Gospar Marin Čilić

Izdvajamo

• Čak sam (slučajno) nabasao i na njegov intervju najčitanijem beogradskom tabloidu, koji ga je u znanom stilu danima „čerečio“ zbog toga dueta s „okorjelim ustašom“, u kojemu se na vrlo fin i spretan način ispričao svima koje je to moglo povrijediti, i da mu je žao što je zbog toga njegov sportski uspjeh dospio u drugi plan medijske pažnje. Ali da se on nije promijenio, da je ostao onaj isti…., za kojega se, gosparu Sariću, uvjeravam Vas, isplati nastaviti navijati…

Povezani članci

• Pridružite nam se u borbi za ženska prava, ima još puno posla
• Bilježnica Robija K.: Slučaj Stepinac
• Hakirani smo!
• Bošnjačko samoubistvo iz zasjede
• Putovanje u Opatiju (drugi dio)
• Virus SARS-CoV-2 preuzima vlast u Bijednoj Našoj?

Foto: sportskeeda.com

Svjetla koje tinja iz lika i svekolikog dosadašnjeg djela sportaša i gospara Marina Čilića, a koje je njegovim recentnim njujorškim remekdjelom bljesnulo sjajem koji definitivno ovo Vaše odnosno naše piskaranje svodi na razinu onih psića iz odnosne arapske poslovice koji laju na karavanu koja prolazi, u konkretnom Čilićevom slučaju, u po svemu izglednu svijetlu budućnost.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Interventna, nikad ranija berba maslina prouzročena nezapamćenim napadom svih poznatih a možda i nekih novih štetnika na moj kemikalijama totalno nebranjeni maslinik, razlog je što tek sada po sjećanju ispisujem danima u (beračkim) mislima brušenu reakciju na članak uvaženog kolumnista g.Gorana Sarića naslovljen „Čilić, Thompson i ja-vol“, objavljen na ovom portalu neposredno po trijumfalnom dočeku i slavlju tenisača gospara (izgledni dubrovački zet, pa neka se počne navikavati na ovakvo tituliranje) Marina Čilića, senzacionalnog pobjednika US Opena, posljednjeg od četiri svakogodišnja svjetska prvenstva u tom divnom sportu, u njegovu rodnom Međugorju.

Autor, inače moj, koliko iz njegovih tekstova koje rado čitam mogu zaključiti, svjetonazorski više-manje istomišljenik, toliko je ogorčen pukom činjenicom da je na slavodobitnikovoj proslavi sudjelovao i popularni (posebice u tim krajevima) estradni zabavljač g. Marko Perković Thompson, inače poznat po svom, kako se autor „blago“ izrazio „koketiranju s ustaštvom“, da je, s jedne strane, istina uz naznaku da se ona s time složila, u članku zapravo objavio internu prepisku sa svojom poznanicom, negdašnjom (bosansko)hercegovačkom sugrađankom, a danas su-emigranticom, te očiglednom ideološkom neistomišljenicom; a s druge da se (samo!) zbog toga ohladio kao njegov vatreni navijač. Dakle, sa svim glavnim stavovima gospara Sarića se slažem, a s gotovo svim tezama njegove poznanice ne, osim sa samim povodom te rasprave.

Ma zar stravno g.Sariću niste primijetili da su čak i najeksplicitnija ustašoidna glasila, posebice ona srcu Vam „najpriraslija“ prohercegbosanska, u očekivanju informativnog „zicera“ kojim će tjednima puniti svoje šovinističke akumulatore, zapravo ostali – bez teksta? I cijelu priču morali svesti više-manje na jednu jedinu, zapravo samu po sebi benignu, pa čak, po meni, i umjetnički odnosno glazbeno solidnu rodoljubnu pjesmu, koju je slavodobitnik na oduševljenje publike djelomično u granicama svojih glasovnih mogućnosti otpjevao s g.Perkovićem. Pa zar stvarno nije lijepa zemlja hrvatska, i bosanskohercegovačka, pa one večeri čak i hercegbosanska, kad je ne zagađuje (ustaška) ideologija i ikonografija, kako na pozornici (Thompsonov „čedni“ repertoar u kojemu je „Lijepa li si“ valjda bila „najpoganija“ pjesma), tako i u publici (osim hrvatskih zastava, nisam uočio nikakve druge političke odnosno ideološke simbole)?

