Gospar – obelisk koji nosi ime Đela Jusića

Autor/ica 👤Vojislav Vujanović 24.8.2013. u 13:00

Povezani članci

Foto: Dubrovniknet

Piše: Vojislav Vujanović

U koncipiranju knjige Gospar, Gradimir Gojer je primijenio princip koji je već provjeravao u nekim prethodnim knjigama istog karaktera, u knjizi o Ivici Šariću i Vladi Jokanoviću. Princip se oslanja na njegovu rediteljsku invenciju i to je ono novo što je ovaj umjetnik, izuzetno široke skale interesiranja, ugradio u tzv. monografske studije o umjetnicima koji, na specifičan načini, intrigiraju njegovu pažnju. On ne slijedi kronološki princip praćenja umjetnikova životopisa, njegovo djelo čini bitan otklon od takvog načina predstavljanja jednog umjetnika. On, istina, skuplja relevantan materijal o umjetniku, oduzima mu karakter činjenice koja urasta u krnologiju, preobražava je u sekvencu, osamostaljenu u svojoj pojavnosti i čini je likom koji se uklapa u opću dramaturgiju onoga što se zbilo i ponijelo na sebi punu elementarnost zbiljnog. Na takav način, činjenica oživljava, oslobađa se svoje trenutačnosti u protoku zbivanja i, ma iz kojega vremena dolazila, biva pomaknuta u prvi plan, plan neposredne prisutnosti. Umjetnik se ukazuje u punini svojih izražajnosti, biva toliko oprisutnjen! Ima u tome nečega od impresionističkog. Gojer se raduje svakom susretu sa činjenicom, i svakoj činjenici obezbjeđuje isti dignitet, a time i mogućnost da dobije karakter lika u njegovoj imaginaciji, a lik traži svoju dramaturšku podršku da bi se iskazao onom svojom puninom koju je sabrao u sebi kada je dozrijevao do činjenice, svoga unutarnjeg govornog sazvučja čija će se intonativna parabola ugrađivati u cjelovitu strukturu djela. Možda bi se ovakav postupak koncipiranja djela mogao nazvati kolažiranjem da ovaj pojam ne podrazumijeva plošnost kazivanja čime bi kompozicija djela postala statična, dokumenat – lik vratio bi se u svoje primordijalno stanje činjenice i to bi ličilo na kretanje u krug, zagubila bi se dinamičnost fabulatornog kretanja, ustrajnog iščekivanja kako će svoj govor jedan lik usaglasiti sa novim likom, tu, pred našim očima. Činjenice, koje su, još uvijek, imale na sebi nešto od evokativnog u prethodnim knjigama Gradimira Gojera, u knjizi „Gospar“, čijim je junakom dubrovački glazbenik Đelo Jusić, se to evokativno istopilo, čitatelj knjige nije postavljen u situaciju da zamišlja ovog junaka u situaciji kada je on, u djetinjskom dobu, hodao ili trčao po dubrovačkim mirima, čitatelj ga zapravo doživljava u njegovom aktivističkom stanju upijajući u sebe osunčanost tih mira, osunčanost koja sagorijeva u umjetnikovu zrenju i promeće se u ono zvukovno sazvučje koje će, kroz godinu – dvije, početi poprimati onu tonsku formu iz koje će se početi oslobađati prve kompozicione cjeline i uzdizati se do zenita u koji se smjestio danas ovaj glazbeni demijurg.

Vrijeme je zgrudvano u duhovnu opstojnost stvaralačkog lika Đela Jusića i poprima oblik obeliska koji se mora spoznavati od svoga postamenta do završne kadence njegove vertikale. Ili, pak, ukazuje se u multipliciranim ogledalima u kojima se zrcali njegov lik. Svako ogledalo jeste jedno od oblikovanja njegove ucjelovljenosti. Time se u našoj predodžbenoj sferi ukazuje još jedan momenat, koji je, zapravo, osnov svega o čemu smo govorili, jer i svako izvorište te sveopće predodžbenosti postaje i vidljivo i oprisutnjeno. Možda se upravo u tome i osmišljava ovakav postupak u koncipiranju djela. U klasičnim prilikama izvorišta oprisutnjenja cjelovitog lika Đela Jusića ostala bi u pozadini, kod Gradimira Gojera, ona se očituju u svojoj istinskoj punini kao investitori onog svjetlosnog mlaza, zapravo, one svijesti koja i porađa taj svjetlosni mlaz, postaju graditeljima obeliska koji nosi ime Đela Jusića. Ta izvorišta postaju, na neki način, sustvaratelji ovog djela. To su: Davor Mojaš, Mato Jerinić, Pero Gotovac, Feđa Šehović, Jagoda Martinčević, Miše Martinović, Branko Magdić, Sanja Dražić, Emil Čić, Ileana Grazio, Sonja Seferović, Glorija Šoletić, Mladen Ivanišević, Ljubica Ostojić. Među njih se smjestilo i moje ime i nekoliko njih koji su predstavljeni samo prezimenom. Gradimir Gojer navodi i neke svoje tekstove koje je objavljivao u određenim trenucima kada je trebalo naći neki dostojan atribut za obelisk Đela Jusića i tako sam sebi biva izvorištem inspiracija.

