Slavo Kukić: Mostar i njegovi građani već godinama su moneta za političko potkusurivanje

Povezani članci

• Izložba dokumentarne građe o Danteu Alighieriju
• Teška reč i teški zločini
• Pučka kuhinja na Markovu trgu
• Kad bismo se svakog dana sećali Srebrenice
• Milanović će odlikovati generale iz BiH, oduševio Rojsa: ‘Tako sam sretan kao da su mi se vratili Franjo i Gojko’
• Dan poslije

Niti je Mostar „grad slučaj“, niti su svi ostali gradovi i prostori BiH gradovi i prostori „slučajevi“. U stvarnosti, bit ću potpuno otvoren, BiH je, zapravo, „država slučaj“.

Piše: Slavo Kukić

Nitko sretniji od mene da ovu analizu – budući je prvomajsko vrijeme – mogu posvetiti međunarodnom prazniku rada. Nažalost, na stotine razloga iz svakidašnje nam zbilje mi takav „luksuz“ ne dopuštaju. Evo, recimo, prethodnim mjeseci, pa i godina, puno puta ponovih jednu te istu priču – da interes Mostara i njegovih ljudi godinama ne znače bukvalno ništa ni etnopolitičkoj klasi ovog grada, ni bosanskohercegovačkoj etnopolitičkoj klasi koja se samoproglasi borcem za nacionalna prava svojih naroda, u Mostaru i u BiH kao cjelini. I da, sukladno tome, s naivom graniči nada kako bi izbora u središtu Hercegovine, osam godina nakon zadnjih održanih, ipak moglo biti.

Mjesecima, pa i godinama tvrdim, a ponavljam i ovom zgodom – zaludu vam, izbora u Mostaru, i za Mostar, neće biti. I ne samo u listopadu – neće ih biti ni nakon toga, s ovim političkim akterima, i danas dominantnim političkim filozofijama možda ni za dvije godine, u vrijeme, dakle, kada su na rasporedu slijedeći parlamentarni izbori.

Izuzimam, doduše, mogućnost da Visoki predstavnik iskoristi svoje ovlasti i raspiše ih usprkos svemu. Ali, takva je mogućnost, priznajem, tek hipotetska. Jer, OHR se već godinama distancira od takvih scenarija – i, vjerujem da je ravno iluziji očekivati kako bi ovog puta mogao napraviti iznimku.

Poslije prvomajskih praznika, naime, Centralna izborna komisija donosi odluku o raspisivanju izbora – a tada će, kako poruči, usvojiti i uputstvo o rokovima i redoslijedu izbornih aktivnosti. Što će biti s Mostarom? Jer, Ustavni sud je, prisjetimo se, još u studenomu 2010. godine neustavnima ocijenio odredbe Izbornoga zakona u vezi s načinom provedbe izbora za Gradsko vijeće Mostara – i naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da ih u roku od šest mjeseci dovede u ustavne okvire.

Od tada do danas je punih pet i pol godina. I ništa. U odnosu na to vrijeme napravljen nije niti jedan korak – niti će još godinama biti napravljen. Dapače. Uostalom, prvi čovjek HDZ je i prije nepune dvije godine, u izbornoj noći 2014. godine, poručio kako s Mostarom i neće ići kako neki misle. Sasvim suprotno, veli, Mostar će uvijek biti dio ukupnog paketa – čije sastavnice su i izmjene u Ustavu i zakonu u vezi s izborom članova državnog predsjedništva, ali i priča u vezi s dvije etničke izborne jedinice u Federaciji. Nema li, drugim riječima, rješenja kakva on traži u vezi s njima, nema ni izbora u Mostaru – pa makar sve to trajalo još desetljećima dugo.

Za prijedloge, dakle, koje državnom parlamentu ponudiše DF i SDP – a u pitanju je prijedlog kojeg su ove stranke preuzele od mostarskoga Centra za mir i multietničku suradnju – pa onda i HDZ i koalicija SDA-SBB, unaprijed se znalo kako će završiti. Ista sudbina, potom, čeka i onaj kojeg, odmah po neslavnom kraju prethodna tri, u parlamentarnu proceduru uputiše Komšić i Nikšić – prijedlog kojeg prije koji mjesec-dva ove dvije stranke u Mostaru javnosti i predstaviše. Jer, bez paketa iz izborne noći neće ići – barem dok ključeve odluke o tome u rukama drži „prvi u Hrvata“.

Ali, ako je tako, čemu sav taj igrokaz? Čemu svakodnevne žalopojke kako Mostar ne smije još jednom ostati bez prava na lokalne izbore – i kako to njegovi građani nisu zaslužili? Pa, krajnje pojednostavljeno, radi svjetine – i mostarske, a ako ćemo pošteno, i uopće bosanske i hercegovačke – da se ne kaže kako je u čitavom tom etnopolitičkom pripetavanju, ne daj Bože, i ona sama najobičnije „topovsko meso“.

