Božica Jelušić: Pavao ili put vrline i snage

Povezani članci

• Danas je Svjetski dan teatra
• Inicijativa 555+: Inicijativa za osamostaljenje Ureda za kulturu
• Filmom ‘Obrana i zaštita’ otvoreni VII. Dani filma Mostar
• Draško Luković: Obrazovanje (za) patriote
• Akademski folklorni ansambl gostovao u Izmiru
• VEDRANA SEKSAN PROGLASILA 56. FESTIVAL MESS OTVORENIM

The road to Damascus – Bill Judy Ferree

(“Milost ništa ne razara”)

Piše: Božica Jelušić

U svezi današnjeg dana: Jedna od najznačajnijih knjiga moga života je Holznerov “PAVAO”. Učena, duboka, razložno i elegantno napisana, naprosto isijava briljantnim uvidima u vrijeme, okolnosti, životni put i snagu osobe, iznjedrene u okrilju civilizacije koja će preporoditi svijet. Stotinu puta ponavljan je u mojim mislima Put u Damask i tajna njegova preobraćenja, o kojemu Holzner veli: “Bog je veliki lovac i bira si plijen među najjačima. Čini se da ga Kristofori-junaci, koji se predaju samo najjačem, još najviše privlače”.

Nije lako dopustiti, osobito u intelektualnoj oholosti, da se sve tvoje sruši i preoblikuje, da učiniš potpuni krug i kreneš suprotnim putem od onog jučerašnjeg. Mi ne možemo otpustiti čak ni traljave dijelove osobne prošlosti, naše očevidne zablude, krive procjene, uzalud investirane osjećaje, razorenu intimu, niti se možemo odlučiti postati novom osobom, otpisujući uvrjede i čuvajući samo jezgru koja je vrijedila. A ipak, postoji i potpuno prekrajanje ličnosti, nova košulja identiteta, o čemu svjedoči ovakva spoznaja: “Božja ruka ne ništi ništa dragocijeno. Osnovna boja njegova temperamenta, osnovna crta njegova značaja, oštroumna dijalektika, univerzalna naobrazba, sve to ostaje. Milost ništa ne razara, majstorska liječnikova ruka štedi tkivo i ugrađuje u novo stvorenje”.

Pouku o nerazarajućoj milosti za uvijek valja upamtiti. Titanski rad, napori da se dokaže kako čovjek mora ustrajati u potrazi za zemaljskim i nadzemaljskim kruhom, bili su mogući samo tada, kad je Pavao spoznao snagu milosti i umješnost STRPLJENJA, ne očekujući nikakve nagrade ni odličja, shvaćenosti, popularnosti, zemaljskih povlastica i prestiža. Vrijedi Nietzscheova misao: “Tko je predodređen da jednom mnogo navješta, / Puno šuti razmišljajući u sebi./ Tko je predodređen paliti gromove, / Mora dugo biti oblak”.

Da, vrlo često mislim na Pavla, graditelja i oblikovatelja, kojemu i sonet posvetih (u pobratimstvu s Petrom), čak i u relativno banalnim zgodama, kad sadim drveće ili pišem novu knjigu. Naime, ima nešto u nama što potiče na brzinu, trenutačnost, rezultat i odjek, pa činimo tako, da uspjehe svojih nauma ultimativno vidimo za života. Ono što brzo raste, ono što ljudi razumiju od prve, ono što odgovara potrebi trenutka…Kako godine idu, međutim, znam da je sve to providno i ne baš ključno, jer preobražaj je proces, sudbina opseg, a stvoriti veliko djelo znači “saditi cedrove, čija će se sjena pružiti preko tvojega groba”. Da bi drugi u njoj počinuli, kao što se moja duša danas odmara u sjeni Pavlovih cedrova, na svršetku puta besprimjerne vrline i snage.