Don’t Cry „Argentina“

Izdvajamo

• Svaka vlada koja ne radi na provođenju ovog krajnje jednostavnog humanističkog zahtjeva, sama je sebe legitimirala za rušenje svim, u zavisnosti od sazrelih povijesnih uvjeta, raspoloživim sredstvima. A sad, vi gledajte hoće li vam na početku teksta spomenuti maheri, ponovno instalirati lijane koje smo nastojali sasjeći zbog, jasnog pogleda na – kapitalizam. Don't Cry „Argentina“ – ne suze, samo ispravno djelovanje progledalih može promijeniti našu zajedničku budućnost.

Povezani članci

• Redikuli
• Rat naš nasušni
• Hrvatski neprijatelj broj 1 Denis Latin
• Osporavanje činjenica – preziranje žrtava
• Velika pomoć Bosanaca širom svijeta:Dijaspora u BiH šalje gotovo 2 milijarde dolara godišnje
• Ratko Mladić u SANU

Stvari ovoga svijeta su u osnovi sasvim jednostavnene, onome tko je sposoban sagledati suštinu i ne pada na demagošku blagoglagoljivost tipova čiji je interes prikazati ih zapletenima. Kroz ravnu savanu se lakše probija negoli džunglu obraslu lijanama, nije li tako? Pa, počistimo lijane koje nam zastiru pogled uma kud god okrenemo glavu, i potom će nad čistim nebom ponad nas zasjati – zvijezde!

Piše: Ladislav Babić

Živite lagodan i naizgled stabilan život, okruženi hrpom prijatelja. Oko posljednje riječi stavite navodnike, kad to kontekst bude zahtijevao. Vrijednost vaše cjelokupne imovine je 100: dinara, kuna, eura, dolara,…, ili 100 milijardi istih valuta – sasvim svejedno. Nezgodno je samo što ste do nje došli zaduživanjem kod spomenutih prijatelja, pa vam nakon nekog vremena redom kucaju na vrata tražeći povrat duga. Uz kamate, naravno. Ispočetka ih se nekako uspijete ratosiljati (riješiti) zaduživši se kod drugih prijatelja – dakako, uz nešto višu kamatu, jer vam novac treba isti čas kako bi se riješili onih bijednika što nahrupiše po svoje, no ne možete tako u beskraj. Savjetuju vam da rasprodate imovinu, kako bi vratili dugove, ali – pobogu – ne ide to tako, u društvu gdje je imovina (posebno ako je vaša) svetinja veća i od Duha Svetoga. Očajni prijatelji, koje samo tamo neki božji zakon sprečava da vam ispale metak u čelo (a više od toga strahovi da nikad više neće vidjeti posuđeno i od gubitka slobode), pronašli su rješenje za povrat makar i malog dijela svojih tražbina. Obratili su se tipovima, koji su upravo u tu namjenu osnovali zločinačko udruženje, nazovimo ga „hedge fond“. Prodali su im svoje tražbine za cirka 20 (rekosmo, svejedno čega), i ostavili njima da se dalje bakću povratom duga. A oni imaju zaista impresivne, i uglavnom djelotvorne metode – od bejzbol palice, odsijecanja prstiju, otmice vašeg djeteta, a ustreba li – i likvidacijom nekog od vaših najmilijih. Kad to shvatite (a to se zbiva relativno brzo) spremni ste brže bolje vratiti sve svoje dugove, ovaj puta rečenom fondu koji ih je otkupio. Samo,…, začkoljica je u tome što oni sad ne potražuju samo 100 „svejedno čega“, već 5, 10 ili stotinu puta više! Ne mislite valjda da kriminalci ne moraju od nečega živjet (nisam rekao – životariti!)? Ako niste pali na zaklinjanja, molbe i suze prijatelja da im vratite dugove, efikasne „fondovske metode“ prisilit će vas da prevrnete i nebo i zemlju (čovjek ni ne zna koliko ima rodbine, dok mu ne ustreba) nastojeći spasiti golu egzistenciju i život, a kad vam propadnu svi pokušaji, proglasite – bankrot!

Upravo ovih dana to ste,…, pardon – to je učinila Argentina, proglasivši predaju pred gramzivim hedge fondovima kojima su njeni veliki „prijatelji“ (ne morate zamisliti navodnike), banke koje su šakom i kapom dijelile kredite (pod „budnim“ očima vlade, MMF-a, Svjetske banke, i ostalih institucija sistema u kojem se zbiva ova lakrdija, parodija, humoreska, tragikomedija,…), prodali svoja nenaplativa potraživanja. Gramzivi čovjek, poput vas, kome je ipak ostalo zrnce morala skriveno u labirintima podsvijesti, ispalio bi si isti čas metak u čelo. Svakako, ne očekujete da to učini četrdesetak milijuna Argentinaca, ili makar sasvim simbolično, vlada ove države koja se zaduživala u njihovo ime. Jer, ispalo ovako ili onako, kapitalu su i nadalje potrebni ovi ljudi kako bi – što na socijalnoj skrbi, što u sivoj ekonomiji, što robovski potplaćeni – i dalje osiguravali predstavu cirkusa za koji oni masno naplaćuju ulaznicu. Ne gledateljima, već njegovim učesnicima – vama, koji strpljivo, iz priredbe u priredbu koja se „eonima“ odvija na isti način, na pucanj biča kapitala skačete kroz vatreni obruč.

