Prava žena i rodna ravnopravnost

Autor/ica 👤tačno.net 2.9.2014. u 20:43

Povezani članci

Preporuke

– Urediti pitanja prava na porodiljsko, osiguravajući redovne i adekvatne naknade te ove naknade tretirati u okviru socijalnog osiguranja, a ne kao mjeru socijalne zaštite kako je to trenutno riješeno;

– Osigurati adekvatno i kontinuirano finansiranje sigurnih kuća za smještaj žrtava nasilja u porodici, kroz budžete entiteta i kantona; uspostavljanje harmoniziranog sistema praćenja slučajeva svih oblika nasilja nad ženama na cijeloj teritoriji BiH sa statističkim podacima koji će omogućiti uočavanje zakonskih, institucionalnih i praktičnih prepreka u primjeni relevantnih zakona i politika;

– Hitno provođenje zakonskih i drugih mjera fokusiranih ka većem zapošljavanju žena, naročito mjera harmoniziranja privatnog i javnog djelovanja žena (npr. roditeljsko pravo, pristupačni vrtići, produženi boravak za djecu školske dobi, itd.);

– U svim donesenim politikama i predloženim mjerama imati u vidu žene izložene višestrukoj diskriminaciji (žene sa invaliditetom, Romkinje, starije žene, LBT žene, itd.).

Pravni okvir

Bosna i Hercegovina je u septembru 2013. usvojila Gender akcioni plan za period 2013-2017. Izborni zakon je konačno usaglašen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova i sada sadrži kvotu od 40% „manje zastupljenog spola“ na izbornim listama (april 2013. godine). Doneseni su novi entitetski Zakoni o zaštiti od nasilja u prodici (Republika Srpska – oktobar 2012. godine, Federacija BiH – mart 2013. godine), u pripremi su, ili su donesene, strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. BiH je pristupila provođenju Rezolucije Vijeća sigurnosti UN 1325 – Žene, mir i sigurnost, kroz izradu novog, drugog po redu Akcionog plana za implementaciju ovog UN dokumenta za period 2014-2017. Bosna i Hercegovina je ratificirala sve važnije međunarodne dokumente iz oblasti ljudskih prava žena, uključujući i (Istambulsku) Konvenciju Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici 2013. godine. Ove simboličke promjene u legislative, nažalost, nisu popraćene napretkom u stvarnom životu žena u Bosni i Hercegovini.

Trenutno stanje

Izborni zakon je konačno usaglašen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova. Za ocjenu ove zakonske izmjene treba sačekati rezultate izbora u oktobru 2014.godine. Ipak, treba ukazati na postojeću poražavajuću statistiku prema kojoj žene nisu ravnopravne ni u zakonodavnoj, ni u izvršnoj vlasti^{^[1]}. I pored nekih pozitivnih iskoraka u ženskoj političkoj participaciji, žene se i dalje suočavaju sa isključivanjem iz političkog djelovanja. Najnoviji primjer je sjednica Narodne Skupštine RS u junu ove godine na kojoj su kulminirali seksistički napadi određenih poslanika na premijerku Vlade RS. Iako su sve poslanice i ministrice u Vladi RS protestno napustile sjednicu, izostao je oštar odgovor vladinih institucija na ovakvo kršenje ženskih ljudskih prava. Postoje i pozitivni primjeri. U martu 2013. godine formiran je Klub parlamentarki Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, koji je okupio predstavnice svih političkih partija. Klub je pokazao spremnost za pokretanje konkretnih aktivnosti za zaštitu ženskih ljudskih prava te je u saradnji sa organizacijama civilnog društva uputio u proceduru izmjene i dopune Krivičnog zakona FBiH. Nažalost, ove izmjene od decembra 2013. godine čekaju nastavak procedure u Domu naroda, nakon što su razmotrene u Zastupničkom domu (pogledati i poglavlje 3.13 Zločini iz mržnje i govor mržnje).

