Europska unija kao dogma

Povezani članci

• Vildana Bešlija: SDA je ta koja uzore ima u Banja Luci
• Sto dana, a kao da su prošle godine
• Žuljević i Seferović suglasni: Ostali su garancija opstojnosti BiH
• “Srdačni” zaušak (odlomak iz ljetopisa)
• Puljak pozvao na smirivanje tenzija između Plenkovića i Milanovića: Vrijeme je za razum, a ne za raspirivanje antagonizma
• Na pravi put sam ti majko izašo!

Kad bilo kojem hrvatskom političaru postavite pitanje kako vidi Hrvatsku za 10 godina, odgovor će glasiti “Vidim ju kao punopravnu članicu EU.”, a pritom nema ni riječi o tome kako će društvo izgledati i funkcionirati, i koji će nam biti budući strateški ciljevi, te kako ćemo se boriti za svoje interese unutar jedne tako velike političke asocijacije.

Promatram ovih dana društvene efekte presude Anti Gotovini, i uz paranoičnu nacionalističku gungulu, jedino što uočavam su upozorenja nekih ljudi koji pokušavaju biti razumni, da će to dovesti do pada potpore Europskoj uniji. Kad razmišljam u pravcu odgovora na pitanje zašto bi to bilo dobro ili loše, prvo što upada u oči je činjenica da je “ulazak u Europsku uniju” sam po sebi pretvoren u društvenu dogmu usporedivu s nevinošću i herojstvom Ante Gotovine. Društvo se dijeli na ljude koji misle da će Hrvatska u Europskoj uniji biti “spašena” na način da će samo članstvo biti garancija riješavanja većine društvenih problema, i na ljude koji percipiraju EU kao nekakvu “novu Jugoslaviju” koja postoji uglavnom zato da bi Hrvatskoj oduzela suverenitet. U državi koja bi u idućih godinu i pol dana trebala ući u EU ne postoji nijedna osoba, uključujući predsjednika i premijerku, koja bi mogla racionalno odgovoriti na pitanje što Hrvatska ulaskom u EU gubi, a što dobiva, i u kojem roku. Ja o tome jedva da znam nešto malo više od prosječnog građanina, uglavnom zahvaljujući završenom pravnom fakultetu.

Ovakav potpuno iracionalan i dogmatski pristup političkom životu je zapravo tipičan za Hrvatsku. Kao što smo kroz povijest slobodnom, ali uglavnom nepromišljenom političkom odlukom ulazili u saveze s raznim drugim državama, pa onda optuživali dotične države da nas tlače i izrabljuju, nekako slutim da će se isti scenarij ponoviti i na primjeru Europske unije. Nakon što se ispostavi da Unija nije mitska zemlja u kojoj svi problemi nestaju, eurofili će biti šokirani tom spoznajom u istoj mjeri u kojoj su šokirani presudom Anti Gotovini, a eurofobi će u tome vidjeti dokaz da “zapadne sile” nikad nisu voljele Hrvatsku. A po tko zna koji put u povijesti nitko neće vidjeti problem u činjenici da smo se u nešto upustili bez predodžbe o realnim razlozima i ciljevima tog pothvata, te o strategiji za postizanje tih ciljeva.

Treći, i rekao bih najbizarniji razlog zbog kojeg prihvaćamo EU kao nekakav gotovo božanski cilj, je to što se HDZ održava na vlasti tako što permanentno drži javnost u stanju kontrolirane masovne histerije. Najprije si zadamo jedan dogmatski cilj koji je iznad svega ostalog, zato jer su nam HDZ-ovci  tako rekli, i čvrsto vjerujemo da će ostvarenje tog cilja riješiti sve naše probleme. Onda kad taj cilj postignemo, obično otkrijemo da nije tako sjajan kako nam se izdaleka činio, pa budemo uvjereni da je to zbog nekakve međunarodne zavjere protiv Hrvatske, i od silne frustracije ponovo glasamo za HDZ koji nam se predstavlja kao jedini zaštitnik od mračnih stranih sila. Taj isti obrazac je korišten i kod osamostaljenja Hrvatske, kad je u ime “stvaranja države” bilo dopušteno svašta, a dok smo shvatili da ta država nije onakva kakvu smo htjeli, već je bilo prekasno. Pa ipak, taj trik je vjerojatno najbolje ogoljen na primjeru presude Anti Gotovini. Prvo je zadan dogmatski cilj “dokazivanja nevinosti naših generala”, pa su javnosti uskraćene sve bitne informacije o suđenju i optužnici, a kad se ispostavilo da su generali krivi, javnost je doživjela kolektivni živčani slom zbog kojeg se barem privremeno vratila na stupanj nacionalizma iz 90ih. Gotovo sam siguran da će se ista vrsta kolektivnog šoka dogoditi u roku od godine dana nakon ulaska u EU, kad ljudi shvate da ne žive u obećanoj zemlji, tim više što euroskepticizam kao stav uopće nije zastupljen na političkoj sceni, a detalji pregovora s EU se ne otkrivaju baš kao ni detalji s Gotovininog suđenja. A upravo ti detalji će najviše utjecati na život prosječnog Hrvata unutar EU, jer su rezultati pregovora temelj političkog i ekonomskog odnosa između Unije i zemlje članice barem u prvih 20 godina članstva. Jednom kad građani saznaju čega se Vlada u njihovo ime u tim pregovorima odrekla, u tome će ponovo vidjeti međunarodnu zavjeru, a ne nesposobnost vlasti koju su sami birali.

Osobno podržavam članstvo Hrvatske u EU, prvenstveno zato što mi se sviđa ideja da moji unuci i praunuci imaju životnu perspektivu na tako širokom geografskom prostoru. Također, nakon 20 godina iskustva sa životom u politički samostalnoj Hrvatskoj mi se čini da su našim političarima neophodno potrebni inozemni mentori koji će ih sprečavati da unište i pokradu sve što se generacijama stvaralo.  Mada me brine to što, kao ni ostatak naše  javnosti, ne znam gotovo ništa o kratkoročnim i srednjeročnim perspektivama Hrvatske unutar EU. Čak do mjere da mislim da možda ne bi bilo loše da histerija oko Gotovine dovede do pada referenduma za EU, pa da iduća vlada bude prisiljena krenuti u pregovore na jedan transparentniji, pošteniji i politički zreliji način. Ionako mislim da je sam datum ulaska u EU nebitna stvar. Kad već nismo ušli u tu asocijaciju u fazi dok je imala 15 zemalja članica, i time se uvrstili među 15ak najrazvijenijih europskih država, sad je zaista svejedno, hoćemo li 28. članica postati za 2 ili za 5 godina.

e-balkan