ENG
Kad Deklaracija postane politička rekreacija Hrvata
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
Izdvajamo
- Uglavnom, hrvatska dijaspora u BiH u javnosti se tretira kao “joker zovi” za vrijeme parlamentarnih izbora i unaprijed zabilježena tri zastupnička mjesta, politički prostor radikalne desnice, pravosudni azil za “posrnule anđele” Domovinskog rata i pretvorbene akumulacije kapitala, te kao povlašten dio sunarodnjaka koji ne plaćaju porez u majčici Domovini i redovito ostvaruju primat na krupnim infrastrukturnim natječajima. Dodajte prstohvat prizora kad general Glasnović dobije histerični izljev bijesa u Saboru i slika tipičnog Hrvata iz BiH je u cijelosti zaokružena. Zvuči nepravedno i prepuno predrasuda, ali za takvu sliku o sebi su ponajviše sami zaslužni.
Povezani članci
Ako naš Mate iz Gruda tako dobro funkcionira u Zagrebu, Berlinu ili Otawi, nitko me neće uvjeriti da u kozmopolitskom Sarajevu ne može. I jedina stvarna Deklaracija koja je potrebna hrvatskom narodu u BiH jest da ih se pusti na miru da urede Bosnu kao svoj dom.
Nikada si ne bih oprostio da sam objavio prijašnju verziju komentara Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH. Boring, delete. Ovaj se sam piše, tucet šlagvorta na biranje, premijer Plenković dijelio je političke lekcije a la carte. A dan im je tako dobro počeo.
Zajebana je ta Bosna, toliko da Bosance trebamo braniti od nje. Toliko nezgodna da smo je posebnim aktom svrstali uz bok Deklaracije o položaju hrvatskog jezika, Domovinskog rata, stresnom stanju hrvatske nacije u dijaspori itd. Hrvat kad želi nešto prčevito reći, nije izravan k’o Velimir Bata Živojnović, on sastavi Deklaraciju. On nedvosmisleno i službeno Deklaracijom poručuje da sve što ima reći na apostrofiranu temu stoji u Deklaraciji. Ne moram niti naglašavati koji su to rovovski obračuni oko sadržaja Deklaracije postojali pri saborskom Odboru za Hrvate izvan RH kojem je presjedao dr. Božo Ljubić. Da, taj Ljubić iz Mostara, camerade Mate Bobana.
Prva verzija Deklaracije bila je snažno nacionalno obojena, na tragu Ćovićevog poimanja hrvatskih interesa u BiH, a imala je utjecajnog zagovornika u potpredsjedniku HDZ-a i saborskom zastupniku Milijanu Vasi Brkiću. Uglavnom, osporavali su legitimitet izbora Željka Komšića na položaj predstavnika hrvatske nacije u BiH, pozivali na Dayton i kontrolu istog od strane međunarodnih institucija, strahovali od buduće primjene izbornog zakona, te eventualnih ustavnih promjena koje bi dokinule paralelnu vlast nacionalnih entiteta. Premijeru Plenkoviću tako sastavljena Deklaracije bila je jednostavno too much i zatražio je doradu teksta koji je u završnoj verziji izgleda potpuno sterilino. U službenoj verziji, uz stalno “ističući, pozdravljajući, pozivajući”, ugurali su diplomatski prosvjed Bože Ljubića pri službenom Sarajevu, dok se sav ostali tekst vrti oko Aktivacijskog plana za NATO, puta za EU i Daytonskog sporazuma. Inzistira se na slovu Daytonskog sporazuma i formulaciji BiH kao države “zasnovane na dogovoru tri ravnopravna entiteta”, te time otklanja svaka mogućnost moderniziranja ustroja Bosne kao nadnacionalne, građanske države kroz zakonodavnu prilagodbu Ustava. Jedina ustavna promjena koju službeni Zagreb drži prihvatljivom jest preinaka izbornog zakona na način kojim se ukida mogućnost preglasavanja nacionalnih kandidata kao što je to bilo u slučaju Dragana Ćovića.