U ovakvom kompozicionom razrješenju svoje knjige, Gradimir Gojer se pojavljuje u nekoliko vidova. U dramaturgiji zbivanja u kojima se oblikuje obelisk Đela Jusića, Gradimir Gojer često unosi svoje opservacije koje bismo mogli nazvati didaskalijama, ali u onom smislu koje je Miroslav Krleža unosio u svoje drame, posebno u Legende, gdje se didasklaije nisu svodile na upute reditelju, već kao način oblikovanja atmosfere u čijem bi se kontekstu trebalo osvjedočiti neko zbivanje. Gojer, zapravo apostrofira neke trenutke za koje vjeruje da su vrlo značajni za objektiviranje Đelova stvaralačkog lika. I ako je nužno naznačiti pozadinu u kojoj se oslikava lik Đela Jusića, to su upravo ove Gojerove „didaskalije“ koje ipak stavljam u navodnice. I, kao pozadina, one akcentiraju posebne trenutke iz stvaralačkog agona Đela Jusića, pa i iz njegove životne biografije. Jedan od tih trenutaka je zapis o glazbenikovu balkonu:

Preko puta najreprezentativnijeg dubrovačkog hotela Exelsior nalazi se uličica Lazarina… Pri njenom vrhu, penjući se bezbrojem kamenitih stepenica, dolazi se u jednu malu Arkadiju… To, ne toliko raskošan, ali pozicijom najljepše postavljen u cijelom gradu, stan skladatelja Đele Jusića.

Možda najljepši dio toga stana, ispunjenog glasovirima, nosačima zvuka, instrumentima, među kojima dominira gitara Đela Jusića je, svakako, predivan balkon sa koga se pruža pogled na dubrovačku pučinu.

To je, dakle, ona stajna točka iz koje je poteklo sve. Pojam „sve“ u interpretaciji Gradimira Gojera jesu sve one stance kojima on, opservator, dokučuje boje i akorde koje sklada u svoje pripovijedne ulomke, a potom ih smiješta u šaroliku opčinjenost pozadine u čijem se kontekstu odvija poema o skladatelju kojemu on, pored svih koji su to činili mimo njega, nastoji naći onu duginu boju koja će se najmoćnije izdići u svome luku i načiniti obrub za portret umjetnika.

No, ni time se ne iscrpljuje prisutnost Gradimira Gojera u ovoj njegovoj pripovijesti. On nastoji, ponekad i prenaglašeno, da svoju pripovijest izgovara u prvom licu. Prvo lice je sveopće obzorje u kojem je smješteno njegovo pripovijedanje i pored toga što je dozvolio nizu aktera da se uključe u tu njegovu orbitu i da, svojim autohtonim glasom, govore o umjetniku. Dakako, to prvo lice će biti posebno apostrofirano u onim dijelovima pripovijesti kada on umjetnika direktno uvodi u prostor svoje osobnosti ili pak, putovođom za stvaralačko kretanje Đela Jusića u njegovom stvaralačkom agonu. To je onaj dio stvaraočeve biografije u kojem se Đelo Jusić vezuje za Sarajevo i stvara po intencijama na koje ga navodi Gradimir Gojer. Ali, s druge strane, Đelo Jusić je taj „nagovor“ pretočio u izvanredan milje u kojem je nalazio obilje nadahnuća za svoje stvaranje. Ono se rojilo: počelo je, najprije, već njegovom skladbom Dubrovački kantuni. Nagovor je bio da se ta skladba ugradi u baletnu suitu. Gradimir Gojer je načinio libreto, a poticaji, koji su stizali iz glazbe Đele Jusića jesu, po Gojerovu priznanju, sjajna melodioznost, mediteranska raspjevanost, ljubavni zov, koji je izbijao iz Jusićeve glazbe. To ga je osmjelilo da se prihvati rada na nečemu u čemu nije imao nikakva iskustva, da napiše libreto za baletnu suitu. Oba ta čimbenika je prihvatila Edina Papo, balerina koja je uradila koreografiju, a sama i režirala predstavu. Predstava je izazvala istinsko uzbuđenje i izvođena dovoljno često da se, po broju izvođenja, izglobi iz one opće ravni nezainteresiranosti za umjetnička događanja. Ovaj svoj libreto Gojer će unijeti i u knjigu Gospar.

