WASHINGTONSKO MRTVOROĐENČE

Autor/ica 👤Tomislav Jakić 3.2.2020. u 11:20

Povezani članci

Sve u svemu, bez imalo bojazni da je takva ocjena pogrešna, pretjerana ili preuranjena, treba reći kako sve navodi na zaključak da je Trumpov blisko-istočni plan – mrtvorođenče. On neće rezultirati mirom, nego najvjerojatnije novim opasnim zaoštravanjem na Bliskome istoku, što znači samo jedno: produljivanje krize. A to onda taj mnogo najavljivani i bombastično predstavljeni plan svrstava u red poteza koji ugrožavaju mir ne samo na Bliskome istoku, nego i u svijetu. I koji, to tek usput, mada ne i najmanje važno, dokazuju kako se novcem i silom ipak ne može postići sve, barem ne na dugi rok.

U prostoriji prepunoj euforično raspoloženih uzvanika spremnih da barem dvadesetak puta skoče na noge, oduševljeno aplaudirajući velikim riječima i zvučnim frazama, dvojica su kontroverznih političara od kojih jednome, američkome predsjedniku, prijeti (barem teoretski) smjenjivanje s funkcije, dok je drugi, izraelski premijer, suočen sa službeno podignutom optužnicom zbog korupcije, predstavili mirovni plan životno bitan za treću stranu (Palestince) koja uopće nije bila prisutna. To bi bio, u najkraćim crtama, opis pompozno najavljenog objavljivanja američkog plana za postizanje mira na Bliskom istoku. Otkako ga je počeo najavljivati prije pune dvije godine, dajući u cijeloj priči istaknutu ulogu svojemu zetu, Trump je premjestio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem, priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela i priznao izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni, okupiranim dijelom Sirije, dajući svim tim potezima legitimitet izraelskim osvajanjima u bliskoistočnim ratovima proteklih desetljeća. Zbog toga je, sasvim očekivano, Palestinska autonomija proglasila Sjedinjene Države neprihvatljivima u ulozi partnera u bilo kakvim pregovorima usmjerenima na rješavanje Bliskoistočne krize u čijoj je srži palestinski problem.

Trenutak objavljivanja plana, napravljenoga dakle bez onih kojih se itekako tiče, a to su Palestinci, bio je pomno odabran, ali na osnovi logike što dopušta u najmanju ruku sumnju u iskrenost onoga što se na predstavljanju u Washingtonu moglo čuti. Treba svakako napomenuti da cijeli plan ima 80 stranica, da mnogo detalja nije (još) poznato, ali da su i Trump i Netanyahu ipak rekli dovoljno da prvi, gotovo trenutni odgovor palestinskog predsjednika Abasa bude: “Tisuću puta – ne!” Uz obećanje uspostavljanja američke ambasade u istočnom Jeruzalemu gdje bi bilo sjedište palestinskih vlasti, kao i investicija u buduću palestinsku državu u visini 50 milijardi dolara (mrkva) išla je, gotovo u paketu, jedva prikrivena prijetnja kako je to posljednji puta što će Palestinci dobiti (i) ovakvu ponudu (štap). A ponuda se u osnovi svodi na obećanje stvaranja kvazi-države koja bi de facto bila pod izraelskim protektoratom, na samo jednom dijelu okupirane zapadne obale Jordana (pri čemu je Netanyahu slavodobitno uskliknuo kako je sada kraj “monstruoznoj frazi o ilegalno okupiranom području”), s očuvanjem svih tamo podignutih nedvojbeno ilegalnih izraelskih naselja što se odmah počinju smatrati dijelom teritorija Države Izrael. Nije na odmet podsjetiti kako su ne tako davno i Sjedinjene Države smatrale ta naselja ilegalnima i smetnjom mirovnom procesu, što je, očito, potpuno zaboravljeno – u Americi, ali ne i u Evropi (barem za sada).

U području namijenjenom budućoj palestinskoj para-državi (to je jedini korektan izraz, jer suverena država to po Trumpovom planu nikada ne bi bila!) predviđeno je zamrzavanje sadašnjega stanja kroz naredne četiri godine u kojima bi Palestinci trebali pregovarati s Izraelcima o miru, na osnovi predstavljenoga plana. A o čemu bi uopće imali pregovarati, kada je – bez njih – sve već ionako dogovoreno i utvrđeno, to pitanje kao da nikoga ne zanima. Na taj način, međutim, Netanyahuu se omogućava da se vrati u Izrael (nakon sastanka s ruskim predsjednikom Putinom, dogovorenoga očito kako bi se stvorio privid ruskoga sudjelovanja u cijeloj toj raboti) u ulozi velikoga pobjednika, onoga izraelskog premijera koji je u naglašeno prijateljskim odnosima sa šefom Bijele kuće i koji je u najmanju ruku pripomogao da se Trumpov Washington bez zadrške, još jednom, odrekne svih načela međunarodnih odnosa i da se, u korist Izraela, u potpunosti prikloni pragmatičnom rješavanju usmjerenom samo i isključivo na ostvarivanje interesa i to onih koji su jači. A to su u konkretnom slučaju SAD i Izrael. Ozakonjeno pravo jačega, moglo bi se reći.

