Promocija knjige aforizama “MOJ KONAČAN ODGOVOR” autora Rasima Zlatana

Povezani članci

• Izvini, ali oprosti
• U štrajku BH Telecoma manje ljudi nego što se plasira u medijima?!
• Za muževima nestalim u ratu tragaju, a deci su i mama i tata dvadeset godina
• Incko: Važno je jačanje evropskih integracija
• Polaganjem cvijeća na platou ispred bivše Koštane bolnice u Stocu obilježena je 30. godišnjica stradanja i progona Bošnjaka Stoca
• U Bosni i Hercegovini čak 346 novozaraženih osoba u posljednja 24 sata

Promocija knjige aforizama “MOJ KONAČAN ODGOVOR” autora Rasima Zlatana Pršte biće održana u utorak, 17. septembra 2019. godine u 19:00 sati, u galeriji Collegium artisticum

U programu predstavljanja knjige učestvuju:

izdavač KULT-B Sarajevo, Miodrag Miki Trifunov, Esad Bajtal, Đani Hot, Enes Ibričević i autor.

Autor Rasim Zlatan Pršte rođen je u Čapljini 1955. godine. U rodnom gradu završava gimnaziju, a na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku žurnalistike, diplomirao je 1978. godine. Zastupljen je u prvoj ex-jugoslovenskoj antologiji aforizama a do sada je objavio knjigu poezije “Vječnost nade je tuga” (2005.) i četiri knjige aforizama i drugih promišljanja: “Trčeći za pužem” (2008.), “300 na sat” (2010.), “Vječiti optimisti” (2014.) i “Sve bolje i gore” (2016.).

“Moj konačan odgovor” šesta je knjiga ovog autora.

PREDGOVOR

Esad Bajtal  

Aforizmi i druga promišljanja kao konačan odgovor

Već sam podnaslov knjige – Aforizmi i druga promišljanja govori da imamo posla s čitljivim rukopisom, u kojem se uzajamno prepliću kratke kniževne forme: misli, izreke, aforizmi, koje svojom misaonom jezgrovitošću našu iskustvenu stvarnost vješto pretaču u humoristično simptomatičan iskaz i izraz na način sofisterijskog prožimanja društvenih oprečnosti besmislene bh. svakodnevnice. Baš kao u sljedećem primjeru:

Narod je prezadovoljan!

I baš ga briga šta misle građani.

Ovdje se pojam “narod“, uzet iz vokabulara ovdašnjeg etno-političkog rječnika, koristi kao verbalni štit iza kojeg se krije politikantsko licemjerje onih koji su svoje “prezadovoljne“ etnopodanike (“narod“) doveli do prosjačkog štapa. Šta o toj narodnoj “prezadovoljnosti“ misle nezadovoljni “građani“, za etnovladare, sasvim je nebitno. Naime, u optici izvikane etnologike građani su suvišna, čak, đavolski neprimjerena politička kategorija. Oni su nešto izvan vremena i prostora etnoobogotvorenog naciona, suvišnost koja narodu (čitaj: vlastima), bespotrebno remeti miran san.

U politikantski izvještačenoj crno-bijeloj optici etnopolitičkog viđenja stvari, narod je – sve, građani su – ništa. Koga još briga to šta oni misle? A to što naroda nema bez građana, logičke analfabete nimalo ne zbunjuje. Za samozvane čuvare “vitalnog nacionalnog interesa“ građani su idejno projektovana izmišljotina, marginalija oko koje, kako to misle i čine ovdašnje b-h-s politike, ne treba pametovati i nepotrebno gubiti vrijeme.

To najbolje izražava onih nekoliko misli koje autor posvećuje Mostaru i Mostarcima koje su samozvani čuvari naroda, višegodišnjim uskraćivanjem izlaska na izbore, oslobodili njihovih elementarno-demokratskih građanskih i civilizacijskih prava. A “kad nekoga naviknete na gubitak osnovnih građanskih prava“, kaže autor, “onda morate računati na dugotrajan proces odvikavanja“. I decenijama, ako treba. Uprkos svemu tome, oni nisu ni zbunjeni ni nespremni.

Građani BiH spremno dočekuju ljeto.

Već su goli i bosi.

Eto godoovski metaforičkog primjera demokratije na čekanju. Demokratije o kojoj se tako naglašeno i sistematski svakodnevno govori, a koje na političkom meniju i u praksi već tri decenije nema ni na pomolu. Da su, parafrazirajući autora, izbori tako bitni, zar bi Mostarci toliko odugovlačili. Uostalom, u tome im svesrdno “pomažu“ partije i stranke ovdašnje jedinstveno-nejedinstvene ljevice. Kao u donjem aforizmu autora:

Neke partije s građanskim predznakom

mogu se ekspresno ujediniti.

Opet su jedinstvene u stavu da do daljnjega

djeluju samostalno.

I tako, iz reda u red, od misli do misli, iz izreke u izreku, autor nas znalački provodi kroz mračni lavirint besmisla bosanskohercegovačke životne svakodnevnice, koja je, u beznađu etnopolitikantstva, zaboravila sve, i logiku, i moral, i (u ime naroda) svoje nedužne, obećanjima iznevjerene, odnosno, nadom i bijedom – unezvijerene građane, koje jedno veliko ništa dijeli od vlastitog dostojanstva i građanske pobune. Uprkos svemu, stariji, strahom ušutkani, podanički mudro šute – i trpe. A mladi?

Mladi su nepopravljivi optimisti.

Svoj optimizam vežu za neku od

najrazvijenijih evropskih destinacija.

Najkraće govoreći, logikom trezveno-racionalne radoznalosti, kojom sagledava našu sumornu i humornu bosansku stvarnost, ovaj rukopis R.Z. Pršte na najbolji način sam sebe preporučuje izdavaču za štampanje. Nikakva druga preporuka nije mu neophodna, a ni potrebna.