Heni Erceg: Klokani u Hrvatskoj

Povezani članci

• Erminovo pismo iz Srebrenice
• Goodbay blue sky
• Tajna
• Pančić: Gde Zeka pije vodu
• Svetislav Besara: Oj Moravo, ladna Drino
• VRŠNJAČKO NASILJE – TABUT TEMA

Ma je li nam to premijer emigrirao? – pitaju se užasnuto hrvatski građani, budući da je Zoran Milanović iznenada otputovao na dva tjedna u Australiju. I još, na Novi Zeland. Iz čista mira i ničim izazvan. To jest nije najavljen nijedan državnički susret, nema informacija o prirodi njegova posjeta tim dalekim otočkim državama, pa je razumno zaključiti da je čovjek u trenutku potpune zgađenosti stanjem u državi spakirao kufere, uzeo pod ruku suprugu, naložio svojim činovnicima da mu kupe avionske karte, rezerviraju hotele, obave sve nužno za jednu egzotičnu ekskurziju s neizvjesnim ishodom. Nije vjerojatno očekivao da će ga plačnim glasom nazvati ministar obrane i preklinjati da i njega povede, a potom je isto učinio i premijerov šef kabineta, jer da je i njima dosta ove zemlje, i oni bi u sređenu Australiju, hm, možda ima neke šanse za dobijanje azila. Uglavnom, u ovome je trenutku Hrvatska opasno obezglavljena i uzalud svi napori da se saznaju pravi razlozi premijerova odlaska, budući da s Australijom nema nikakvih otvorenih pitanja, nikakvih projekata ili ulaganja.

A onda je pred sam odlazak premijer kazao kako ide na to mukotrpno putovanje zato jer u Australiji nije nikada bio nijedan hrvatski premijer, što on smatra neozbiljnim, pa se, eto, on odlučio za taj posjet, koji svakako „neće biti sladak“, ali da „netko i to mora obaviti“. Čime svakako pokazuje izuzetnu hrabrost, svjestan zadrtog nacionalizma kod znatnoga dijela australskih Hrvata, koji su mu unaprijed poručili da nije dobrodošao, pa ga i dočekali s transparentima „Milanoviću, go home!“. Njegovu nakanu da o velikom trošku poreznih obveznika ode na to iscrpljujuće putovanje nije, međutim, spriječila ni činjenica da je otišao u trenutku izglasavanja još jednog rebalansa proračuna, ili baš zbog toga, umoran i zasićen ovdašnjom gadnom situacijom, u posve ljudskoj želji da pobjegne od krize, sindikata, nezaposlenosti… Poželio je stoga uzeti polumjesečni predah, odletjeti na drugi kraj svijeta, što dalje… a opet, nije mu lako, kaže, jer „ne ide među svoje birače“, nego među desničare i nacionaliste kojima je u kampanji 2007. poručio kako će im, ako osvoji vlast, ukinuti pravo glasa na izborima. A što im sada ima namjeru poručiti? I što će učiniti ako ga domaćini, što je više nego izvjesno, posjednu pod sliku Ante Pavelića, vođe nekadašnje nacističke države Hrvatske? I tko od toga preskupog putovanja ima koristi? Građani sigurno ne. Premijerova partija? Teško, s obzirom na ideološku rigidnost i odbojnost tamošnjih Hrvata upravo prema socijaldemokratskim vrijednostima.

Nemoguće je stoga naći ijedno racionalno objašnjenje za taj skupi, bizarni prekoceanski izlet kakav u krizi odbijaju svi ozbiljni evropski državnici, ali ne i premijer jedne ekonomski iznemogle države, koji se niti ne trudi stvoriti makar privid važnosti toga putovanja, jer bi onda sobom poveo valjda ministra gospodarstva. Ovako, s obzirom na neprijatan, neprijateljski doček tamošnje hrvatske zajednice, jasno je da se radi o politički posve besmislenom putovanju ili pak o još jednom bijegu od stvarnosti, vještini koju su Milanović i njegovi ministri razvili upravo do savršenstva. Tako će novi i porazni izvještaj MMF-a i tvrdnju da ni ove godine u Hrvatskoj neće biti privrednog oporavka, ali će zato rasti javni dug, potpredsjednik Vlade sav sretan komentirati kako je taj izvještaj za Hrvatsku baš dobar, štoviše poticajan.

Bijeg od stvarnosti jest i nasilno proizvedena afera o nekakvom prastarom kadroviranju u Sigurnosno obavještajnoj službi, dok joj je na čelu bio sadašnji vođa najjače opozicijske stranke, sve s ciljem dezavuiranja toga političkog oponenta, ali i novog skretanja pažnje javnosti s teške socijalne situacije koja već šestu godinu guši Hrvatsku. Najvećim problemom proglašeno je tako zapošljavanje jednog minornog agenta, jer da tobože nije prošao sigurnosnu provjeru. A u želji da tu kost napravi što slađom, šef Vlade proglasio je kadroviranje u tajnim službama opasnijim za stabilnost Hrvatske od ukupnog, ogromnog kriminala, dapače, „predstavlja rušenje države“, pa je u njegovoj interpretaciji jedna šuplja, politički stvorena afera imala postati najveća opasnost za opstojnost države, inače poharane svakovrsnim kriminalom i sistemskom korupcijom.

Red je stoga socijaldemokratima priznati gotovo mađioničarsku vještinu suzbijanja mrke stvarnosti, a u tom ključu valja čitati i premijerov hohštaplerski odlazak u Australiju, što ga još želi prikazati kao čin hrabrosti i velike žrtve, jer, em se imao patiti u avionu 24 sata, em se susresti s ljutim ideološkim oponentima. Ali ima on i za njih lijeka, nije, naime, otišao praznih ruku, pa ako im je hrvatsko vodstvo devedesetih uzalud obećavalo Hrvatsku kakvu su sanjali, etnički čistu, bogobojaznu, nevažnu točku na karti svijeta, on, Milanović, nosi skromni, ali konkretan poklon, ugovor o financiranju visokoškolskog obrazovanja za tamošnje Hrvate, vrijedan nekoliko stotina tisuća eura. Sve uzeto iz polupraznog državnog budžeta. Pa ko su onda zapravo klokani? Građani Hrvatske ili oni s kojima će se glava kuće u Australiji razdragano slikati?

Mladina