Zašto ću glasati za… tri tačke

Povezani članci

• Posljednji glas za krznašice u BiH
• Spasiti dušu
• „Osmijeh sfinge“ u Sarajevu do 20. marta
• “Kad žabe krekeću, vrijeme se kvari”
• Je li Plenković digao ruke od problema?
• Uhapšen direktor bolnice u Doboju! Nabavljao maske i odijela od agencije “Travel for fun”!

Piše: Amer Tikveša

Mora se biti izuzetan politički naivac pa vjerovati u bilo koju političku partiju kao potencijalni faktor promjena na bolje. Takvih je mali broj, u njih spada jedan moj drug koji kaže da će glasati za Našu stranku jer u toj stranci nema lopova i neće imati kandidata za člana Predsjedništva jer je tročlano Predsjedništvo jedan od najeklatantnijih, svima vidljivih primjera sistemskog rasizma. Slažem se s tim ali nedovoljno mi je slaganje za vjeru u njihov uspjeh a smeta mi i neprincipijelnost. Uzimanje skupštinskih mjesta u KS-u po etničkom ključu ne pokazuje principijelnost na antirasističkom fonu, prije će biti da NS nema dovoljno jakog kandidata koji bi s kandidiranim huljama mogao izaći na megdan. Ima, međutim, i onih naivaca koji vjeruju da njihov suprug, brat, rod ili bilo ko s kim su u vezi nije banda i da će samo činiti dobro, ako bude izabran/a. Krv, kao i ljubav, nije ni voda ni paradajz.

Ostali koji izađu na izbore nisu naivci, nego su antipolitični, ucijenjeni ili, jednostavno, pokvareni.

Ucijenjeni se dijele na emotivno ucijenjene i egzistencijalno ucijenjene. Emotivno ucijenjeni su oni koji još uvijek glasaju za „svoje“ zbog straha od „drugih“ ili od Boga koji će im istog momenta, ako zaokruže nekog za koga nije hodža/pop rekao da se glasa, sručiti sve zalihe munja planirane za potrošnju u narednih sto godina na glasačko mjesto ili će im dati kakvu prirodnu nepogodu goru od posljednjih poplava. Dakako, ima i onih koji ne vjeruju u poštenje i političku kompetenciju sebi bliskih ljudi, ali glasaju, jer krv, kao i ljubav, nije ni voda ni paradajz.

Egzistencijalno ucijenjeni su oni koji sve sa svojom porodicom i sebi podložnim komšijama moraju glasati za tog i tog ako misle da zadrže ili dobiju posao, tender, šta bilo. Oni ili neko njihov.

Ima još jedna vrsta ucijenjenih, a to je kombinacija prethodne dvije vrste. Oni su najopasniji. To je čisti strah od života otjelovljen na ljudsku priliku. Njim možeš upravljati kako hoćeš pa čak ga upotrijebiti i za nove pokolje. To ne misli, to se rukovodi.

Pokvareni su oni kojima odgovara postojeći poredak i učinit će sve da ga produže. Takvi su, naprimjer, ratni profiteri, „kontroverzni biznismeni“ i slična sorta kojoj su svi poginuli i umrli u ratu ili od posljedica rata i tranzicijskog horora samo humus za njihov komfor. Kako volim reći: dobro unovčeni mrtvaci pod dobro unovčenom zemljom.

Oni koji ne izlaze na izbore također utiču na njihov rezultat pa ćemo i njih klasificirati, uprošćeno, kako i iziskuje jedan novinski tekst. To su apatični i apolitični. Apatični su razočarani u politiku i mogućnost promjene putem nje. Apolitični su oni koje naprosto politika ne interesuje. Tetka iz Amerike im je ostavila nasljedstvo koje mogu krckati dok su živi i oni i njihovi unuci, dobitnici na bingu, geekovi, fah idioti, poneko dijete ljudi s vlasti, svi ti anđeli s greškom u svili i kadifi kojima će politika i kad budu imali 60 biti stvar za starce ili naprosto demode.

Najbolje je, čini se, biti među prvospomenutima – antipolitičnima, politiku provoditi antipolitičnim sredstvima, izaći na izbore i izraziti svoju kreativnost pišući i/ili crtajući. Reći da ne želim da se isključim iz procesa biranja, ali mogu da ga činim upitnim, i proces i izabrane. Nevažeći listići, tačnije jedan njihov dio za koji se može dokazati, npr. putem fotografije, da nije produkt slučajne greške ili nepismenosti jedini je jasan glas razuma u ovoj zemlji. On pokazuje broj onih spremnih na neodgovornost vlastima i na građanski neposluh. Ako je broj dovoljan, on pruža političku utjehu i nadu u mogućnost jednog pravednijeg modusa egzistencije, paralelnog postojećem, ali nezavisnog o njemu. A od nade se, ipak, može živjeti.

Šta s takvim (ne)biračkim tijelom? Da sam nepošten političar (kao Komšić ili Radončić, npr.) tipovao bih na antipolitične i apatične, osvojio bih njihove glasove, glasove dobrog dijela članova njihove uže i šire familije i manjeg dijela njihovih prijatelja. Ne bih ispunio nijedno obećanje, ali bih se nadao da ću pobijediti na još jednim izborima jer bih cijeli mandat potrošio žaleći se na loše naslijeđe prethodne vlasti koje stalno moram ispravljati pa ne mogu ići naprijed prije sljedećeg mandata. Da sam pošten političar poveo bih ih u revoluciju i, ali, kao pošten, predvodio bih je i poginuo. Neko bi ugrabio kišobran, neko paket spojnica iz razlupane kancelarije kakvog birokrate, onaj tastaturu, ovaj monitor, neko ništa. Svi bi se vratili kućama i nastavili po starom. Žalili bi po već oprobanom receptu: Eh, da je Tito poživio.

No, zašto je nemoguće biti političar koji po načelima parlamentarne demokratije zaista može provesti promjene na bolje u BiH? Zato što politika nije fudbal i tu zaista ne možeš sam, Safete. Moraš pristajati na kompromise, a kompromis sa šljamom od šljama nije napravio čovjeka, a od čovjeka jest šljam. Druga, jednako bitna stvar, najlaičkije se izražava kroz još jednu narodnu: To je negdje dublje, u sistemu. Sistem je kao jeftina kineska igračka koju se ne može popraviti bez ponavljanja cjelokupnog procesa proizvodnje a da bi dobio isto govno samo se točkić ne klima već će sva četiri kao jedan poispadati za dva dana.

Zato bolje biti antipolitičar.