ENG
MENTALITET U RAMU
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Branislav Nušić, „Gospođa ministarka“, režija Tatjana Mandić Rigonat, Pozorište „Boško Buha“, Beograd
Piše: Gradimir Gojer
Na pozornici Narodnog pozorišta u Sarajevu, gostovala je, u godini Nušićevih jubileja, jedna od mogućih verzija „Gospođe ministarke“.
U dječijem Pozorištu „Boško Buha“ (?!) Tatjana Mandić Rigonat postavila je legendarnu Nušićevu komediju „Gospođa ministarka“. Predstava je to koja se sva nazor batrga između tradicionalnog pristupa Nušiću i moderniteta!
Tradicionalni način igranja Nušića bio je u ovoj predstavi izložen enormnom pretjerivanju i pokušaju da se eventualna aktualizacija (a Nušić je vječito aktualan sam sobom!!!) izvede karikaturalnim pristupom likovima, nerijetko dovedenim do neukusa. Ako je redateljka Mandić Rigonat željela u stilskom pogledu korespondirati sa današnjim odnosom prema problemu identiteta muškarac-žena, dajući sve uloge u komadu, pa i one ženske, logično, muškom ansamblu, onda je sigurno da je to daleko od bilo kakve suvremenosti i da to jednostavno nije funkcioniralo kao unutarnji princip pokretanja komičnih zamajaca u predstavi.
U scenografskom smislu redateljka Mandić Rigonat je u koautorstvu sa Brankom Cvijićem napravila jednostavno funkcionalan prostor, bez suvišnih vertikaliteta, dozvoljavajući maksimalno eksponiranje glumačkih osobnosti, svake ponaosob!
Scenom dominira, pak, golemi ram. Velikim dijelom predstave on je ispunjen fotografijom gospođe ministarke, Živke Popović. U drugom dijelu predstave, pak, redateljka oživljava prostor unutar rama uvodeći žive osobnosti, likove iz predstave, koji i bukvalno i simbolično daju svojevrsnu mentalitetnu sliku srbijanskog društva, karakteristike primitivne pohlepnosti za vlašću i vrlo precizne dokaze o svevremenosti ljuske halapljivosti…
Glazbena matrica predstave koju je uradio skladatelj Draško Adžić, vrlo precizno stavljajući u prvi plan ritmove čarlstona, halapljivu srpsku i balkansku, uopće, pohlepu za vlašću, vodi putovima evidentne fašizacije!
Goran Jevtić imao je najsloženiji zadatak u glumačkom personažu ove predstave. Njegova gospođa ministarka Živka Popović upravo se kolebala u stilskom pogledu, kao i cijela predstava između tradicionalnih obrazaca kojima se tka Nušićeva komika i suvremenih persifliranja, da bi najveći efekat i redateljka i sam Jevtić postigli u završnom prizoru, kada se scena, na svojevrstan način ukoči i kada demaskirana i demistificirana Živka Popović, gotovo brehtijanski počne razgovor sa publikom. To su bile rečenice sleđene fašizacije bačene u lice gledalištu, za koje nisam siguran da ih je uopće razumjelo (??!!), a koje su ustvari progovorile o suštinskim problemima laži i prevare u današnjem društvu, kao i u društvu Nušićevog vremena!
Daru je dao Uroš Jovičić konvencionalnim sredstvima glumačkog iskaza, a Saša Simović donio je krajnje neubjedljivog Peru pisara, lik koji je, inače, u svim dosadašnjim postavkama Nušića bio jedan od reprezenata koloritnosti i životne punoće Nušićevog karakterološkog sklopa i sjajnih jezičkih kalambura…
Viktor Savić kao doktor Ninković nije dosegao razinu realističke izražajnosti ovoga lika i bio je daleko uspješniji u stiliziranom plesu…
Najautentičniju ulogu ostvario je iskusni Vlasta Velisavljević kreirajući Ujka Vasu, praveći jednu ozbiljnu refleksiju na gangsterstvo današnjega društva. Inače, predstava redateljke Mandić Rigonat upravo je na tom planu vrlo često posezala za prvoloptaškim, do banalnosti dovedenim rješenjima, kako u mizanscenu, još i više u govornom artikulativu svakog pojedinca na sceni.
U uspješnije djelove predstave mogao bih uvrstiti sve stilizirane scene, scene plesa, odlično uvježbanog čarlstona…
Ne znam precizno odrediti, niti je to moguće, koja je publika ispunila dvoranu središnje teatarske kuće u BiH ove večeri?!? Ali, znam da je smijeh dolazio nakon banalnih, karikaturalnih gegova na pozornici… Naravno, ne računajući briljantne Nušićeve komedijske analize negdanjih i današnjih bolesti društva u kojem smo živjeli i živimo. Ovo pokazuje da je veoma mali broj gledatelja u publici Narodnog pozorišta Sarajevo, na koje su bitnije edukacijski, u teatarskom smislu, utjecali najbolji produkti višegodišnjeg nastojanja Festivala MES i Sarajevske zime??!! Pokazuje to i slabost teatarske produkcije u Sarajevu, koja ne uspjeva, velikim dijelom, da išta ozbiljnije učini na oformljenju jednog europski relevantnog teatarskog ukusa. Da je to drugačije ova predstava bi prošla bez i jednog ozbiljnijeg pljeska, a ovacije koje su se desile na kraju predstave više govore o niskim strastima publike koja je te noći ispunila dvoranu Narodnog pozorišta u Sarajevu nego o uspješnosti predstave Pozorišta „Boško Buha“. Sarajevka teatarska situacija, sa nedovoljnim brojem premijera, sa malim i neujednačenim repertoarom dramskog karaktera, sa malim ansamblima, sa niskim proračunima ne može poroditi bolju situaciju sa teatarskom publikom.
Nažalost, u prva tri reda dvorane Narodnog pozorišta Sarajevo vidio sam neka poznata lica političkog života u Bosni i Hercegovini… Njihovim niskim strastima ide na dušu ukupna situacija sa kulturom u Sarajevu i BiH.
Ova predstava podsjetila me je na jednu zdravorazumsku, narodnu krilaticu: „I one stvari i krompirače“. Na to je ličio ovaj teatarski akt…
A publika se samo uklopila u opći kal ove zmazancije teatarskog karaktera!
Šteta je da u godini Nušićevog jubileja nismo na sarajevskoj pozornici dobili autentičnog sarajevskog Nušića!?! Ovo gostovanje nije bilo na razini ugleda velikog srpskog komediografa, a žalosno je da je njime obilježena obljetnica u zgradi i u teatru kojem je jedan od prvih intendanata bio upravo Branislav Nušić. Siguran sam da plemeniti Ben Akiba u svome grobu nije nimalo mirno spavao ove noći!
Autor/ica 👤tačno.net
