Na pravi put sam ti majko izašo!

Povezani članci

• Na pomolu sukob Vlade i lokalnih zajednica u Republici Srpskoj
• Likovna sekcija
• Dragana Jeckov zatražila ukidanje imena ulica nazvanih po ustašama, pa dobila dvije opomene
• SDP Stolac prisvajanje Koštane bolnice prijavio Pravobranilaštvu BiH
• Tanji Stupar Trifunović uručena Evropska nagrada za književnost 2016
• Sasvim običan dan u životu jedne paralelne stvarnosti

San svakog normalnog roditelja je bez ikakve sumnje, da pravilnim odgojem i kvalitetnim obrazovanjem svoju djecu osposobe za život i učini ih dobrim ljudima. Brojni su izazovi u lancu odgovornosti a svakako da je uloga roditelja najvažnija ali ne i jedina. Dječji snovi su ispunjeni maštom, nadom i uzorima.

U odgoju svakog djeteta pored uloge roditelja, nezaobilazne je i uloga škole i društvene zajednice sa usvojenim i etabliranim sistemom vrijednosti koju stvara politika.

Upravo su njihove uloge u funkciji roditeljske podrške ili ruiniranja te iste podrške. Koliko društvo treba biti patološki bolesno kada mladi za uzor uzimaju ratne zločince? U Srbiji je na sceni negiranje genocida, glorifikovanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Ratni zločinci nalaze utočište u Srbiji, daje im se prostor u medijima , promovišu se njihove revizionističke knjige i ideje, dodjeljuju se penzije. Nerijetko postaju zaslužnim građanima u javnim sredinama. Presuđenim ratnim zločincima se daje pravo da učestvuju na izborima. Kolektivizacijom odgovornosti čitavog srpskog naroda manipuliše se sa osjećajima ljudi i izbjegava suočavanje sa prošlošću. Jednako je stanje i u Hrvatskoj kao i Bosni i Hercegovini.

Početkom ’90-ih, kad je rat uveliko bjesnio Hrvatskom i Bosnom, u Beogradu sam sreo jednog dječaka, tinejdžera ispod čijeg kačketa su u mene piljile dva pametna, oštroumna oka. Tek je upisao srednju školu i pokušao sam da mu objasnim koliko je važno da dobro uči kako bi ostvario gore spomenuti san i usrećio svoje vrijedne i brižne roditelje.

Iznenadio me je njegov odgovor ; „ Čika Edo , zašto bih učio, pa zar ne vidite da Arkan nosi najskupocjeniju odjeću i brendove i da mu se cijela Srbija divi!“ Srećom, momak je uspio da završi prirodno-matematički fakultet ali kako mu društvo nije obezbijedilo mogućnost zaposlenja bavio se, u arkanovom stilu, kriminalom i švercom zbog čega je između ostalog, imao sukoba sa srbijanskim pravosuđem. Tog dana sam shvatio da je budućnost ovog djeteta na žalost zapečaćena poremećenim sistemom društvenih vrijednosti. Neki drugi, negativni „uzori“ ili „psi rata“ zamijenili su heroje rada i mira!

Dječački san Ognjena Vranješa postao je java kad je zaigrao za reprezentaciju BiH, države koja ga je afirmirala. Mnogo bure u bosanskoj javnosti podigla se oko tetovaže četničkog vojvode Momčila Đujića na njegovoj ruci.

Momčilo Đujić (1907-1999) je za vrijeme drugog svjetskog rata bio komandant kvislinške formacije poznate kao Dinarska četnička divizija (službeno: Dobrovoljačka antikomunistička milicija), a nakon poraza osovinskih snaga uticajna ličnost četničke emigracije. Godine 1947. u Jugoslaviji mu je u odsutnosti suđeno za ratne zločine i proglašen je krivim. Godine 1988. je pokrenut postupak za izručenje od SAD, ali je uslijed raspada SFRJ do smrti ostao nekažnjen. Pod njegovim su zapovjedništvom četnici počinili mnoge zločine nad civilnim stanovništvom (uglavnom Hrvatima ali i Srbima). Krajem 1942. i početkom 1943. godine Đujić je sa svojim četnicima počinio pokolje po selima Gata, Tugare, Čista, GornjDolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo i Gorjak. U selu Kosovu kod Knina je formirao i koncentracijski logor, koji su nazivali “malim Jasenovcem” (nazivan je i “srpskim Jasenovcem” ili “drugim Jasenovcem”) a čije su žrtve najviše bili Srbi antifašisti.

U svom pokajničkom opravdanju Vranješ navodi; „Nisam ja taj koji je kriv što je BiH sastavljena od dva entiteta. Niti sam ja kriv što na toj teritoriji imamo tri vjere i tri nacije, što su narodi zavađeni i žive u siromaštvu, pa je prag tolerancije odavno ispod nule. Svi vi kojima smeta tetovaža Momčila Đujića imate problem sa sobom. Vojvoda Đujić je, pre svega, bio svešteno lice. Kad je moj narod stradao, on se suprotstavio. Za mene i ceo srpski narod vojvoda Đujić je heroj i simbol otpora prema neprijatelju i niko mi ne može uzeti pravo na takav stav. A ja poštujem sve one koji sa svojim tijelom rade šta žele, jer su odgovorni samo sebi i gospodu „. Nakon što je opravdano kažnjen, Ognjen se pokajnički izvinuo navijačima.

Kolika je Vranješeva odgovornost , kolika njegovih roditelja, a kolika škole i društvene zajednice sami presudite. Za mene nije samo Vranješ kriv u traženju pogrešnih „uzora“.

U duboko segregiranom društvu, gdje imamo dvije škole pod jednim krovom, gdje vladaju strahovi, paranoje i iskrivljene društvene vrijednosti politika pravi ogromnu medvjeđu uslugu našoj djeci i budućim generacijama.

A vi dragi roditelji nijemo to posmatrajte dok nam politika od naše djece pravi buduće topovsko meso!