Žene su u Bosni i Hercegovini izložene diskriminaciji i u pristupu ekonomskim i socijalnim pravima, naročito u zapošljavanju i upravljanju javnim preduzećima, pristupu pravu na porodiljsko odsustvo i naknade. Pitanje ostvarivanja prava na porodiljsko odsustvo i ujednačavanje naknada između entiteta te kantona, otežava ionako težak položaj žena na tržištu rada. Naknade se ne mogu smatrati adekvatnima^{^[2]}. Nastavljen je trend otkaza ženama zbog trudnoće i korištenja porodiljskog odsustva, naročito kod privatnih poslodavaca_teljki^{^[3]}. Pojedini kantoni i dalje uopšte ne isplaćuju porodiljne naknade (Hercegovačko-neretvanski kanton)ili kasne i po nekoliko mjeseci sa isplatama (Zeničko-dobojski). Kanton Sarajevo usvojio u junu ove godine izmjene zakona kojim su porodiljne naknade smanjene za 100 KM za zaposlene majke, dok su neznatno podignute naknade za nezaposlene majke. Zabrinjava politička poruka kantonalnih vlasti zaposlenim ženama da je bolje da sjede kući i rađaju djecu, a da zaposlene žene ne trebaju rađati ili trebaju napustiti posao. Problematično je i to da kantonalne vlasti obrazlažu ovaj potez otklanjanjem nezakonitog obračuna naknada porodiljama koje su godinama provodile kantonalne institucije. Pristup roditeljskom pravu je i dalje izuzetno otežan.

Zanimljiv primjer diskriminacije jeste i pitanje finansiranja ženskog sporta. Imamo saznanja da je npr. Ministarstvo kulture i sporta FBIH u 2012. godini potrošilo više od 95% svojih sredstava na muške sportske klubove, zanemarujući da podstiče ženski sport. Slična situacija je i u Republici Srpskoj.

Zabrinjava visok procent nasilja nad ženama. Istraživanje Agencije za ravnopravnost spolova iz 2013. godine, ukazuje da je čak 47,2% žena doživjelo neki oblik nasilja u toku svog života nakon 15. godine. Istovremeno, prema podacima iz istog istraživanja, samo se 5,5% žena, koje su preživjele nasilje, obraćalo za pomoć i podršku institucijama. Treba ukazati na iznimno blagu kaznena politika za djela nasilja nad ženama, naročito nasilja u porodici. Izricale su se uslovne i novčane kazne, a kazne zatvora samo u rijetkim slučajevima^{^[4]}. Nedostaje usaglašena metodologija prikupljanja detaljnih podataka o slučajevima nasilja nad ženama, naročito u slučajevima femicida, nasilja u porodici te drugih oblika nasilja u prodici. Nedostaje statistika o nasilju u porodici iz Brčko distrikta. Nedostatak ovih podataka ograničavajući je faktor kod izrade efikasnih, targetiranih zakona i politika u borbi protiv nasilja nad ženama.

Ukazujemo da novodoneseni entitetski zakoni u zaštiti od nasilja u porodici i dalje zadržavaju različita rješenja u kažnjavanju počinilaca nasilja. Krivični zakoni u oba entiteta predviđaju krivično djelo nasilja u porodici. Brojni propisi tretiraju socijalna, zdravstvena i druga prava žrtava nasilja. Prenormiranost i neharmoniziranost propisa diskriminira žrtve nasilja te doprinosi pravnoj nesigurnosti i nejednakosti zaštite žena od nasilja. Žene žrtve nasilja izložene su dodatnoj viktimizaciji, a nasilje za rezultat ima kršenje i drugih prava žena kao što su pravo na rad, brigu o djeci, stanovanje i pristup pravdi. Nasilje nad ženama dijelom je uzrok i posljedica ženskog siromaštva i socijalne isključenosti.^{^[5]}

Novi zakoni u zaštiti od nasilja u porodici preciziraju pravo žrtava na smještaj u sigurne kuće te preciziraju obavezu finansiranja ovog smještaja. Ukazujemo da je finansiranje ovog smještaja značajno otežano zbog neredovnog i nedovoljnog finansiranja od strane javnih budžeta. Tako je, na primjer, u budžetu FBIH za 2014. godinu predviđeno oko 140.000 KM za finansiranje smještaja, što ni približno nije dovoljno za funkcioniranje šest sigurnih kuća u ovom entitetu koje osiguravaju pristup žrtvama najrazličitijim pravima, npr. pravnu pomoć, psihosocijalnu pomoć, ekonomsko osnaživanje, itd. Žene žrtve drugih oblika nasilja i dalje nemaju efikasnu zaštitu i servise kao što su, npr. servisi za žene koje su preživjele silovanje.