Učinit će to i sa sljedećim svojim libretom, libretom čija će junakinja biti Katarina, bosanska kraljica. Ovdje će biti obrnuti put: libreto će prethoditi glazbenim partiturama. I ovaj se libreto našao među koricama djela Gospar. Može se ovakav postupak autora knjige nazvati, možda, i neprimjerenim, ali ako prihvatimo ova libreta ravnim poljem na kojem je Đelo Jusić uzgojio svoja dva vrijedna djela, onda ćemo, makar i posredno, naći opravdanje za ovakav postupak. Ipak, poslanice koje je Gradimir Gojer upućivao akterima predstave koreografkinji i rediteljki Edini Papo, balerini Belmi Čečo i skladatelju Đeli Jusiću možda su donekle i preslobodno uvođenje sebe u tekstualnu cjelinu.

Svi ovi oblici kojima je Gradimir Gojer oblikovao svoju tekstualnu tkanicu, imali su cilj da daju što plastičniju objekciju snage, životnosti, stvaralačkih dometa i odjeka umjetničkog djela Đela Jusića u svim aspektima njegove pojavnosti – od stvaralaštva za najmlađe preko kompozicija namijenjenih estradi, koji i čine središnji i najobimniji dio njegovog ukupnog stvaralaštva, do složenih glazbenih oblika, začetih, još u ranoj fazi njegovog stvaralačkog zrenja, od mjuzikla Dundo Maroje i Dubrovačkih kantuna do obilnog djela u kojem dominantnu cjelinu čine djela nastala iz prijateljevanja Đela Jusića i Gradimira Gojera.

Djelo Đela Jusića je opsjenjujuće snage, posvjedočavano brojinim priznanjima na svim stranama gdje se ono manifestiralo! S tim uspjehom se rijetko koje djelo nekog drugog glazbenika Hrvatske, pa i sa širih prostora, može mjeriti, i to je onaj podsticaj koji je Gradimira Gojera motivirao da ispisuje stranice o ovom umjetniku. Gradimir Gojer je, jednostavno, bio opsjenjen Đelovim djelom i vjerojatno je i u snu čuo akorde Đelovih skladbi, vodio nijemi dijalog s tim akordima, uobličavao svoju sliku svijeta od njihove svjetlosti i njihovih zvonkih strujanja. Izražavanjem zadivljenosti, i sopstvene i one koja se širila svijetom, za sugovornika je pozvao i dubrovačkog književnika Feđu Šehovića i njegove je riječi stavio u barokni ram:

Na ovome svijetu, a posebno u umjetnosti, sve što nije u stanju preživjeti vlastito vrijeme, nije zapravo postojalo. Uvijek se pokazalo da je to bila nečija ili naša zabluda, jer strogo sito vremena je i odviše gusto da bi propustilo privide agresivne prosječnosti. Vrijeme je, dakle, sudac koji u pamćenju svijeta određuje vrijednost djela pojedinca ili grupa.

Ako nas „Dubrovački trubaduru“ na čelu sa svojim voditeljem, Đelom Jusićem, i nakon trideset godina još uvijek istinski oduševljavaju svojim starim i novim skladbama, onda je to zacijelo najpouzdaniji dokaz da ovaj ansambl i djela njegova skladatelja, nisu bili zablude, ili tek hir vremena, već proizvod nadprosječna duha. A to je upravo ono što ih duboko veže s tisućgodišnjom tradicijom civilizacijskog i kulturnog identiteta njihova rodnog Dubrovnika koji je uvijek težio da očuva duh hrvatske Atene.

Slijedile su baklje kojima su se osvjetljavale skladbe za Mali raspjevani Dubrovnik, da bi se ushit podigao na moćni jarbol vezan za oratorij Istina o Gradu slobode. Gradimir Gojer će zapisati:

Jusićeva Istina o Gradu slobode oratorijska je kantata za mješoviti zbor, recitatora i mezzosopran, koja je svoju praizvedbu doživjela u dubrovačkoj crkvi Male braće, a osim poetičnih stihova Luka Paljetka, nadahnuto slijedi i ulomke govora mons. Želimira Puljića kao živog bila podrške napaćenim sugrađanima…

Na svoj način će progovoriti Gradimir Gojer, o mjuziklima Dundo Maroje i Dan od Amora:

