Zlomovina

‘Ne mogu vjerovati da sam zapela već na jedan vodoravno’, zavapila je prema suprugu koji se srodio s obližnjom foteljom, s laptopom na koljenima, drogirajući se porcijom svježih međunarodnih vijesti.

‘Jedan vodoravno – matična država od milja, istodobno i entitet koji služi kao izlika za zločinačka djela, devet slova’, molećivo je recitirala građanka, na što je bračni partner, zbunivši se, izvodio čudne pokrete obrvama.

‘Hrvatska?’ oprezno je predložio.

‘Daj, mili, uozbilji se… Hrvatska ima osam slova, a treba mi devet.’

‘A da dodaš uskličnik u zadnju kućicu? To je uvijek poželjno, a nije ni neispravno’, sugerirao je suprug, samo što ga je družica nastrijelila pogledom tako krvnički da se skvrčio u fotelji, spreman da laptop upotrijebi kao štit.

‘Aha, sjetila sam se’, odjednom se osmijeh razlije građankinim licem, i već je kemijskom olovkom jurišala ka novinskoj stranici. ‘Zlomovina!’

‘Zezaš me?’ štrecne se muško biće u fotelji.

‘Jeste, zlomovina, slaže se’, cvrkutala je građanka. ‘Podudara mi se i s ovim pod jedan okomito. ‘Pravna norma koja formalno važi, ali faktički ne vrijedi u entitetu pod jedan vodoravno.’ Dakle zakon. Vidiš, zajedničko im je početno Z. Zakon vertikalno –Zlomovina horizontalno. Riješeno!’

‘Ma kakva je to križaljka?!’ skoči suprug na noge lake i u tri koraka stigne do kuhinjskoga stola. Tamo ga, međutim, dočeka novo iznenađenje.

‘Pa ti me zajebavaš!’ plane na partnericu. ‘Čitaš vijesti, a meni prodaješ neku glupu enigmatsku konfabulaciju. Misliš da si duhovita?’

‘Znam, mili’, hihotala se građanka, ‘ali sve vijesti na ove dvije novinske stranice naprosto podrazumijevaju zlomovinu kao zajednički nazivnik. Zato sam je morala upisati u gornjem lijevom kutu, pod jedan vodoravno, kao neki skupni nadnaslov. Jer bez zlomovine – naime bez ‘matične države od milja, istodobno i entiteta koji služi kao izlika za zločinačka djela, devet slova’ – ni jedna od ovih vijesti uopće ne bi bila moguća.’

‘Kojih vijesti?’ zainteresirao se suprug.

‘Prva glasi da je Vrhovni sud poništio prvostupanjsku presudu protiv Branimira Glavašazbog ratnih zločina u Osijeku i naložio ponovno suđenje.’

‘Pa taj pravosudni cirkus traje već deset godina!’

‘Točno’, složi se građanka, ‘i još će barem toliko, ako okrivljeni u međuvremenu ne otegne papke. A zanimljiva je i proceduralna putanja: najprije je Županijski sud osudio Glavaša na deset godina zatvora, onda je Vrhovni sud potvrdio presudu i smanjio kaznu na osam godina, onda je Ustavni sud poništio presudu Vrhovnoga suda, onda je Vrhovni sud ponovno zasjedao i poništio presudu Županijskog suda koju je ranije bio prihvatio, te nakon punog desetljeća vratio proces na početak. Kako nazvati tu beskonačnu vrtnju u krug?’

‘Mlaćenje pravne slame?’ predloži muž.

‘Može’, usuglasi se građanka. ‘Budući da su Glavaševi zločini počinjeni u ime zlomovine, pa dakle unatoč pravnim normama koje smo spomenuli pod jedan okomito trebaju ostati nekažnjeni, pravna država ulaže dodatne napore da iskaže kreativnu nemoć. Sustav nastoji što efikasnije ne davati rezultate.’

‘Sude da ne bi presudili?’ upita suprug.

‘Otprilike’, klimne glavom građanka. ‘U normalnim društvima, gdje se nije dogodila degeneracija domovine u zlomovinu, suđenja uvijek imaju funkciju liječenja neke društvene traume. Odatle potječe izraz ‘pravni lijek’ – kako nas uči čuveni jurist prof. dr. Brebanović – kao oznaka za sredstvo kojim se premošćuje nekakav jaz koji traumu uzrokuje. U nenormalnoj Hrvatskoj, međutim, suđenja ne služe liječenju, nego stalnoj reprodukciji društvenih trauma. Ovdje se smatra da traume moraju ostati svježe, bolne i neizlječive, jer one predstavljaju samo središte društvenog života i zalog nacionalne kohezije. Ovdje se silazi s uma, a ne s trauma. Zlomovina, ako hoćeš, nije ništa drugo nego trauma koja hrvatsko društvo drži na okupu.’

‘Onda je samo pitanje trenutka kada će se Branimiru Glavašu, ako je već dao pobiti toliki broj srpskih civila, podignuti spomenik u Osijeku’, primijetio je suprug.

