GLUMAC IZ KONTRE

Povezani članci

• Mlaz stvaralaštva i ujedinjenja
• Dodjelom nagrada završen Šantićev festival djece pjesnika u Mostaru
• Mladen Pikulić : Kokuzluk je kreativno stanje duha
• Omnibus Video V. Poezija – poetski film “Cvetna peripetija” i dokumentarni film
• Viktor Ivančić u Mostaru: Demokratski je djelovati van sistema!
• BRAČNA SVAĐA ili NASILJE U PORODICI? (1)

Sjećajući se brojnih glumačkih gestova i naviješća minimalizma u predstavama kamernog teatra 55…

 Piše: Gradimir Gojer

Jedna epoha u teatarskom životu Bosne i Hercegovine bila je obilježena golemim novumima i potpunim trijumfom maloscenske energije emanirane uglavnom iz Kamernog teatra 55. Ta kuća iz sarajevske Titove ulice, tada, tih godišta, bila je prototipom suvremenog teatarskog izričaja kod nas, saobraženog sa europskim i svjetskim recentnim teatarskim gibanjima u scenskoj umjetnosti toga vremena…

U to, po meni izrazito lidersko doba negdanjeg Malog pozorišta, kasnije Kamernog teatra 55, kuću su vodili i stručno i iznimno autoritativno, u umjetičkom smislu prof.dr. Josip Lešić, a u menadžersko-rukovodnom smislu dr Miroslav Avram.

Ova kazališna kuća, što je i logično, ipak je bila prepoznatljiva prije svega po glumačkim prvacima među kojima s estetskim jamčevinama izdvajam jedan karakteristični artistički tandem: Uroša Kravljaču i Hranislava Rašića, koji su bili apsolutni glumački stubovi – temeljci i međaši umjetničke logijke, koju su forsirali Lešić i Avram, kao kreatori umjetničke atmosfere, koji je ovaj mali – veliki teatar emanirao u kulturni kompozit BiH.

I dok je Uroš Kravljača bio prvoplani istinski protagonist, dramski junak, po nizu svojih karakteristika, posebno po nenadmašnoj i neponovljivoj pozorničkoj, rijetko snažnoj ekspresiji, unoseći nerijetko u maloscenski splin Kamernog teatra 55 tonovlje koje pripada scenskoj ekspresiji velike pozornice, pozornice nacionalnih teatara, dotle je lucidija glumačkoga habita Hranislava Rašića tražila mogućnosti jedne fine, istančano mekane, tanane dramske i komičke kontre, jednog tišanoga largo kontrastiranja, jedne oprirođene depatetizirane i tako artikulirane i izgovorene dramske replike, upravo oponentno snažnom protagonizmu i scenskoj ekspresiji Uroša Kravljače.

Hranislav Rašić je izvanredno izgovarao vokale, tihano plasirao mnogoslojno nijansirani kontra udar, praveći jednu scensku realiju bez i trunke prijetvornosti i laži, što maloscensko ozračje Kamernog teatra 55 i zahtjeva, i to u svakom trenutku scenske izvedbe!

Hranislav Rašić je i u svom karakterističnom kretanju scenom bio drugačiji od ostalih članova ansambla Kamernog teatra 55, ali ustvrdio bih, i drugih glumaca u BiH i jugoslavenskim teatrima.

Naoko lijenih pokreta i usporene komplete gestike, sve to je ovog glumca pretvaralo u hipu, trenutno, u akciju pozorničke akcentuacije, koja je drugoplani protagonizam odmicala od antagonističkih sfera i činila sukob scenskih energija, iz scene u scenu, istinskim umjetničkim aktovima!

Tumačenje čitavog niza likova, poglavito iz opusa, ali šire dramatske minimalističke logike jednoga u to doba za sve nas po dramaturgiji revolucionarnoga pisca, Harolda Pintera, nezaobilazna je etapa ostrašćivanja sarajevske i bh. publike, za maloscenski teatar polu tonova  i draguljnih scenskih stanki i tišina, koje gromko odzvanjaju…

Rašićev drugoplani protagonizam uzbuđivao je, ali u isto doba i stvarao jedan novi intelektualni kontekst, jednu atmosferu potencirane intelektualnosti u dvorani Kamernog teatra 55.

Dugo nakon napuštanja ovozemaljske realnosti, u Kamernom teatru 55 se nije pojavio niti će se, siguran sam u to, pojaviti takav glumac formatiran apsolutno za maloscensku kutiju Kamernog Teatra 55, na priliku neponovljivog Hranislava Rašića.