Posebno je interesantan skladateljski rad maestra Jusića na originalnim mjuziklima „Dundo Maroje“ i „Dan od Amora“. Jusić je svoju mediteransku glazbenu razigranost pretočio u sjajne partiture, koje su onda poslužile jedinstvenom majstoru kazališne režije Vladi Štefančiću da napravi iznimno zanimljive scenske vizualizacije ovih mjuzikla! U tom radu sastali su se istinski majstori literarnog (Marin Držić i Luko Paljetak), kao i sjajni glazbenik Đelo Jusić, koji su priredili pravu teatarsku gozbu, kad je u pitanju mjuzikalska logika prikazivanja određene priče…

Ne samo da je fascinantan bio uspjeh Đela Jusića kod komponiranja ova dva mjuzikla, nego je, pak, Jusić ostao dugo prisutan na daskama kazlišta u Dubrovnikum, Zagrebu, Beogradu, sa ovim sjajnim mjuziklima.

Srebrenički inferno je nastao oslanjajući se na tekstualni predložak pjesnika Džemaludina Latića. Susret pjesnika i glazbenika isposredovao je – Gradimir Gojer. U stihovima poeme Džemaludina Latića Gojer je doslutio onu energiju koja, sama sobom, zaziva uglazbljenje, dok je glazbenik Đelo Jusić bio osupnut upravo tom energijom koja ga je motivirala da se „baci na posao“ i stvori glazbeno djelo, moćni oratorijum, „u rekordno kratkom vremenu“. Nisam imao prilike pratiti njegovo izvođenje „in situ“ i doživljavati ga u prirodnom ambijentu, kada se, kako je zapisao Gradimir Gojer, desilo nešto nepredviđeno: Nevjerojatno, ali sa prvim taktovima Srebreničkog inferna ‘otvorilo se nebo’, počela je da pada neviđena kiša nad Srebrenicom... i trajala je koliko je trajala izvedba, a odmah potom, nebo se razvedrilo. Gradimir Gojer je taj iznenadni prirodni događaj preveo u metaforu: I nebo danas plače nad Srebrenicom.

Ako se Srebrenički inferno odvoji od neposredne vezanosti za konkretne okolnosti, ostaje sama glazba i ostaju pjevne dionice, koje obujmljuju naše čulne dispozicije i plijene suptilnošću svojih glazbenih elemenata, suptilnošću kroz čiju koprenu čujemo dozive, upućene onima koji su zamukli u jednom bezprimjernom kataklizmičkom trenutku. Ali glazba Đela Jusića ne želi da nam predočuje ono što je bilo strahotno u tom kataklizmičkom trenutku, ona priziva mrtve da se zbratime sa onima u čijem uhu zvuče Đelini akordi, i da im iskažemo unutarnji pijetet prema njihovim vjerovanjima i nadama koje su prekinute i njihovom treptavom zrenju od kojega je i satkan melodijski sklad doziva onih kojih nema da svojom duhovnom energijom posjete nas koji slušamo partiture i pronalazimo ona sazvučja kojima ih prizivamo i odajemo dužnu poštu. Kroz Đelovu glazbu svijetlih tonova mi mrtvima obezbjeđujemo spokoj na njihovom putu ka predjelima božanskog.

Verbalnom sloju, kojim je Gradimir Gojer oblikovao lik kompozitora Đela Jusića u svojoj knjizi Gospar, dali smo primat u svojim razmišljanjima o njoj. Činili smo to s razlogom: zbog tekstualne eksplicitnosti, ali i zbog činjenice da je Gojer tekst izgovarao povišenim tonom, u „vrućici“, da se poslužimo jednim od omiljenih termina kojim se Gojer često služi čime je objektivitet istine o kompozitoru pomjerena ka polu intimiziranja odnosa između autora ove knjige i njegovog objekta, junaka priče! Jer ova dva momenta artikuliranja verbalnog sloja, i eksplicitnost i povišeni ton, pojavljuju se kao regulatori u oblikovanju dokumentarnog sloja kojim se eksplicitnost čini još zornijom, a vrućica intimitet podiže za još jednu potenciju više.

