Tin Ujević

Povezani članci

• Knjiga Latinke Perović je intelektualna i sentimentalna posveta poraženima
• Frljićeva reakcija na prijeteći grafit u Vinkovcima: ‘To je Hrvatska o kojoj Karamarko sanja’
• Večernji akt, izložba studenata/ica Akademije umjetnosti iz Banja Luke u Zvonu
• ODLAZI IZVORNI “JUGODRP“
• SAMO NIKITA ZNA
• NIČEGA SUVIŠE – meden agan

Tin Ujević: Žedan kamen na studencu  

I

Okviri bunara jesu čvrsti spomenici
gradića i sela na starinskom žalu,
u zdencu se riše budućnost u slici,
cura snatri svoj lik kao zgodu malu.
Zdenac, studenac ima mraz da dijeli,
ali po vrućini i zadnja kap kopni.
Pločnici su mjesta zapaljeni, vreli,
a fatamorgane javljaju se opni.
Isparena voda ima vrijednost meda,
i po znojnoj žezi prednost sladoleda.
Pomorci žeđaju za svoju žeđ, a sve muči voda.
U pržinama plaze jezik Beduini,
a ovdje bijesan pas na suncu slini:
gristi u voćku što nudi vlagu ploda?

Čudo još da raste zimzelen i trava.
Hridine su gole kosti pustog krša.
Tuđa okolini prži se agava.
Noću se ne spava, danju klone glava,
na jadnom vjetriću rublje zaleprša.
I pretili domar pod silu mrša.
Čatrnja pred crkvom suha nebu zijeva,
nedjelje cijele nije palo kiše.
Sa glinenim vrčem pomalja se djeva,
vjedro o konopcu žalosno se njiše.

A romon česama samo u snu pjeva.

II

Da su ljudi žedni, u tom ni po muke,
ali sad je bunar iscrpen i žedan.
I dok vjerni dižu k vrelom nebu ruke,
voda bi za usta bila napoj medan.
Uzalud je tući grudu gvožđem kuke,
i rabdomant gubi cijeli pothvat vrijedan.
Od žeđi već često neko pomahnita,
bijele ruke lomi u bunilu, grču,
Žedna usna svoju mjeru vode pita,
sva je nada mjesta u glinenom vrču.
A nema ni mala čaša galalita
ni staklen tanjurić gdje krletke srču.

Velika je muka za žiteljstvo suša.
Spas i blagoslov je kiša suhom kraju.
Dok je kaplja vode oslađenje duša,
škrtu vodu dijele prema vodostaju.
I s mrtvim jezikom sapinje me guša:
bez octa i vode sapa je na kraju.

Na bunar pristižu puna pora vjedra,
uže se s bunara poteže i spušta;
pa se moči jezik, čelo, ruka, njedra,
voda je za život čežnja, žudnja sušta.
I bez nje malakšu mišice i bedra,
punokrvni dan je samo tma i tušta.

III

Putnici i momčad piju vino gromko,
a voda je rijetka pričest bolesnika.
Za kuhinjsko suđe milo vrijenje zvonko,
za krštenja nužna kupelj duhovnika.
(Ti, u starom dvoru presahnula konko,
snježan rub planine u mori se slika!)

S vinom su nekada na vjernost se kleli,
s bukarom u krugu oplakali mrtve.
Sa žmulom na gozbi vijenac mladoj pleli,
s kupom osvetnici zahtijevali žrtve;
nužna mi je samo kap da me iscijeli,
grozne tropske žeđi bubnjiće mi brtve…

Jer sad zadnji s reda, kad domaći odu,
prosjak s puta za se obrok vode moli.
On crpe iz drva bogodanu vodu,
i toči je preko rana nogu golih.
(A ja, ludi žeđač u mahnitom hodu,
ubih zlog prosjaka i svu vodu prolih.)

IV

Tako ako si me pustio k oazi,
da i moje biljke šiknu žaru neba,
vrati oči k meni i pomnjivo pazi,
da li cvjetan imam temelj što mi treba.

Pamti da ja trebam svježu tekućinu.
Da i žari sunca nježne vijence kose.
Pazi da bez njege lomne biljke ginu,
da i duh mi treba sok i hladovinu:
jedan šator sjene i dvije kaplje rose.

V

O kapi vode, soče biljna dana,
o roso duše razdružene s valom,
posljednja nado žednih karavana,
kapi, bez soli rasprskane žalom,
još naći ću se u istome klupku,
s tobom, i znojnom kožom krhka tijela,
kada iz loga uniđem u kupku,
i svježe ude oživi kap vrela.
Kap s površinskom crtom baš na pupku!

Nad suhim jazom prazno vjedro visi.

Tuguje prazni krčag, puca stijena:
za dažd se mole vjernici na misi,
a cijeli krš je golet nesmiljena.
Pod krutim suncem čeliči se kamen,
od trajne žeđi bujno lišće vene,

i tako vidiš pustinju mog duha:
na bedemima vlat je strašni znamen,
suši se vlaga usred magle sjene,
ni sveta mladež nema Hipokrene,
u svijesti mojoj samo vatra kuha.

I romon krvi groznica je sluha.

Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb, 1941.