U posebno teškom položaju su žene žrtve porodičnog i drugih oblika nasilja koje pripadaju višestruko marginaliziranim grupama. Ove žene ne znaju dovoljno ili teže dolaze do informacija o svojim pravima, rjeđe se, u odnosu na ostale, odlučuju obratiti za pomoć i servise, izložene su predrasudama. Ukazujemo da institucije moraju razraditi mjere koje ciljaju na dodatnu zaštitu i podršku marginaliziranim ženama koje su izložene povećanom riziku da postanu, ili već jesu, žrtve nasilja u porodici. Prilikom implementacije zakona i provođenja mjera kojima se zabranjuje i suzbija nasilje nad ženama, neophodno je osigurati da se ove odredbe i aktivnosti jednako primjenjuju i na zaštitu LBT žena, žena sa invaliditetom, Romkinja, socijalno ugroženih žena, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.

[1]Od 42. člana_ice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, 9 ili 21,4% su žene, dok je od 15 delegata_kinja u Domu naroda, 2 ili 13,3% su žene. Od 17 ministarskih stolica u Vladi Federacije BiH, samo je jedna žena (5,8%). Predstavnički dom Parlamenta FBIH ima 98 zastupnika_ca od kojih su 22 (22,4%) žene, Dom naroda broji 14 (24,1%) delegatkinja od ukupno 58 delegata_kinja. Pozitivne promjene su nastale kod prekompozicije Vlade Republike Srpske iz marta 2013. godine, u kojoj je imenovana premijerka, a Vlada ima pet ministrica ili 31%. Narodna skupština Republike Srpske, koja broji 18 (21,7%) žena od ukupno 83 poslanika_ice. Prema: Esther Garcia Fransioli (2013): Godišnji izvještaj o stanju prava žena u Bosni i Hercegovini tokom 2013. godine, Sarajevski otvoreni centar, Human Rights Paper, paper 2, download:http://soc.ba/godisnji-izvjestaj-o-stanju-prava-zena-u-bosni-i-hercegovini-tokom-2013-godine/

[2]Prema: OSCE: Pravo na socijalnu zaštitu u Bosni i Hercegovini (http://www.osce.org/bs/bih/107169) – Pitanja primjerenosti i jednakosti naknade za vrijeme porodiljskog odsustva, u većini slučajeva, manje su od primanja koja žena zaradi tokom rada i kreću se od 60% u Sarajevskom kantonu do 90% neto plaće u Tuzlanskom kantonu. OSCE navodi da nadoknada koju primaju nezaposlene žene za vrijeme trudnoće i porođaja u nekim kantonima iznosi od 10% do 20% prosječne neto plate, u nekim kantonima dobivaju jednokratnu pomoć, dok se u nekim ovakva pomoć nikako ne isplaćuje^.

[3]Grupa nevladinih organizacija: Alternativni izvještaj o implementaciji CEDAW Konvencije i ženskim ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini (2010, 2013), dostupan na http://www.rightsforall.ba/publikacije-bs/docs-bs/CEDAW_final_bos.pdf

[4]„…analiza sudskih predmeta nasilja u porodici pokazala je da se počiniocima ovog krivičnog djela većinom izriču uvjetne osude, skoro 77%, zatim novčane kazne 13,5 % i gotovo zanemarljivo malo kazne zatvora, a visina kazni je čak i ispod zakonom utvrđenog minimuma. Većina kazni zatvora utvrđenih uvjetnim osudama, prilično je niska. Podaci pokazuju da je u većini predmeta u kojima je izrečena uvjetna osuda sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca do šest mjeseci. To pokazuje da su, u većini predmeta nasilja u porodici, izrečene kazne zatvora bile ne samo niske, nego su izricane uvjetne osude – što znači da u praksi počinioci nisu ni stupili na izdržavanje kazne. Iako je za kvalifikovane oblike djela nasilja u porodici predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do kazne dugotrajnog zatvora, ova analiza je pokazala da većina onih koji su osuđeni i za kvalifikovani oblik djela nasilja u porodici, zapravo ne budu kažnjeni kaznom zatvora, nego im je izrečena uvjetna osuda“. Prema: Krivična odgovornost i sankcioniranje počinilaca nasilja u porodici – Misija OSCE-a u BiH (decembar 2011. godine), citirano u: ICVA i Zemlja djece Izvještaj: Da li su žene u BiH zaštićene od diskriminacije? (2014), dostupno na: http://icva-bh.org/bos/publications.wbsp;

[5]Idžaković/Ćatović/Žigić R/Vlaho/Brajković/Petrić: Analiza politika socijalnog uključivanja žena žrtava nasilja u porodici,” Udružene žene Banja Luka, 2012., vidi http://www.rightsforall.ba/publikacije-bs/docs-bs/Analiza_politika_socijalnog_ukljucivanja_zena_zrtava_nasilja_u_porodici.pdf