Ospice

Povezani članci

• U carstvu lokvanja
• SUICIDALNOST KOD MLADIH LJUDI – Kako prepoznati i spriječiti?
• Fra Marko ili o čudu
• Umberto Eco: Fašizam- zlo u 10 tačaka
• „Au revoir cher professeur!“
• Ne rušite mostove: 22 godine od rušenja Starog mosta u Mostaru

Jednom su dvojicu. Iz jame bez dna. Nekako izvadili.
Ruke im žicom vezali. Dva’estak metara vodili. Pa ubili.
Tijelo im ponovo. U jamu bacili. I slušali.
Nije bilo dna. Čuli.
…
U sobi. U kojoj spavamo. Majka, brat, otac i ja. ako osluškuješ noću. Čut ćeš kako nam srca igraju kolo. I krv pretaču iz pretkomora. U komore.
I pomislite: To pijani apostoli prolijevaju vino.

(Iz knjige Almina Kaplana: Ospice, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014)

Uz poeziju Almina Kaplana: Pjesništvo kao razvlaštenje

Na koji način to pjesnik egzistira? Postavljam pitanje, na početku ovog kratkog zapisa o jednom pjesničkom putu, koji je iznad svega usamljenički put ka sabranosti, pitanje koje je u istom obliku nekoć postavio filozof Ivan Focht u svom znamenitom djelu Uvod u estetiku. Pjesnik egzistira kroz samoću vlastitosti svoje riječi. Pjesnici su, da parafraziram Martina Heideggera, smrtnici koji,ozbiljno pjevajući o bogu vina, slute trag odbjeglih bogova, ostaju na njihovu tragu i tako srodnim smrtnicima krče put prema okretu. Najkraće, pjesništvo i filozofija dva su fundamentalna puta ljudske egzistencije, dva puta koji vode prema čistini, ali i prema ponoru, padu i zalasku egzistencije. Pjesništvo, stoga, izvire iz samoće koja ne pronalazi način da se izrazi u punini ljudskog postojanja jer, kako kaže Ivan Focht, pjesnik je svojom prirodom zatvoren u sebe, i nemogućnost da izađe, da uspostavi bilo kakav kontakt, makar negativan i bolan bio, to je njegov pakao. Uspostaviti odnos, pronaći nit, suodnositi između vlastite dvojnosti potrebe (potrage) za riječima i šutnje koja prodire poput bujice i pojačava očajanje pjesničke usamljenosti najteži je zadatak svakoga istinskog pjesnika, zagledanog ispred sebe, na raskršću između mišljenja i pjevanja, između dva susjedna debla sačinjenja.

Pjesnik je zavazda otpadnik od sebe samoga. On utire put stanovitim dvojbama time što otvara prohodnost ka svojoj nutrini, time što pjevajući ponovno otvara stare rane pjesničke egzistencije i tako uspostavlja, pomalo surovo, bit vlastitosti (pro)življene egzistencijalne muke. Stoga, pisati nakon Auschwitza može biti, kako tvrdi Adorno, jalov i uzaludan napor ali pisati, unatoč ranama sumornog zločina, kao pjesnik čak i nakon zločina – kao što je to činio primjerice Paul Celan – znači obzaniti vlastiti otpor prema svakoj ideologiji zla, prema nasilju, prema zločinu i borbi sila moći. Od poezije tražiti svojevrstan angažman, na našim izmučenim prostorima, znači okrenuti leđa poeziji kao takvoj. Drugim riječima, sam čin pisanja poezije nakon zločina uzdah je koji navješćuje poseban angažman otpadništa, otuđenja i povratka na otok osamljenika gdje se poetski uzdah skupo plaća, ali je potreban poput svježeg zraka ili čiste vode.

Čistina prisutna u stihovima mladog pjesnika Almina Kaplana utjelovljuje onu izvornu bit pjesničke riječi – razgranatu sabranost. Kaplan je dragocjeni primjer pjesnika koji svojim riječima navješćuje unutarnje stanje otpora prema svakodnevnom svjedočenju sadašnjosti ili otpora prema prošlosti koja ga muči poput teškog kamena na leđima. Najkraće rečeno, Almin Kaplan piše poeziju koju istinski živi, i to je vidljivo iz svakog njegovog stiha, što je kada je posrijedi poezija put kojim se u nas jako rijetko hoda. Pored, uvjetno govoreći, Kaplanovog tematskog ciklusa djetinjstva i natruha sjećanja mladog đaka kojemu učiteljica Vesa velike države iscijepa na male, njegova poezija, u posljednoj zbirci pjesama nazvanoj Ospice, zaokuplja i na onom drugom, predstavljačkom planu. Poezija je to koja izmiče rečenici, ali poezija koja svoju bit očituje u rečenici. Recimo, dakako, daOspice nisu roman već poetska zbirka vrlo kratke i mozaičke strukture riječi, ali da se može čitati i kao izvanredno napisan roman sjećanja.

Posebno je važno napomenuti koliko lako i bez ikakve prisile u jeziku Kaplan slika svakodnevni život i njegovu sumornu stranu bespomoćnosti i beznađa koristeći tom prilikom tek pokoji paratekstualni isječak. Sve to u formi prilično otvorenoj, razbarušenoj i nesređenoj što na razini interpretativnog metoda privlači već na prvi pogled.

Kad je kucanje srca nadjačalo kuckanje kiše po krovu, prepali ste se kao da ste našli bombu. 
Pa sad trčite kroz mokru i do koljena travu, da nađete kuću, u kojoj otac i majka, razgovaraju na slobonu temu.

U fragmentarnom interpretativnom simbolizmu Almin Kaplan svjedoči o svom djetinjstvu, školskom svijetu, drugovima, roditeljima, kritizirajući, primjerice, sveprisutnu sentimentalizaciju Boga kao apsoluta kojega mnogi ,,koriste kao strašilo za ptice koje bi se mogle oteti kontroli i spustiti na zabranjene posjede”. Bog je, za Kaplana, prije svega ljubav prema bližnjem, drugom i drukčijem i zbog toga je zbirka poezije Ospice, osim u tematskom i interpretativnom smislu, možda ponajviše važna u značenjskom krajoliku otpora prema svakoj vrsti prisile – bilo jezičke ili kolektivne. Ne čudi, stoga, da Almin Kaplan svoju zbirku poezije završava sentimentalno koliko i pesimistički nastrojeno.

I evo sve kad bih i mogao. Vrijeme strpati u vreću. I vrećom se zametnuti. 
Ne bih je imao kamo ponijeti.

Kako je jednom zgodom, posve drugom prilikom, zapisao Gilles Deleuze: Posrijedi je tijek, nit vremena. Poezija Almina Kaplana nastaje u vremenu povijesne dezorjentacije, no zato je preko potrebna, kao ishod, kao duh vremena, kao prizor i razvlaštenje pred prisilom vremena koje nestaje u površnosti.

gledista