Ovo nije prvi bankrot Argentine (a možda ni poslijednji, ako se – što je vrlo malo vjerojatno – njenim stanovnicima pamet ne premjesti iz guzice u svoje prirodno stanište), pa mi kaže sin: Ako država godinama igra po diktatu kapitala, prilagođava se njegovim mjerilima i institucijama koje je kapitalizam zasnovao kako bi cijedio profit u svoje džepove, zasniva svoju opstojnost na navodno pravnoj državi (kakvom se sve one proglašavaju), otkud odjednom odbija nastaviti igru po istim pravilima koje je (ne)prešutno prihvatila? Svojim ustavom, parlamentarnom potvrdom, vladom koja se zaklinje u očuvanje pravila igre,…? Možemo li, igrajući „čovječe ne ljuti se“, odjednom odustati od pravila igre ili ih naprasno mijenjati, kad dođe čas da nas protivnik izbaci sa table? Kad dođu na red naplate dugova koje smo nagomilali po prihvaćenim pravilima, kojima se sad odbijamo povinovati? Nešto je očito pogrešno, u nama ili pravilima igre u kojoj (svojevoljno?) sudjelujemo.

Marx je odavno shvatio karakter kapitalističkog društva, a za umove antimarksista koji ništa ne shvaćaju, možda je pogodnija Einsteinova definicija ludosti:

“Ludost: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate.”

Don’t Cry Argentina i ostali luđaci širom svijeta – samo ti nastavi, dok Titanic tone – i dalje plesati argentinski tango! Nek’ ti je za ogled brodski orkestar koji je nastavio svirati, dok zajedno sa svim putnicima nije završio na dnu oceana. Jer, po shvaćanju gore spomenutog genijalca:

“Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran.”

A dok opelješeni učesnici cirkusa zvanog „Kapitalizam“ ne shvate, ako već ne beskonačnost svemira a ono bar svoje gluposti, te počnu dolaziti pameti, spomenimo i konstataciju proizašlu iz analize slovenskog sociologa Rastko Močnika,

„Profit više nije “poduzetnički dobitak”, naknada za preuzimanje rizika, pronalazaštvo i organiziranje proizvodnje, već je dohodak koji donosi vlasništvo nad rijetkom i poželjnom robom – kapitalom. Dobitak je postao kapitalska renta.“

Da ne bude zabune, rentijer je onaj koji ne živi od proizvoda svog rada ili poduzetničkog ulaganja kapitala u proizvodnju ili inovacije na korist cijelog društva, već samo pasivno čekajući i lagodno živeći, oplođuje kapital koji je tko zna kako stekao (eksploatacijom, naslijeđem, vlasništvom nad nekretninama,…). Eto, u tom smjeru se izrodio sistem koji neumitno plovi tragom Titanica, a za slijepe pri razumu hedge fondovi su jasan indikator smjera plovidbe. Jasno, nisu korifeji sustava tolike budale kao ovce koje se daju strigati. Kad on zapadne u krizu (lijep indikator iste su Grčka i Argentina), poduzet će sve da se izvuče, na račun spomenute „stoke sitnog zuba“, koja mu dakako i nadalje treba za šišanje. Pa, primjerice, EU – da bi ubuduće spriječila katastrofu koju je izazvao bankarski sektor, uvodi mehanizme kontrole nacionalnih središnjih banaka, proširujući prerogative Evropske središnje banke (ESB) nad istima.

Ne ulazeći u detalje, pokušajmo razmisliti kako djeluje pošten čovjek, a kako kriminalni tip. Kad poštenjačina uvidi nepravilnosti u svojoj poslovnoj politici, a to mu se vrlo brzo ukazuje, on ih isti čas ispravlja da ne bi oštetio sebe, svoje radnike i cijelo poduzeće. Kriminalac čini upravo obrnuto – on iste nepravilnosti, bez trunka suosjećanja sa sudbinom zaposlenih, koristi za lično bogaćenje i ulaganje nelegalno stečenog dobitka na sigurna mjesta. Tek kad vrag zakuca i na njegova vrata zaprijetivši mu osobnom propašću, on je spreman poduzeti mjere – ne za spas svojih radnika, već lične imovine koju će nastaviti oplođivati pod nešto promijenjenim uvjetima – a kao vučnu silu iz blata u koje je zaglibio iskoristit će upravo one koje je cijelo vrijeme pelješio. Na taj način djeluje i cijeli kapitalistički sustav; desetljećima su pljuštala upozorenja o radu bankarskog menadžmenta, koji se u rizike što dovedoše do krize upuštao vođen pohlepnom gramzljivošću, no dok sve to nije ugrozilo cijeli sistem, on je čvrsto žmirio na evidentne činjenice. Pa tek tik pred potonuće, poduzima mjere da do njega ne dođe.

Na kraju ovog krajnjeg pojednostavljenja stvari, s ciljem otvaranja čvrsto stisnutih očiju, spomenimo samo osnovno humanističko shvaćanje uloge ekonomije. Ne, nije to ono o maksimalnom profitu uz minimalne ulazne troškove, već naprosto sasvim jednostavna, od sistema i epohe neovisna činjenica: Ekonomija – sa svim svojim komponentama, od običnog radnika do bankarskog sustava – mora služiti na korist svim ljudima svijeta. Svaka vlada koja ne radi na provođenju ovog krajnje jednostavnog humanističkog zahtjeva, sama je sebe legitimirala za rušenje svim, u zavisnosti od sazrelih povijesnih uvjeta, raspoloživim sredstvima. A sad, vi gledajte hoće li vam na početku teksta spomenuti maheri, ponovno instalirati lijane koje smo nastojali sasjeći zbog, jasnog pogleda na – kapitalizam. Don’t Cry „Argentina“ – ne suze, samo ispravno djelovanje progledalih može promijeniti našu zajedničku budućnost.