Kurspahić: S najmračnijih strana istorije

Za razliku od oslanjanja na rusku kontrarezoluciju ili ruski veto, Bosna i Hercegovina ima u svijetu djecu koja su za prošle dvije decenije pozavršavala neke od najuglednijih škola i koja o svojoj zemlji – poput djevojke rođene u Srebrenici, a danas američke advokatkinje – govore s ljubavlju i autoritetom ličnosti koje su preživjele genocid i koje idu i vide dalje.

Piše: Kemal Kurspahić, RSE

Da je Srebrenica, dvadeset godina kasnije, smještena tamo gdje jedino i pripadaju događaji koji su obilježili istoriju svog vremena – u sjećanja i poštovanja za njene žrtve i preživjele; u studije i dokumentarna svjedočenja; u memorijalne institucije i muzeje; u udžbenike i naučne institute; u literaturu i druge forme umjetnosti – političke vođe i javnost Bosne i Hercegovine i Srbije ovih bi dana bili prije svega zaokupljeni pripremama za najavljenu posjetu njemačke kancelarke Angele Merkel i pitanje svih pitanja bilo bi: s kakvim rezultatima i s kakvim reformskim planovima dočekati najznačajnijeg partnera u ostvarivanju evropskih aspiracija dvije susjedne zemlje?

Umjesto toga – za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i ministra spoljnih poslova te zemlje najvažnije je da Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija ili ne donosi rezoluciju o Srebrenici ili da ona bude “uravnotežena”, predsjednik Republike Srpske odbacuje predloženu rezoluciju kao nastavak britanske “antisrpske politike” i poručuje da bi za njega bila prihvatljiva rezolucija koja bi utvrdila da je u Srebrenici počinjen “genocid i nad Bošnjacima i nad Srbima”; najviši funkcioneri susjedne Srbije agituju protiv britanske rezolucije i pozdravljaju rusku kontrarezoluciju dok mediji raspiruju bratska pravoslavna osjećanja i radost u javnosti što je ruski dokument navodno potisnuo britanski.

I dok se već nedjeljama Beograd i Banjaluka i srpska javnost s obje strane Drine bave očekivanjima ruskog veta ili kontrarezolucije, u Ujedinjenim nacijma u Njujorku je u srijedu, 1. jula, održana komemoracija na visokom nivou pod naslovom: “Srebrenica: Sjećanje i poštovanje za žrtve genocida”.

​“Ovdje smo da se sjećamo hiljada onih koji su izgubili živote u genocidu u Srebrenici prije 20 godina”, izjavio je tom skupu Ban Ki-moon, generalni sekretar Ujedinjenih nacija.

“Ne smijemo nikada zaboraviti genocid u Srebrenici. Moramo uvijek poštovati njegove žrtve i preživjele”, rekla je Samanta Power, stalna predstavnica Sjedinjenih Američkih Država u Ujedinjenim nacijama.

“Prihvatanje istine – da se genocid desio i da je dopušteno da se desi pet decenija nakon Holokausta – je vitalan prvi korak prema pomirenju”, istakao je Matthew Rycroft, Britanski ambasador u Ujedinjenim nacijama

Komemorativni skup u Njujorku, reflektujući najviši stepen međunarodne saglasnosti o genocidnoj prirodi zlodjela počinjenih nakon srpskog zauzimanja “zaštićene zone” Srebrenice 11. jula 1995., pokazao je i uzaludnost dva temelja na kojima počiva odbijanje da se prihvati odgovornost za genocid ili čak poricanje da se on uopšte desio.

Prvi je: tvrdnja kako obnavljanje rasprave o genocidu i njegova osuda narušavaju i čak onemogućuju proces pomirenja.

Nasuprot tome, postoji prevlađujuće civilizacijsko iskustvo i očekivanje da je istinsko pomirenje jedino moguće na obznanjivanju i uvažavanju prošlosti, na bezuslovnom poštovanju za žrtve i preživjele.

Drugi je: očekivanje da bi se insistiranjem na nekoj “dogovornoj verziji istorije”, s obaveznim ćutanjem o genocidu ili poricanjem da se on desio, nekako mogao izbjeći sud svjetske javnosti o prirodi počinjenih zlodjela.

Na to se, u izlaganju u Njujorku, s autoritetom autorke Pulitzerom nagrađene studije “Problem iz pakla: Amerika i doba genocida”, osvrnula Samantha Power rekavši: “Bosansko-srpski ekstremisti bili su sigurni da genocid nikad neće biti obznanjen i da se njihovi zločini neće pamtiti. Krivični tribunal Ujedinjenih nacija je ustanovio činjenice tog užasa i genocid nikad neće biti zaboravljen. Oni koji danas poriču genocid u Srebrenici samo se brukaju i ponižavaju”.

Isti takav učinak – traženja “ravnoteže” u počinjenim zlodjelima i spremnosti da se do posljednje entitetske marke naručuju prihvatljive verzije “dogovorne” i “za narod prihvatljive istorije” – imaju i najave kako bi se mogla pokrenuti neka nova istraživanja povodom Srebrenice.

Same Ujedinjene nacije su, dok su još bili živi i dostupni svi učesnici i svjedoci tih zbivanja, u novembru 1999. objavile krajnje samokritičnu studiju o padu Srebrenice dokumentujući “istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”.

Za potrebe te studije, osim tajnih arhiva i diplomatskih depeša iz vremena i mjesta zbivanja, intervjuisane su desetine svjetskih i domaćih aktera – 81 imenovan u aneksu dokumenta, uključujući i Aliju Izetbegovića i Momčila Krajišnika i generale Rasima Delića i Manojla Milovanovića, i desetine u grupnoj identifikaciji kao predstavnici svojih vlada ili Ujedinjenih nacija.

Ta studija, uz presude najviših međunarodnih sudova i uz nepregledno polje nišana u Potočarima, jedino je relevantan sud o tome šta se događalo oko Srebrenice prije 20 godina. Poricanje je dostojno samo sažaljenja.

Izjava šefa diplomatije Srbije Ivice Dačića da “Bosna i Hercegovina nema stav o tom pitanju” tačna je samo utoliko koliko je ta zemlja osuđena da i njena prošlost, njena sadašnjost i njena evropska budućnost zavise od onih čija je politička i životna misija da je eutaniziraju i da onda trijumfuju kako se radi o “nemogućoj državi”.

Ali, za razliku od oslanjanja na rusku kontrarezoluciju ili ruski veto, Bosna i Hercegovina ima u svijetu djecu koja su za prošle dvije decenije pozavršavala neke od najuglednijih škola i koja o svojoj zemlji – poput djevojke rođene u Srebrenici, a danas američke advokatkinje – govore s ljubavlju i autoritetom ličnosti koje su preživjele genocid i koje idu i vide dalje.