Sami slavodobitnik kaže, a ja mu, priznajem kao njegov, što’no se izvorno hrvatski reče, fan, vjerujem, da on osobno nije sudjelovao u organizaciji međugorske proslave. Zapravo nakon njujorškog slavlja i višednevnog danonoćnog razvlačenja po tamošnjim i ostalim svjetskim medijima (gdje se, čini se, izvrsno snašao i ostavio upečatljiv dojam, stasavši tako preko dana u tenisku, a preko noći i u svjetsku medijsku zvijezdu), povratka u Evropu, prilagodbe na vremensku razliku, priključenja Davis Cup reprezentaciji u Nizozemskoj i privikavanja na novu, zemljanu podlogu, dvije nove pobjede protiv nizozemskih reprezentativaca napaljenih na aktualnog Grand Slam pobjednika, dobro da je stigao, pa i znao doći do rodnog Međugorja. Organizacija proslave je očigledno u cijelosti bila u rukama Marinove obitelji, vjerojatno oca i braće. Pa, gosparu Sariću, zar ono „svjetlo na kraju tunela“, koje „ako ga nema čovjek mora izmisliti“, o kojemu pišete svojoj poznanici, ne biste odnosno ne bismo mogli nazrijeti u činjenicama da su organizatori (dakle najvjerojatnije Marinova uža obitelj) izričito zabranili sve politič(ars)ke, dakle u konkretnom slučaju neminovno, kako ih ja volim zvati, hadezenjarske odnosno čovićolike, govore, da je očigledno bilo da se pomno pazilo da ni na pozornicu ni u publiku ne promakne bilo kakva proustaška ikonografija, ali i onome najvažnijem, da se Marinu, koliko je meni znano, nikada baš nikada nije omaklo da bi lanuo bilo što politički iole problematično. A kad su već njegovi najdraži odlučili pozvati g.Perkovića, a znajući i koliko je on popularan među njegovim zemljacima, kao pristojnom i uljuđenom čovjeku, sinu, bratu odnosno Međugorcu, nije mu bilo druge nego priključiti se slavlju priređenom u njegovu čast, pa i zapjevati na radost uzvanika tu prigodnu, popularnu i ni po čemu zapravo problematičnu rodoljubnu pjesmu.

Čak sam (slučajno) nabasao i na njegov intervju najčitanijem beogradskom tabloidu, koji ga je u znanom stilu danima „čerečio“ zbog toga dueta s „okorjelim ustašom“, u kojemu se na vrlo fin i spretan način ispričao svima koje je to moglo povrijediti, i da mu je žao što je zbog toga njegov sportski uspjeh dospio u drugi plan medijske pažnje. Ali da se on nije promijenio, da je ostao onaj isti…., za kojega se, gosparu Sariću, uvjeravam Vas, isplati nastaviti navijati…

Štoviše, ovo što je obitelj Čilić demonstrirala na dočeku svoga genijalca, podsjetilo me, gosparu Sariću, na jedno drugo, objektivno još i jarkije svjetlo na kraju (hrvatskog) tunela: ovo što im (zna se kome) čini general Ante Gotovina, od svoga „okretanja budućnosti“ netom po slijetanju iz haškog aviona na zagrebačkom aerodromu, preko „banaliziranja“ vizije Lijepe Naše kao zemlje u kojoj će se moći časno živjeti od poštenoga rada, do ovoljetnog gromoglasnog nepojavljivanja na jednostranačkoj i jednocrkvenoj uzurpaciji proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu, gradu koji ga je nepuna dva mjeseca prije proglasio svojim počasnim građaninom.

Sve u svemu, uvaženi i dragi gosparu Gorane Sariću, htio bih Vam poručiti (ta pozvali ste nas tačnovce da prosudimo) da ste za onaj osjećaj „ugruvanosti“ odnosno „posranosti“ na kraju Vaše prepiske s poznanicom, zapravo sami krivi. Jer ispada da ste poznanicu zapletenu u svojim ideološkim limitima gađali istovrsnom teškom artiljerijom duboko ukopani u sigurnost svog ideološkog rova. Toliko duboko da ste previdjeli možebitne naznake onoga „svjetla na kraju tunela“ za kojim vapite baš u samom događaju koji je bio povod Vaše prepiske sa starom poznanicom. Svjetla koje tinja iz lika i svekolikog dosadašnjeg djela sportaša i gospara Marina Čilića, a koje je njegovim recentnim njujorškim remekdjelom bljesnulo sjajem koji definitivno ovo Vaše odnosno naše piskaranje svodi na razinu onih psića iz odnosne arapske poslovice koji laju na karavanu koja prolazi, u konkretnom Čilićevom slučaju, u po svemu izglednu svijetlu budućnost.