Idioti, spustite loptu!
Povezani članci
Strpljivost, razumijevanje, prevazilaženje prošlosti i stremljenje boljoj budućnosti su vrline, da ne spominjem sad one floskule na račun kojih se samo perpetuira mržnja: oprostiti, ali ne zaboraviti. Jer, nekako je jako očito da tu vrlo malo ljudi prašta, a o zaboravu onih koji se još sjećaju snova od “stoljeća sedmog” ili kosovskog boja, bolje i ne pričati. Takvima, treba poručiti: “spustite već jednom loptu”, jer igra koju igrate nije negoli samo predigra novog krvoprolića!
U medijima se uveliko raspravlja o britanskoj “Rezoluciji o Srebrenici” – nazovimo je uvjetno tako – koja će 7. jula biti raspravljena na sjednici Savjeta bezbjednost UN i dana na usvajanje. Lome se koplja oko Rezolucije, koju ama baš nitko, sem diplomatskih službenika, nije vidio. Najviše što je ovaj autor uspio pronaći o njoj, su nagađanja koja prenosi portal Blic, iz čega svakako treba izuzeti njihove komentare. Pritom i oni koji su imali, kao i oni koji su imali poluuvid (preko „neimenovanih visokih izvora“) ili ga i nisu imali, lupetaju budalaštine. Od političara, praćenih glasovima medija pod njihovom kontrolom, do ostrašćenog puka koji poput papagaja drži “loptu u zraku” pojma nemajući kakvu igru uopće igra. Dajte, bre, budalaši – spustite tu loptu na zemlju, sjednite, popijte hladni špricer ili pivce i držite se činjenica!
Činjenica je, da je “Međunarodni sud pravde” (ICJ) iz Den Haaga, još 2007. godine odbacio tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid u ne tako davnom ratu. Činjenica je da maloumnici koji su sjedili (a nije da i danas ne sjede) u vladama Hrvatske i Srbije, ništa iz toga nisu naučili, te je isti sud odbacio i potonje međusobne tužbe za genocid njihovih država, tijekom rata u prvoj polovici devedesetih godina. Te činjenice impliciraju, o čemu vjerujem da su britanski diplomati – ipak pametnijih glava od balkanskih buzdovana – vodili računa, da bilo koja predložena rezolucija o genocidu, ne sadrži osudu ma koje od spomenutih država za taj čin. Privatno svatko neka misli i baljezga što ga volja, ali ove činjenice valja priznati, inače ste vječno ukopani u svoje rovove. Čak i neslaganje sa njima ne može implicirati krivicu cijelog naroda, nego samo njihovih tadašnjih vlada i dijela ekstremista koji su korišteni kao izvršitelji suludih politika.
Slijedeća je činjenica kako je presudom ICTY-ja Zdravku Tolimiru, izričito na više mjesta eksplicitno spomenut genocid u Srebrenici, za što je – među ostalim – ovaj i osuđen. Evo tek par citata:
“Sudačka većina je zaključila, nadalje, da patnje žena, djece i starijih koji su prisilno premješteni iz enklava Srebrenice i Žepe dostižu takvu težinu da mogu da se okvalifikuju kao teške tjelesne i duševne povrede i kao takve predstavljaju genocid. “
“Utvrdivši da je postojao dogovor dvoje ili više ljudi da se počini krivično djelo genocida, te da je optuženi pristupio tom dogovoru najkasnije u poslijepodnevnim satima 13. jula 1995. godine, sudačka većina je takođe zaključila da je optuženi odgovoran za krivično djelo udruživanja radi vršenja genocida, kada je riječ o ubistvu vojno-sposobnih muškaraca u Srebrenici.”
Dvije spomenute i nepobitno utvrđene činjenice, sasvim su dovoljne da razumno i humano biće prestane lajati (doduše, takvi to nikada i nisu činili) po političkim institucijama, tribinama i medijima, pospe se pijeskom, i ako već od stida ne napusti svoje radno mjesto, onda se bar počne civilizirano ponašati. Vodeći računa o rečenom, ne može se u cjelini osuđivati svaka izjava srpskih lidera, kao ni apriorno relevantnima smatrati one koje pod svaku cijenu krivnju žele prebaciti na cijeli srpski narod – bez obzira dali potekle iz političkih ili medijskih krugova. Pošten čovjek, neopterećen nacionalizmom i mržnjom koju vuče iz proteklih ratova, koji želi stvarno identificirati i kazniti prave krivce tih zbivanja i zločina unutar njih počinjenih, koji želi odati iskrenu počast nevinim – i prvenstveno njima – žrtvama sviju upletenih strana, i koji čista srca žudi da se zlo više ne ponovi, povest će računa o spomenutim činjenicama. Neće druge narode en masse kriviti za genocidne namjere i radnje (posebno bi to Hrvati morali paziti, koji oduvijek skaču na poznate optužbe srpskih ekstremista o “genocidnom narodu”), a eksplicitno će priznati da je u Srebrenici izvršen genocid od strane srpskih ekstremista. Za što su uostalom i osuđeni ili im se upravo sudi u Haagu. Ako je tako – a nažalost nije – onda ih ništa ne bi smjelo spriječiti da odaju počast žrtvama srebreničkog genocida.
Važno je primijetiti, kako po ničemu nije evidentna apsolutna nevinost upravo svake pobijene žrtve; ona proizlazi naprosto iz neviđenog masakra koji je počinjen nad međunarodnim konvencijama zaštićenim ratnim zarobljenicima, i to unutar „zaštićene zone“ koju je Vijeće sigurnosti UN proglasilo Rezolucijom 819. Čime su krvnici odbacili mogućnost da se pravno ispita eventualna odgovornost svakog od njih, i prema njoj donesu individualne presude. Samo kršenje rezolucije već je bilo krivično djelo (a obje sukobljene strane su je kršile), uvod u sva ostala tragična zbivanja, čime se međutim sam čin genocida nikako ne može opravdati.
Strpljivost, razumijevanje, prevazilaženje prošlosti i stremljenje boljoj budućnosti su vrline, da ne spominjem sad one floskule na račun kojih se samo perpetuira mržnja: oprostiti, ali ne zaboraviti. Jer, nekako je jako očito da tu vrlo malo ljudi prašta, a o zaboravu onih koji se još sjećaju snova od “stoljeća sedmog” ili kosovskog boja, bolje i ne pričati. Takvima, treba poručiti: “spustite već jednom loptu”, jer igra koju igrate nije negoli samo predigra novog krvoprolića!