Filozof javnosti

Povezani članci

• Joumana Hadda poredi hurku sa golim grudima
• Umro unuk legendarnog Henryja Forda
• U čemu je tajna fascinacije muškaraca grudima i bokovima
• Očajni marketinški propust: Paštetu “odobrile mame” koje ne postoje
• Bacio posljednji novac ljudima u tržnom centru!
• SVJETSKE DJ ZVIJEZDE SPREMNE ZA ATP PARTY NIGHTS

Demokratija i javnost – to su teme Jirgena Habermasa. Veliki njemački filozof i sociolog i sam je dosta govorio o političkim pitanjima. Danas, 18. juna, on puni 85 godina.

Mnogima je poznato osjećanje da politiku zapravo ne vode izabrani predstavnici naroda, već anonimni birokratski aparat. Kao i – da kriterijumi efikasnosti koji odlikuju privredu sve više prodiru i u druge oblasti života. I Jirgen Habermas poznaje to osjećanje. Pa i više od toga: birokratska masovna demokratija, u kojoj mali broj ljudi dogovara neprozirne kompromise, kao i „ekonomizacija životnog svijeta“, za Habermasa su važna obilježja modernog svijeta. Zbog toga se on zalaže za jačanje političkog angažovanja civilnog društva – sličnog njegovom opisu „liberalne javnosti“, u kojoj su se građani sastajali u bečkim kafeima da bi diskutovali i uticali na društvena zbivanja.

Njegove oštroumne dijagnoze savremenog svijeta poput onih u djelu „Strukturalne promjene javnosti“, javna izjašnjavanja o kontroverznim temama, i doprinos analitičkoj i političkoj filozofiji, donijela su ovom njemačkom filozofu svjetsku slavu.

Deliberativna demokratija i etika diskursa

„Tema koja se poput crvene niti provlači kroz Habermasovu teoriju jeste demokratija, koju je jednom označio kao čarobnu riječ svog mišljenja“, kaže Štefan Miler-Dom, sociolog i Habermasov biograf. A u to, kako dodaje, spada i stav da kapitalistički ekonomski sistem mora biti „pripitomljen“ demokratskim sredstvima. Habermas je pod demokratijom uvijek podrazumijevao javnost, „i to je zapravo drugi izraz za ono što čini njegovu filozofiju, naime, za etiku diskursa“, objašnjava Miler-Dom.

Za razliku od takozvanih postmodernih mislilaca, Habermas i u globalizovanom svijetu, u kome se susreću razne kulture, smatra mogućim postojanje univerzalno važećih istina i moralnih principa. A do njih građani svijeta mogu doći putem javnog diskursa i konsenzusa. Preduslov za to je ponašanje koje se ne rukovodi strategijom – kao što je to uobičajeno u politici – već željom za sporazumijevanjem; ponašanje koje poštuje određena „pravila diskursa“: svako treba da shvata druge ozbiljno, kao iskrene sagovornike; svi treba da imaju podjednaku šansu da dođu do riječi. Mehanizmi prinude moraju biti stavljeni van snage. Na taj način, razum upravlja diskursom. Habermas govori o „nenametnutom nametanju boljeg argumenta, a rezultat do koga dovode argumenti može biti samo privremena istina, jer konačnih istina – nema“, kaže Miler-Dom. Zbog činjenice da je opisao samo idealnu situaciju koja u realnosti ne izgleda tako, Habermas se našao i na meti mnogih kritika.

Nasilje nacionalsocijalista i Frankfurtska škola

Štefan Miler-Dom prenosi da je demokratija postala Habermasova životna tema zbog ličnog iskustva velikog filozofa koji je „1945. ustanovio da je živio pod kriminalnim režimom koji je značio povratak u varvarstvo.“ Rođen 1929. u Diseldorfu, i odrastao u obližnjem Gumersbahu, Habermas je bio tinejdžer kada je teror nacionalsocijalista prestao. Kasnije, tokom 80-ih godina, u čuvenom sporu istoričara je žestoko kritikovao pokušaj Ernsta Noltea da izvuče paralele između nacističkih i staljinističkih zločina. To je za Habermasa predstavljalo relativizaciju besprimjernih užasa holokausta.

Još u mladosti, Habermas se interesovao za društvena pitanja; poslije studija filozofije, ekonomije i njemačke književnosti, radio je kao slobodni novinar i pisao, između ostalog, i za Frankfurter algemajne cajtung. Njegovi tekstovi su zainteresovali Teodora Adorna, koji, pored Maksa Horkhajmera, važi kao osnivač tzv. „kritičke teorije“ (poznate i kao „Frankfurtska škola“). Adorno je pozvao Habermasa na Frankfurtski institut za socijalna istraživanja, gdje je i uticao na njega svojim analizama, koje su – najkraće rečeno – razotkrivale ideološke temelje društvenih pojava i mehanizama vlasti. No, ondašnji direktor Instituta, Maks Horkhajmer, nije volio mladog, marksistički orijentisanog i politički angažovanog Habermasa, koji je zato prešao na habilitaciju u Marburg. Odatle se 1964. vratio u Frankfurt, kao profesor filozofije i sociologije – i Horkhajmerov nasljednik.

 Angažovanje za građanska i ljudska prava

Frankfurt je jedno od uporišta studentskih protesta iz 60-ih godina. Habermas je civilnu neposlušnost smatrao ispravnom metodom uticanja na politiku, ali se distancirao od radikalnih grupa i vođe studenata Rudija Dučkea: u svom tekstu „Prividna revolucija i njena djeca“, optužio ih je za ljevičarski fašizam i pretjeranu sklonost akciji. Tako je navukao na sebe gnjev mnogih ljevičara… 1971. on napušta Frankfurt na 12 godina – postavši kodirektor instituta Maks Plank u Štarnbergu kod Minhena. Iz tog vremena potiče i njegovo glavno djelo „Teorija komunikativnog djelanja“. To je svojevrsna dijagnoza vremena u kojoj Habermas u prvi plan iznosi preobražaj koji društvenoj integraciji donosi komunikacija i razvija teoriju intersubjektiviteta i komunikativnog razuma. 1994, Habermas se vraća u Frankfurt i tamo radi sve do penzionisanja 1994. kao profesor filozofije.

I kao „penzioner“, Habermas je ostao uključen u društveni diskurs u Saveznoj Republici Njemačkoj. Tako je, između ostalog, 1999. podržao spornu intervenciju NATO-a u Srbiji: „Kada se više ne može drugačije, demokratski susjedi moraju priteći u pomoć koju legitimiše međunarodno pravo“, rekao je tada. Kao zagovornik evropske integracije, stalno ukazuje na manjkavosti demokratije u EU; u vezi sa krizom evra, on se protivi rigidnom kursu štednje, a zalaže za dopunu monetarne unije „supernacionalnom demokratijom“ u kojoj bi današnje nacionale države morale da se odreknu velikog dijela svog suvereniteta.

Za svoje društveno angažovanje, Jirgen Habermas je dobio mnogobrojne nagrade i priznanjam kao na primjer, Nagradu Hesena za kulturu, i Mirovnu nagradu njemačkih knjižara (2001).

buka.com