foto hina
I konzervativnu struju HDZ-a, mahom regrutiranu iz desnog krila hercegovačkog HDZ-a, najviše brine taj aspekt jer Komšićev izbor je prošlo svršeno vrijeme, ali i sjajna platforma za discipliniranje sugovornika, odnosno službeno Sarajevo. Primarno, HDZ želi status quo u BiH i mogućnost utjecaja na politički sadržaj koji stranka drži interesom hrvatskog naroda. Premijer Plenković, kako bi, među ostalim i stišao nezadovoljnike okupljene oko Vase Brkića, kao ključnu i nepisanu poantu Deklaracije označio je izbor Komšića kao hrvatskog predstavnika jer “on nema legitimitet u hrvatskom narodu i svi su otvoreno nezadovoljni njegovim izborom, a kad su oni nezadovoljni, to nikako ne može biti dobro.” Nabrbljao je on koješta, trebalo je to smisliti i logički održati na životu. Uglavnom, nakon reda rasprave i mlakog saborskog izglasavanja Deklaracije (daleko je to bilo od jednoglasja, posebice MOST koji je zvučao kao franjevački PR), red premijerove podrške dijaspori i that’s all folks. U Mostaru će propištati na uši.
TKO I ŠTO JE HRVATSKI NAROD U BIH?
Dakle, od cijele te deklarativne priče, ostalo je veliko ništa. Sve je isto k’o i lani, ali imate Komšića, a ne Čovića. Vjerojatno će mnogi u Mostaru, kao srcu herceg bosanskih Hrvata, ovakav tretman Plenkovićeve Vlade dočekati kao “izdaju nacionalnih interesa”, nedovoljan angažman ili jugoudbašku spletku. Izbor Komšića hrvatskim interesima više smeta kao politička anomalija a manje personalno jer svima je jasno da moderna Bosna ne može počivati na liku i djelu spomenute bekrije koji je od demokracije udaljen koliko i njegovi politički protivnici. No, zanimljivo, nije im palo napamet da je možda Bosna iskoračila van nacionalnih okova.
Kad se čovjek zadubi u materiju, shvati da pod pojmom hrvatskog naroda u BiH se krije terra incognita. Iza definicije “hrvatski narod u cjelini”, škripi hrpa nabacanih idioma koji se svode na povezanost krvi, kapitala i povijesne sudbine. Bezuspješno sam tragao za bilo kakvom studijom, statističkim ili demografskim prikazom parametara profila prosječnog Hrvata u BiH i ništa nisam bio pametniji nakon višesatnog istraživanja. Kako je obrazovan, koliko je financijski težak, broj školovane djece ili kako zamišlja svoju domovinu potpuna je nepoznanica. Poznat je podatak temeljem popisa stanovništva iz 2013. da u BiH živi 571 tisuća Hrvata, kako predstavljaju 14,8 % ukupnog življa u BiH, te da imaju izvrstan demografski prirast od 1,6%. Svo ostalo znanje o položaju i stanju hrvatskog naroda u BiH umočeno je u ideološko nacionalni refleks “priključenja matici zemlji” i tumači se po slobodnoj volji.
U Hrvatskoj su hrvatski narod u Bosni skloni poistovjetiti s Mostarom, Tutom Naletilićem, Matom Bobanom, Zoranom Gobcem i Vasom Brkićem, odnosno Hercegovcima. Široka rasprostranjenost hercegovačkog kapitala i managera na hrvatskom tržištu sugerira kako bosanski Hrvati sav svoj utjecaj izravno plasiraju u Hrvatsku dok ih Bosna jednostavno ne zanima. U suštini ex Herceg Bosna, kao i Republika srpska okrenuti su prema Zagrebu i Beogradu te ih u Bosni isključivo drže zavičajni razlozi. No, što je s onih 88% Hrvata koji žive van granica bivše Herceg Bosne i Mostara, razasutog preko Srednje Bosne, ostataka Posavine i nacionalnih džepova u republici Srpskoj. Tko njih zastupa, jesu li potrebe mostarskog Hrvata identične potrebama banjalučkog Hrvata?
