Odnarođenost vlasti
Povezani članci
U ovom trenutku za pretpostaviti je da će izlaznost na izbore biti rekordno mala. To je pogreška: građani BiH bi morali konačno da iziđu iz toplote svojih domova i da poništavajući glasačke listiće jasno pokažu političkim elitama koliko im je dosta današnjeg stanja.
Piše: Dino Prohić
– Ne virujem ja, pajdo, njizin više ništa, reče jedan upitani “zapadni” Mostarac o “istočnim” Mostarcima na pitanje o ujedinjenju grada. To je kao trebala biti ilustracija etničkih netrpeljivosti u BiH koje našu zemlju čine neodrživom državom.
Jasno, netrpeljivosti ima, i to ne čudi. Medijska kampanja koja se kotrlja već godinama nije mogla da ne urodi plodom. Čitajući komentare na internetu, civilizovanom čovjeku se smuči što uopšte pripada tom narodu (sa svim predznacima) koji toliko intenzivno mrzi one druge. Teško je ne upitati se: Može li se sa “njima” uopšte više živjeti. A situacija u praksi je malo drugačija, pokazalo se u zadnje vrijeme.
Bosanskohercegovački mediji nisu slobodni, sa par časnih izuzetaka na internet portalima. Ne samo to, već vladajuće klike imaju i (plaćene?) komentatore, čiji je jedini cilj da održe današnje stanje. Jasno, ovo stanje ne ide na ruku nikome osim onih koji su na vlasti, i šačice ljudi koja ovisi o njima. Zbog toga su ovisni o makar vještačkom održavanju postojećeg stanja, jer je to usko povezano sa njihovim ostankom na vlasti, ili neodlaskom na zaslužene robije. Politika kakvu provodi ta petorka ili šestorka, ili kako se već nazivaju, u većini zemalja bila bi ravna veleizdaji, a veleizdaja je kažnjiva. Dakle: ili grčevito držanje pozicija, ili murija.
Zato i ne čude razni medijski spinovi koji se u posljednje vrijeme dešavaju. Spinuje se sve. Vjerne sluge režima se koriste za opstanak. Čitam u Glasu Srpske da je iz Osla poslana humanitarna pomoć za postradale u Srbiji i Srpskoj. Oni koji nesebično rade na skupljanju pomoći su slali unesrećenima u poplavama, ali nisu spominjali etnička niti entitetska ograničenja, pouzdano znam. Glas Srpske je, naravno, instrument u rukama vlasti tog entiteta, kojima saradnja preko entitetskih granica ne ide na ruku. Ima još takvih primjera.
Gdje je u BiH ustvari konflikt?
Evo ilustracije. Na račun donatorski račun FBiH do sada je pristiglo nekih 268.000 KM. Suma otprilike pola od onoga što je pristiglo na račun Crvenog krsta. Dijaspora je tu sumu višestruko donirala, uglavnom drugim kanalima. Toliko o povjerenju naroda.
Građani BiH više ne vjeruju vlastima.
Istinski konflikt u BiH je između odnarođene vlasti i osiromašenog naroda. Ne igra ulogu Srbinu iz Semberije ili Hrvatu iz Posavine, niti Bošnjaku iz Zeničkog bazena je li mu pomogao Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Ono što je njima bitno je da vlasti nisu učinile ništa da bi ih zaštitile. Ne samo da ništa nisu uradile da bi bile spremne na eventualne elementarne nepogode, nego su i novac namijenjen za civilnu zaštitu prebacili na račune sa kojih same te vlasti primaju plate i nadoknade.
Vlastodršce u BiH hvata panika. Ono što im ide na ruku jeste nepostojanje ozbiljne opozicije. To su uklonili odavno, među sobom dijeleći komad kolača vlasti. Smrt etničkog aduta je imanentna, i to ih plaši. Šta će vlasti u očajničkom pokušaju da zadrže moć učiniti, teško je predvidjeti. Ne bi me mnogo začudilo da pokušaju maksimirati konflikte, ne bi li produžili svoj ostanak na vlasti. Već ima primjera koji idu u prilog toj hipotezi. Demoliranje džamije u Višegradu je izvrstan primjer. Potez koji ide na ruku i Bošnjačkoj i Srpskoj političkoj eliti, a ne košta puno. Obadvije etničke grupe se radikalizuju ovakvim potezima. Isti je slučaj i sa navodnim dobacivanjem parola “Nož, žica, Srebrenica” Bošnjacima koji su pomagali u Doboju.
Evo kako ide taj spin: S jedne strane Bošnjacima se natura osjećaj da mu “Vlah u vreći ispod stola isto misli kao i onaj za stolom” (ja nikad ništa gluplje i primitivnije nisam čuo, a počesto to čujem). Istovremeno se i Srbima servira (joj, jesmo ih zajebali!) herojski pozdrav gostima iz Federacije, kojima se sa rukometne utakmice želi sretan povratak nazad u njihovu državu. Jasno, sve su to stvari koje primitivnom Bosancu (bez vjerskih razlika) dižu rep, makar kratkoročno. A kad se uhvati za novčanik, taj rep mu se brzo spusti među noge, a usta mu sama opsuju.
Konflikt u BiH nije između postiđenih i poniženih naroda, nego sa vlastima koje su ih u tu poziciju dovele. Svakim danom je sve više i više ljudi svjesno toga. U ovom trenutku za pretpostaviti je da će izlaznost na izbore biti rekordno mala. To je pogreška: građani BiH bi morali konačno da iziđu iz toplote svojih domova i da poništavajući glasačke listiće jasno pokažu političkim elitama koliko im je dosta današnjeg stanja.
A sljedeći korak bi morao biti uspostavljanje političkih partija koje će imati programe i vizije.