Dokumentarni foto sloj jeste u službi verbalnog sloja, ali ne samo kao ilustracija već i kao sloj koji kontekstualiziera vebalni govor, daje mu unutarnje određenje, iskaznu snagu. Dostojanstvenost, za kojom je Gradimir Gojer tragao u oblikovanju lika Đela Jusića, činila se vidljivom kroz foto–materijal: Đelo Jusić je najčešće predstavljan u stojećem stavu, u kostimu kojim se taj stojeći stav ojačavao u svojoj vertikali i sa obaveznom njegovom lulom, sa alterniranjem tamno–svijetlih bojenih odnosa i sa leptir – mašnom, istaknutom komponentom u ukupnom formiranju kostima u kojem se predstavljao, zatim se pojavljuje u aktivističkom položaju, u trenucima kada dirigira, u fiksiranju ličnosti s kojima se kompozitor susretao, među kojima su posebno apostrofirani njegovi susreti sa istaknutim duhovnim ličnostima, od susreta sa Papom do susreta sa monsign. Puljićem. S druge strane ti su susreti i sa Lovrom plemenitim Matačićem i sa Terezom Kesovijom koja je često, na svojim brojnim nastupima interpretirala Đeline kompozicije. Do lirske prozirnosti su podignuti njegovi susreti sa nahmlađima, posebno sa članovima ansambla „Dubrovački trubaduri“, kojima je i utemeljitelj bio, i sa članovima ansambla „Mali raspjevani Dubrovnik“. Posebno se doima fotos sa glumicom Pericom Martinović kao djevojčicom, također pripadnikom ansambla „Mali raspjevani Dubrovnik“. Akcentiranje intimne komponente postignuto je zajedničkim portretom pisca Gradimira Gojera i junaka njegove storije Đela Jusića.

Zaseban segment predstavlja dokumentarni materijal na kome je predstavljen biliski odnos između Đela Jusića i aktera u izvedbama koje su zasnovane na glazbenim kompozicijama kompozitora Jusića, kao što su baletne suite Dubrovački kantuni i, naročito, Katarina – bosanska kraljica. U vizualnom polju su akcentirani likovi koreografkinje i rediteljke Edine Papo i interpretatora kraljice Katarine – Belma Čečo. Ovome segmentu je dat naziv: Jusić i Sarajevo, ljubav koja traje…

Dokumantarni sloj knjige je okončan poglavljem koji je autor nazvao Jusić; foto – mapa i u kojem dominiraju plakati kojima se najavljuju nastupi Đela Jusića, zatim dokumenti o priznanjima koja je stejecao u dosadašnjem stvaranju i likovna rješenja kao pratitelji tih priznanja.

Svi ovi elementi, tek shematski predstavljeni, daju ovoj knjizi vizualnu upečatljivost i kolorizam kojim se uvećava očitost i unutarnja punina lika kompozitora Đela Jusića bez čijeg glazbenog djela bi naše vrijeme bilo osiromašeno upravo za onaj kolorit kojim se ova knjiga nudi svakome u čijim se rukama nađe.

Treba obratiti pozornost na još jedan momenat koji je ugrađen u ovu storiju. Gradimir Gojer kao da uvijek ima pred sobom Koktoovu misao koja otprilike glasi: Ako pisanje nije ljubav, onda je to samo piskaranje. Jer: Gradimir Gojer svoje redove u ovoj knjizi piše sa povišenom temperaturom, sa zažarenom tonskom skalom, ugrađujući u svoj govor obilje atributa sa sazvučjima trećeg stepena. To mu se može zamjeriti. Ali, ako prihvatimo one sadržaje koji se temelje u tekstu ispod tih superlativa, njihovu pregnantnost i njihovu značenjsku okosnicu, ako, dakle, pomaknemo te njegove superlative izvan naše pozornosti, onda ćemo steći pravu istinu o njegovom spisateljstvu, o snazi uobličavanja ideje u tekstovnu smislenost i analitičku prodornost u čvorišta istinske zbiljnosti. Upotrebu superlativa možemo prihvatiti kao njegov osobni manir, manir koji ga izvodi iz stanja neaktivnosti i omogućuje mu da svoju stvaralačku pozornost čini ustrajno živom, istinski podsticajnom i mobilizatorskom. Pa – zašto zamjeriti mu na tomu! Njegovu veličinu mjerimo ukupnom vrijednošću onoga što je učinio i što čini. Jer – nitko do sada, ipak, nije učinio ono što je učinio Gradimir Gojer: načinio je obelisk čiji sjaj i značenje nosi bitno obilježje skladatelja Đela Jusića. Pogotovo, kada se javljaju Salijeriji koji bi htjeli zatamniti stvaralačku veličinu skladatelja Đela Jusića.

Nakladnici knjige Gradimira Gojera GOSPAR – Danonoćja Đela Jusića su BZK Preporod i HKD Napredak. Dizajn, grafičku pripremu i tisak obavio je Blicdruk, a prvo predstavljanje knjige čitalačkoj publici upriličeno je u Dubrovniku, rodnom gradu umjetnika Đela Jusića.