Jedini pripadnici hrvatskog korpusa po zavičajnom ključu koji su se približili ortačkom kapitalističkom modelu Hercegovaca su tzv. Prsten koji čine srednjebosanski Hrvati s prebivalištem u Zagrebu. Samozatajni, nadziru niz krupnih investicija u gospodarstvu s naglaskom na poslovanje Prvog plinarskog društva (PPD), praktično monopolistu na proizvodnju i distribuciju ukapljenog plina. Hrvatska država rado uzima sportaše, poslovne ljude, političare i vojnike iz Hercegovine, nerijetko ih ističući kao “Hrvate po mjeri”, kao što ne krije da bi rado nekoliko desetaka tisuća nezavisnih umova poslalo “na preodgoj” u Mostar.
Uglavnom, hrvatska dijaspora u BiH u javnosti se tretira kao “joker zovi” za vrijeme parlamentarnih izbora i unaprijed zabilježena tri zastupnička mjesta, politički prostor radikalne desnice, pravosudni azil za “posrnule anđele” Domovinskog rata i pretvorbene akumulacije kapitala, te kao povlašten dio sunarodnjaka koji ne plaćaju porez u majčici Domovini i redovito ostvaruju primat na krupnim infrastrukturnim natječajima. Dodajte prstohvat prizora kad general Glasnović dobije histerični izljev bijesa u Saboru i slika tipičnog Hrvata iz BiH je u cijelosti zaokružena. Zvuči nepravedno i prepuno predrasuda, ali za takvu sliku o sebi su ponajviše sami zaslužni.
SARAJEVO JE, A NE ZAGREB GLAVNI GRAD BOSNE
Zanimljiv fenomen prisutan kod bosanskih Hrvata jest da se brzo asmiliraju na političke i kulturne standarde u Hrvatskoj, te Bosnu nerijetko prikazuju kao “privremeni i traumatičan dom” koju bi rado zaboravili koliko god ih karakterno i formativno odredila. Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u BiH nije pomogla u nastojanju da bosanski Hrvati shvate kako im je Sarajevo, a ne Zagreb glavni grad. Hrvatska država tim činom samo je podjarila dojam da Zagreb odlučuje o njihovoj sudbini, a inzistiranjem na artikulaciji službene politike Sarajeva samo je produbila jaz između nacionalnih entiteta. Jasno, niti službeno Sarajevo nije bezgrešno sve dok bosanske Hrvate tretira kao a priori suprotive državnom interesu.
Hrvatska službena politika trebala bi iskreno podržati integracijske procese BIH u pristupanju EU i NATO, napraviti zaokret u pristupu i pozvati bosanske Hrvate da participiraju u izgradnji Bosne kao multietničke, građanske, demokratske države. Nametajući službenom Sarajevu kao bilateralne zaključke “skrb o razvojačenim braniteljima HVO-a” ili o “pomoći Katoličkoj crkvi”, zapravo zahtjeva od Bosne da preuzme prioritete hrvatske politike u BIH. Hrvatska država od nesretne vojne intervencije u BIH, Tuđmanove bezočne prodaje terirorija susjedne države i saveznice na salveti, Araličinog modela humanog preseljenja i uspostave paralelnog sustava vlasti, nema više pravo politički ucjenjivati Bosnu. Činjenica da to radi Republika Srpska i Milorad Dodig, nimalo ne opravdava kontinuirano zadiranje Hrvatske u područje suvereniteta BiH.
Naravno, Hrvatska ima dužnost štititi sunarodnjake u kriznim situacijama, ali sve dok im nisu ugroženi sloboda govora, jezik, vjera, pravo kretanja ili zdravstvena skrb, nema stvarnog razloga intervenirati. Jer, ako naš Mate iz Gruda tako dobro funkcionira u Zagrebu, Berlinu ili Otawi, nitko me neće uvjeriti da u kozmopolitskom Sarajevu ne može. I jedina stvarna Deklaracija koja je potrebna hrvatskom narodu u BiH jest da ih se pusti na miru da urede Bosnu kao svoj dom.
Autor/ica 👤Nenad Bunjac