Trump se, s druge strane, na svojoj unutarnje-političkoj sceni predstavlja kao nositelj koncepta rješavanja višedesetljetnog svjetskog problema, plana koji do krajnjih granica zadovoljava američke interese, uključujući i interes za opstanak ne Izraela kao države, nego Izraela kao čvrste uporišne točke američke politike u jednom neuralgičnom dijelu svijeta u kojemu ionako traje nastojanje da se tamošnja politička karta promijeni u korist Washingtona. Rok od četiri godine za izraelsko-palestinske pregovore (usprkos očekivanoj negativnoj reakciji Palestinaca) dovoljan je da se Trumpu u njegovoj utrci za osvajanje drugoga mandata neće moći prigovoriti kako je lansirao plan što je neslavno propao. Uz to, osigurao je podršku utjecajnog židovskog lobija u SAD, što nikako nije nevažno. Dakle, Trump je, objavljujući svoj bliskoistočni plan u trenucima dok traju senatska saslušanja usmjerena na njegovo smjenjivanje, Amerikancima ponudio sliku predsjednika – svjetskog državnika koji je zaslužio da mu se omogući još jedan mandate kako bi mogao dovršiti ono što je započeo. Što je isto to i s istim ciljem pokušao, ali očito neuspješno, sa Sjevernom Korejom, o tome se “mudro” šuti.

Dok je Netanyahu, nakon što je uspješno u zamku svoje samopromocije ulovio i šefa Plavo-bijele koalicije, svojeg najmoćnijeg političkog oponenta, Bennya Gantza, vodeći ga sa sobom u Washington, Izraelcima ponudio sliku uspješnog premijera iza kojega stoje moćne Sjedinjene Države spremne poduprijeti ga u njegovim ekspanzionističkim planovima, političara kojemu je uspjelo od nekada opće-prihvaćenog koncepta dviju država, kao sukusa rješenja bliskoistočne krize, napraviti – karikaturu. Pa ne bi bilo pametno, zbog neke “sitne” korupcije skidati ga ni sa čelne funkcije u Likudu, ni sa mjesta predsjednika vlade. Dvojica kompromitiranih našla su tako zajednički jezik, dogovarajući i pregovarajući na račun (i na štetu) trećega.

U danima što su prethodili objavljivanju Trumpovog plana, neki su se izraelski analitičari zanosili idejom da će Amerika i Izrael moći plan jednostavno nametnuti Palestincima, jer će ga – tvrdili su – podržati sunitske zemlje Zaljeva. Malo je, međutim, ostalo od toga preuranjenog pobjedničkog entuzijazma. Od pozvanih arapskih ambasadora na washingtonski su show došla svega trojica: ambasadori Bahreina, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Umjesto da se hvale njihovom prisutnošću, Amerikanci su se trebali zapitati: a gdje su ostali? Zašto ih nema? Jer, u utorak 28. siječnja 2020. mnogo je važnije bilo ustanoviti čiji ambasadori se nisu pojavili u Bijeloj kući, nego čiji su došli. Jordanski je kralj izrazio neslaganje već uoči objavljivanja plana, a njegov je šef diplomacije to ponovio nakon nastupa dvojca Trump-Netanyahu.

Pod presijom ponude za koju bi se realno moglo posumnjati da je čak sačinjena tako da bude odbijena, Palestinci se neće razjediniti, nego će – barem privremeno – naći zajednički jezik i ujediniti se u odbijanju. Da je palestinska strana u prošlosti propustila prihvatiti ponude neusporedivo bolje od ove najnovije, to je – doduše – istina, ali to na sadašnjem stanju stvari ne mijenja ništa. U Evropskoj uniji može se očekivati većinsko ustrajavanje na dosadašnjem stanovištu u korist koncepta dviju država i (barem) načelne osude okupacije, ali ne bi trebali čuditi ni disonantni tonovi onih država, ili nekih od njih, što su ih Amerikanci svojedobno proglasili “novom Evropom”, videći u njima Evropljane kojima je Washington preči od Bruxellesa. U tome kontekstu bit će zanimljivo vidjeti kako će (i hoće li uopće) reagirati hrvatski premijer i izabrani Predsjednik.

portalnovosti.com