‘Pitanje spomenika obrađeno je u vijesti broj dva’, reče građanka i vrhom kemijske olovke pokaže lokaciju na novinskoj stranici. ‘Vijest glasi da je u mjestu Drage, smještenom između Šibenika i Zadra, otkriven spomenik Miru Barešiću u natprirodnoj veličini. Svečanosti je nazočilo nekoliko tisuća ljudi, među njima i narodni heroj Ante Gotovina, te neizbježni ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji se tom prilikom slikao uz zastavu s ustaškim obilježjima.’

‘Onome Miru Barešiću koji je početkom sedamdesetih u Stockholmu ubio jugoslavenskoga ambasadora Vladimira Rolovića?’ iznenadi se partner.

‘E tom’, potvrdi građanka. ‘Čovjeku koji je u Švedskoj zbog terorizma i okrutnog umorstva bio osuđen na osamnaest godina robije.’

‘Zašto u Hrvatskoj podižu spomenike onima koje civilizirani dio čovječanstva smatra bešćutnim ubojicama i teroristima?’ pravio se naivan muž.

‘Zato jer je Barešić, isto kao i Glavaš, sijao smrt pod šifrom borbe za zlomovinu’, objasni građanka, ‘a to njegovim postupcima automatski pridaje obilježja herojskoga djela. Tu je sve suprotno nego u pristojnome svijetu. Teško je uopće zamisliti gadost koja pod visokim pokroviteljstvom zlomovine neće biti opravdana i nagrađena. Zlomovina, ako hoćeš, nije ništa drugo nego univerzalno ideološko obrazloženje nečuvene civilizacijske regresije. Zbog toga naše novine, primjerice, pišu kako je Rolović, ponašajući se agresivno prema napadačima, skrivio svoju smrt. Zamisli taj debakl morala i smisla: do zuba naoružani atentatori upadnu u ambasadu i svoju žrtvu ubiju u samoobrani! Kažem ti, mili, nema toga grijeha – a pogotovo grijeha okrutnosti – koji uz pomoć svete vodice zlomovine neće biti učinkovito ispran.’

‘Dovoljno sam star da, u navedenom slučaju, pamtim i nešto drugačije oblike ispiranja’, reče suprug.

‘Kakvog ispiranja?’ upita građanka.

‘Ne znam je li ti poznat detalj da je Anđelko Brajković, Barešićev kompanjon u atentatu na Rolovića, policijskim istražiteljima opisao kako je ranjenoga i okrvavljenog ambasadora najprije vezao, a zatim se, pošto je bio umazan, popišao po svojim krvavim rukama i obrisao ih o zavjesu.’

‘Pitanje ispiranja krvavih ruku obrađeno je u vijesti broj tri’, reče građanka i pokaže kemijskom. ‘Samo što je pišanje zamijenjeno pisanjem.’

‘A vijest glasi?’

‘Vijest glasi da je novopečenu spisateljicu Tanju Belobrajdić ministar kulture Zlatko Hasanbegović imenovao članicom povjerenstva koje odlučuje o dodjeli javnih sredstava za poticanje književnog stvaralaštva.’

‘Ma nemoj?’ zabezekne se suprug. ‘Onu Tanju Belobrajdić koja je, prema tvrdnjama svjedoka, u Lori mučila zarobljene srpske civile, a nedavno napisala roman o torturama nad Hrvatima u srpskim logorima?’

‘E tu’, potvrdi građanka. ‘Ženu koja je, zahvaljujući psihopatološkim predispozicijama, moralnom idiotizmu i izdašnoj državnoj potpori, konačno izbrisala razliku između logorskog čuvara i umjetničkog stvaraoca. Čitav je taj pothvat izvela pod firmom borbe za zlomovinu, dakako, a sada će, kao što vidiš, krojiti službenu kulturnu politiku. Usputna je pojava što će književna diletantica odlučivati koje pisce država treba financirati. Glavni je projekt taj da, u interesu zlomovine, nacionalna kultura stekne sva važna obilježja logora.’

‘Stvarno, jebote, nema te opačine izvedene pod zastavom zlomovine za koju neće uslijediti društvena nagrada’, zamisli se muž. ‘Glavaš dobiva slobodu, Barešić spomenik, gospođa Belobrajdić mjesto u nomenklaturi…’

‘A meni se sviđa, mili, ovaj način konzumacije medijskih sadržaja’, živne građanka. ‘Hoćemo li i sutra čitati novinske vijesti tako da rješavamo kariranu križaljku? Osjećam se pomalo kao vitez u križaljskome pohodu.’

‘Sutra je praznik, mila, nema novina.’

‘Kakav praznik?’

‘Onaj kojim obilježavamo pobjedu nad okupatorom, uključujući ubojstva više od sedamsto staraca i izgon dvjesto tisuća Srba.’

‘A da’, sjeti se građanka. ‘E pa sretan nam Dan pobjede i zlomovinske zahvalnosti.’