku djecu, prije svega u Hercegovini, na osnovu nehumanog etničkog  principa, kako bi se stvorilo novu generaciju nacionalista.

Razmišljanje od kraja: odbrana demokratskih vrijednosti

Kako bi se BiH usmjerila prema dostizanju evropskog nivoa, bilo bi dobro da međunarodna zajednica razmišlja od kraja: Proklamirani cilj je članstvo Bosne i Hercegovine s EU – na čemu se mora raditi odgovorno i fokusirano. Kako bi, i protiv otpora političkih aktera, prevladali novi naglasci, bilo bi pametno da EU u tom kontekstu s novom administracijom SAD formira neku vrst task-force te odlučno postavi odrednice sa striktnim vremenskim okvirom za provođenje održivih reformskih procesa.* Nužna je jasna izlazna strategija kako bi se prekinulo začarani krug  nedemokratske i anticivilizatorske prakse, glorificiranja rata i širenja nehumanih narativa. U tom  kontekstu potreban je zakon višeg ranga, koji bi odredio da je poricanje ratnih zločina i glorifikacija počinitelja i zlodjela, kao i njihovih simbola, u jednakoj mjeri kažnjivo, slično kao u Njemačkoj zakon o poricanju zločina holokausta ili zakon o zabrani u Austriji.

Ne na posljednjem mjestu, režim sankcija bi trebao definirati konkretne mjere/aktivnosti, kao što su; zamrzavanje bankovnih računa u inozemstvu, restrikcija putovanja i slično, kako bi se u budućnosti širiteljima govora mržnje u njihovim napadima na državu i ustav strogo pokazalo gdje su granice takvog djelovanja.

Sve dosad etnoprincip djeluje kao instrument totalnog prakticiranja moći, primjerice kroz pritiske na građane/ke prilikom glasanja. Lokalni izbori u novembru 2020. su međutim pokazali da postoji dovoljan broj građanki/a koje više nemaju povjerenje u stare etnokriminalne kadrove. Građani/ke bi htjeli evropske standarde i bez sumnjivih kompromisa s moćnim etno-klanovima radi prividne “stabilnosti” u regiji, koji, djelovanjem  kriminalom prožetih stabilokracija, posljednjih godina samo još dalje dovode u opasnost ionako lomno stanje mira.

Njemačka – nevidljiva kao korektiv

U ovom kontekstu, osobito se postavlja pitanje kako da se njemačka vanjska politika konstruktivno i djelotvorno angažira kao formativna snaga u cijeloj regiji zapadnog Balkana. Ministar vanjskih poslova Heiko Maas je u jesen 2020. u Bundestagu zatražio da ratni zločinci diljem svijeta ne ostanu nekažnjeni; slijedom toga Savezna vlada radi na izradi dokumenta o režimu sankcija za kršenje ljudskih prava u EU. Nakon toga bilo bi nužno čuti jasne riječi politički odgovornih ljudi iz Zagreba – naime, hrvatski parlament je 2017. zaključio svoj rad minutom šutnje posvećenom jednom od najviših rukovodilaca paradržave Herceg-Bosne. Nije to jedini slučaj; vladajuća stranka u Hrvatskoj, HDZ, uvijek iznova podupire revanšističke pristupe da bi opravdala vlastitu ratnu prošlost.

Srbija se također izjasnila kako se i nadalje ne odriče manevara ometanja demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine i njezinog državnog suvereniteta. Posljedica je to činjenice što Berlin nema jednu koherentnu strategiju za Balkan; umjesto toga, dugo se oslanja na dobre kontakte s navodno dobrim „konjem za vuču“, Aleksandrom Vučićem.

U konačnici, a obzirom na rastuću štetu koju proizvodi Rusija u cijeloj balkanskoj regiji, a čija je politika usmjerena na podržavanje nacionalista i autokrata, Berlin i Bruxelles trebali bi se dobro pripremiti kako da odbrane mnoge svoje vrijednosti, osobito princip multietničnosti. Nije važno da li će to biti sa novim Visokim predstavnikom, kako to Njemačka očigledno planira, ili sa aktualnim Visokim predstavnikom Valentinom Inzko, koji je skoro pozivao na oštriji ton, na „zamjenu paradigme“ u odnosu na nacionaliste i destruktivne snage, kako bi se nakon neuspjelih pokušaja „ownership“ pristupa konačno provele reforme. Važno je da se veliko-srpske i veliko-hrvatske ambicije rigorozno zaustave i da se trajno podrži proces izgradnje funkcionalne države i proces denacionalizacije.

Na koncu, Bosna i Hercegovina u svojim različitostima nije ništa drugo već ogledalo Evrope. Kako bi se obranilo različitost, neophodno je daytonsku fazu transformirati u jednu istinsku EU-fazu integracije. Politiku Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i protagonista Herceg-Bosne, prije svega njihove zapaljive duhovne nasljednike,  treba jednom za svagda zaustaviti, ukoliko ne želimo izazivati nove nasilne sukobe u Regiji.

Vrijeme je, 25 godina nakon rata, okončati hladni rat unutar i protiv Bosne i Hercegovine, koji i dalje traje. Osim toga je krajnje vrijeme uključiti također i žene i njihove predodžbe o mirnoj budućnosti. U svijetu je sve više studija koje pokazuju da žene u mirovnim procesima postižu bolje rezultate – taj formativni element još u cijelosti nedostaje u Bosni.

Mora doći kraj politici koja izdaje upravo one snage posvećene mirovnoj Evropi. Mora se navijestiti eru građana/građanki, onih koji djeluju kao civilni akteri/ke i koji se u Bosni zalažu za ljudska prava i temeljne ljudske slobode, usprkos svim otporima i prijetnjama. Njima je konačno potrebna beskompromisna pomoć čitave međunarodne zajednice, od Berlina, preko Bruxellesa, do Washingtona. Tada će oni biti garancija za jedan hitan, nužan restart, koji Bosnu i Hercegovin može pretvoriti u priču o uspjehu.