Foto: Midhat Poturovic/RSE Od posljedica moždanog udara kojeg je zadobio nakon lakšeg hirurškog zahvata, u okruženju najmilijih, preminuo je Kemal Kurspahić, potvrdila je njegova porodica. Kemal Kurspahić bio je glavni urednik bosanskohercegovačkog dnevnika Oslobođenje, 1988-94. Oslobođenje je u prvoj godini njegovog mandata proglašeno
Ako su majke Srebrenice nekoga s poštovanjem primile u to počivalište njihovih najdražih, ko to i u ime čega ima veće pravo da odlučuje ko je dobrodošao a ko nepoželjan u Potočarima i ko ima pravo da njihovog gosta napada
Za razliku od oslanjanja na rusku kontrarezoluciju ili ruski veto, Bosna i Hercegovina ima u svijetu djecu koja su za prošle dvije decenije pozavršavala neke od najuglednijih škola i koja o svojoj zemlji – poput djevojke rođene u Srebrenici, a
Piše: Kemal Kurspahić, RSE U odsustvu bilo kakve zajedničke vizije i bilo kakve ideje ili inicijative kako da pokrenu Bosnu i Hercegovinu ostavljenu na slijepom kolosijeku euroatlantskih integracija, bosanskohercegovački aktuelni „lideri“ koriste svaku međunarodnu izjavu dobre volje, kao što su
Pored takve pustoši u učincima, teško da bi i najveći „spin doktor“ mogao učiniti da ijedan aktuelni bosanskohercegovački politički vođa u očima javnosti dobije prolaznu ocjenu. Piše: Kemal Kurspahić, Slobodna Evropa U zemlji u čijem se političkom životu javnosti nudi
Treba samo poslušati sa koliko se brige za neuznemiravanje naroda trude da pokažu kako to što se nisu dogovorili „nije ništa strašno“ i kako gubitak za sada 47 miliona eura iz evropskih predpristupnih fondova i nije neka naročita cijena i
Igra na tu kartu – nacionalne ugroženosti – ne treba da iznenađuje jer je to u protekle dvije i kusur decenije bila karta koja dobija Piše. Kemal Kurspahić U potpunom odsustvu bilo kakvih znakova postojanja bosanskohercegovačke države; u razočaravajućoj spoznaji
Savremeni „globalni građanin“ u Sarajevu bliži je svom „globalnom sugrađaninu“ u Sao Paolu ili Egiptu nego što su međusobno bili povezani svjetski šezdesetosmaši ili devedesetih svjetski antiglobalisti. Postojanje Interneta, i svih međuljudskih instant-komunikacija koje on omogućuje nije tek neka elektronska verzija mitskog londonskog Govorničkog ugla u Hyde Parku.
Pred slikom potpune blokade funkcionisanja državnih institucija i nazadovanja Bosne i Hercegovine dok susjedi napreduju na evropskom putu, lako je razumjeti zašto se – u svakoj obnovi rasprave o Dejtonu – traže krivci pri čemu se najčešće više slušaju emocije, nerijetko sklone teoriji „međunarodne zavjere“, nego činjenice.
Bosna i Hercegovina je neposredno nakon rata, i zbog osjećanja suodgovornosti u međunarodnoj zajednici za njeno stradanje devedesetih, imala više međunarodne podrške nego i Hrvatska i Srbija. Ali, njeni politički prvaci – i oni nacionalističke prošlosti i opredjeljenja i oni koji se zaklinju u vrijednosti „države za čovjeka“ – nikada nisu imali prije svega političke volje, a čini se ni znanja, da prionu na ispunjavanje uslova za pridruženje euroatlanstkim integracijama.
Interesi i opstanak Bošnjaka mogli su se uspješnije zastupati i čuvati u okviru brige za očuvanje Bosne i Hercegovine kao međunarodnopravnog okvira njihovog postojanja u kontekstu ustavno garantovane jednakosti svih građana i sva tri naroda. Izetbegović i njegov tim opredijelili su se da zastupaju tumačenje rata iz sužene perspektive prvenstveno stradanja Bošnjaka zanemarujući širu i lako dokazivu sliku po kojoj je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata država bila žrtva velikodržavnih planova iz susjedstva.
Najnovije potezanje „prava na odvajanje“ Republike Srpske s pozivanjem na međunarodno priznanje nezavisnosti Kosova pokušaj je poređenja neuporedivog: u slučaju Kosova – međunarodna intervencija i kasnije priznanje nezavisnosti došlo je kao odgovor na masovni progon albanskog stanovništva nakon kojeg je i za Albance i za svijet bila nezamisliva obnova srpske kontrole nad bivšom pokrajinom.
Ironično je da napadi na Lucića dolaze iz onih patriotskih uporišta u kojima nikad nije dovođena u pitanje bošnjačka politika koja je – zarad osvajanja i ostajanja na vlasti – i prije rata vezivala zastave s kasnijim organizatorima nasilja nad Bosnom; koja je na najistaknutije državne funkcije u etnonacionalističkoj podjeli ratnog plijena postavljala i osnivače i nadzornike koncentracionih logora i kasnije haške osuđenike.
U protekle dvije decenije, na talasima masovnog „etničkog čišćenja“, Bosanci i Hercegovci rasuli su se po svijetu i započeli nove živote u dalekim podnebljima, ostajući – i zbog dubokog osjećaja nepravde koja im je počinjena – najintimnije zainteresovani za obnovu i prosperitet stare domovine. Gdje god su me ovih godina vodili životni ili profesionalni putevi nailazio sam na desetine izvanredno obrazovanih mladih ljudi iz naših krajeva koji ostvaruju uspjehe u poslovnom i kreativnom, naučnom i političkom životu.
Ovaj autor vjeruje kako bi bilo najnormalnije da u izborima za državne organe – Predsjedništvo države i Parlament Bosne i Hercegovine – „svi glasaju za sve“: građanin bi na taj način bio u prilici da odlučuje o tome ko će ga zastupati u državnim institucijama. Takav način izbora uspostavio bi i nove kriterije, u kojima bi kandidat za državnu funkciju morao da vodi računa o osjećanjima i interesima svih građana, a ekstremisti iz bilo koje etničke grupe bili bi marginalizirani.
Ušančena u etničke podjele, proizvedene ratnim nasiljem i poratnim odsustvom vizije i praktične podrške za povratak prognanih i izbjeglih, bosanskohercegovčka javnost uglavnom je istrenirana da prepoznaje i osuđuje “neprijateljsku retoriku” na drugoj strani: sasvim su rijetki primjeri primjene jedna
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