Istina, grijeh bi za mostarski politički teatar apsurda bilo optuživati samo HDZ i njegovu vrhušku. Jer, „maslo za ramazana“ nije ni onima drugima, SDA-u i njegovoj vertikali političke moći. Zašto? Pa, jer su sve prethodne godine s HDZ-om u Mostaru u talu baš oni – i jer im ne odgovaraju promjene koje bi već uhodane političke dealove dovele u pitanje. Mostarske resurse, hoću reći, oni krčme zajedno – po principu, ovo meni, ono tebi, ovoliko moga, onoliko tvoga. Onaj tko misli drugačije – da, primjerice, u Mostaru kontrolira sve HDZ – grdno se vara. Uostalom, u nedostatku Gradskog vijeća gradonačelnik ne može ni kave popiti bez supotpisa svoga prvog suradnika – onog, pogađate, iz SDA.

I stoga, mrtvo slovo na papiru će ostati i najavljene nove akcije i prijedlozi DF-a i SDP-a. Ali, uprazno će otići i apeli svjetskih centara moći. Zaludu, recimo, jalovi izrazi nade iz OHR-a. Zaludu, potom, pozivi američke ambasadorice Izetbegoviću i Čoviću da se konačno dogovore – i pri tome, dakako, ispune uvjete iz odluke Ustavnoga suda da Mostar mora biti jedinstven grad i bez podjela duž etničkih linija. Zaludu, na koncu, priča francuske ambasadorice o zabrinutosti međunarodne zajednice zbog kršenja ljudskih prava u srcu demokratske Evrope. Jer, sve to ne pije vode ako se kaže, a francuska ambasadorica baš to reče, da Evropa ne želi nametati rješenja – i da od onih koji procese u Mostaru i kontroliraju, očekuje da budu vođeni spremnošću na kompromis i dobrobiti građana ovog grada.

Zaludu, dakle, jer izbora neće biti. A najiskrenije, nisam siguran – i o tome sam ovih dana također zborio – da bi time bosanskohercegovački gordijski čvor i bio razriješen. Izvršenjem odluke Ustavnoga suda, naime, udovoljava se tek jednom od temeljnih građanskih prava punoljetnih Mostaraca. Ali, priča o njihovu gradu tu ne prestaje. I dalje se, hoću reći, produžava zaplet s mostarskim zonama etničkoga utjecaja – a princip je dokle je moj, a odakle tvoj begovat. Želja za podjelom, uz orkestrirano obostrano demagoško aplaudiranje jedinstvenom i nepodijeljenom gradu, nažalost je dio njihove zajedničke opsesije.

S druge strane, čak i takvim, dakle djelomičnim rješenjem Mostara – rješenjem koje se tiče Izbornoga zakona – s dnevnog reda je skinut samo jedan „grad slučaj“. Što s ostalima – jer, „gradova slučajeva“ i „prostora slučajeva“ je puna ova zemlja? Ili još konkretnije, nema niti jednog, ni grada ni prostora, u kojem se dio njegovih građana, samo zato što ne pripadaju većinskoj etničkoj skupini, ne ćute frustriranima, neravnopravnima, građanima drugog reda.

Ovih dana čuh kako od nečega, ovaj put, zašto ne, od Mostara treba poći – a onda njegovo iskustvo, po principu koncentričnih krugova, širiti i na sve ostale gradove i prostore u BiH, na sve ostale gradove i prostore „slučajeve“. Moguće je, istina, i to. Ali, u tom je slučaju put do normalna društva najmanje desetljećima dugačak. A razlog je jednostavan – tom se pričom, zapravo, vrši zamjena teza. Jer, niti je Mostar „grad slučaj“, niti su svi ostali gradovi i prostori BiH gradovi i prostori „slučajevi“. U stvarnosti, bit ću potpuno otvoren, BiH je, zapravo, „država slučaj“. A to, onda, znači da se eliminiranje postojanja gradova i prostora slučajeva postići može jednim „metkom“ – strateškim rješavanjem „države slučaja“, njezinim dovođenjem u civilizacijske okvire u kojima se ni jedan njezin građanin, u ma kojem njezinom dijelu živio, i ma kako se etnički i konfesionalno izjašnjavao, neće zbog toga osjećati manje vrijednim, građaninom drugog reda.

Znam, netko bi me mogao zapitati jeli i, ako jeste, kako je to moguće? I evo odgovora – moguće je, ali nije ni malo jednostavno. Naprotiv, moguće je uz barem dvije skupine pretpostavki. Prva od njih se, da skratim, tiče ustavnih promjena – jer, bez njih, ili potpuno novog ustava na tragu evropskih rješenja, takva mogućnost stoljećima dugo ostaje samo sanak pusti. S njima, pak – uz dodatak da to ne mogu biti promjene na fonu danas aktualnih etničkih torova – vrata takve mogućnosti će se odškrinuti. Ali, ponavljam, samo odškrinuti. A to, opet, znači da ni same ustavne reforme nisu dovoljne. Uz njih, biti će potrebno i puno mukotrpnog rada – u sferi politike, kulture, svim drugim područjima života – kako bi se anulirale posljedice povijesnog silovanja u prethodnih četvrt stoljeća.

Može li ova zemlja sve to? Može. Jeli na takav zaokret i spremna? U ovom momentu, bojim se, ne. Što nam je onda budućnost? Samo dva scenarija – ili život u uvjetima gradova i prostora slučajeva, uz svakodnevno ispraćanje najmilijih na put u bijeli svijet bez povratka, ili odricanje od logike etničkoga zatezanja konopaca i prihvaćanje guranja u ista kola kao zajedničke sudbine. Trećeg nema.