Vukovarski memento mori za nečasne politikantske probitke

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 27.10.2019. u 12:02

Povezani članci

foto: Branimir Bradarić

Hrvatski premijer Andrej Plenković raspričao se u povodu incidenta sa Statutom grada Vukovara na ćirilici o suživotu i smanjivanju hrvatsko-srpskih tenzija, a njegova pak stranačka uzdanica na čelu vukovarske vlasti, Ivan Penava, šalje suprotne poruke: „Pitanje je hoće li i kada doći vrijeme za ćirilicu i promjenu modela odvojenog školovanja“. Što bi stari Ilirci podokničarski kazali: svaka ptica svomu jatu leti. Neka i vukovarski Hrvati i Srbi i dalje zaziru jedni od drugih? Jer tako žele Ivan Penava, Tomislav Josić i njihovi, a Plenković se na svaku oštriju riječ s te strane sklupča poput ustrašenog ježa. Kukavički i nedostojno intelektualno superiornijeg od tih iz mrzilačkog soja i s jedne i s druge etničke strane, a politički nadređenog svima koji samozvano prave međunarodnu sprdnju od vlastite zemlje, od projekta što ga premijer promovira kao europski, civiliziran, demokratski, etc.

Piše: Marijan Vogrinec

Kako se približava 18. studenoga – svake godine po nečemu sporan ili ekscesan tzv. Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, licemjerno predložen od vladajućeg HDZ-ovog mainstreama kao neradni spomendan u nanovo bez razloga preoranom kalendaru državnog/vjerskog praznovanja – tako među političko-ideološki neopterećenim građanima raste razina mučnine. Zbog svaki put iznova politikantske, primitivne i nečovječne manipulacije ratom u Vukovaru i Vukovarcima, tragedijom desetaka tisuća njegovih i žitelja neposredne okolice. Pad Vukovara i okupacija – sasvim je u pravu kontroverzni politički neuspješnik Anto Đapić, sad u unaprijed izgubljenoj utrci za predsjednika RH – nikako nije nadnevak za slaviti; tko pri zdravoj pameti čak neradnim danom slavi svoj ratni poraz i okupaciju!?) – već za komemorirati. S pijetetom, dostojanstveno, u osobnoj i državnoj intimi iskrenog suosjećanja sa žrtvama, koje nisu pale za to da bi živi na njima zidali političke karijere, nabijali si mirovine i invalidnine, uživali povlastice i zidali nezaslužene spomenike… Obljetnica pada Vukovara i okupacije istočnog dijela zemlje nije spomendan lažnih suza i bljutavih egzaltacija tih što se, nakićeni i zazornim znakovljem, sjete Vukovara samo jednog dana u godini. Temeljito politički izmanipuliranog 18. studenoga.

Nakon skandaloznih „dviju kolona“ 18. studenoga 2013. iz bolnice prema Memorijalnom groblju, tzv. braniteljskih fizičkih nasrtaja na državni vrh (tada SDP-ov) i diplomatski zbor, sramotnog čekićanja ćirilice na javnim ustanovama, politikantskog stožerašenja, šatorašenja i inih cirkusa istih aktera koji su na toj krijesti zloće potom došli na vlast u Gradu heroju, u Vukovaru više ništa nije isto. Niti će doskora biti. Zebnja raste. Građani se ne osjećaju dobro, jer politika svjesno kompromitira vrijednosti za koje se navodno zataže – sic transit – u ime hrvatskog naroda i drugotno, da bi vuk bio sit, a ovce na broju među budnima u međunarodnoj zajednici, u i svih inih građana RH. Nitko od „junaka“ grube političke manipulacije tim nekad najljepšim hrvatskim gradom na Dunavu ne zna, je li, definirati taj hrvatski narod u čije ime navodno zbori, pardon ubire državnu apanažu. Naravno da bi hrvatski narod valjda trebali biti svi Hrvati i svugdje, a više je no bjelodano kako svi Hrvati i svugdje niti su politični niti oni koji jesu preferiraju „državotvorno hrvatstvo od stoljeća sedmog“ i baš te što im se nude za trbuhozborce.

Hrvati – voda duboka

Pače, Hrvati su kao uostalom i svaki drugi narod voda duboka, livada šarena, vjetar raznosmjerni koji se ne dâ uhvatiti jednom vjetrenjačom… Ima ih – rečeno „domoljubnim“ jezikom – i ustaša i partizana, ali i te tihe većine što će se s guštom popišati i na jedne i na druge, ima intelektualno i svjetonazorski superiornih i globalno uzornih, kojima se živo fućka za hrvatstvo ma što to bilo i nije im životna opsesija, ali ima i hodajuće sramote čak u obitelji i među prvim susjedima… A koji od svih tih i inih – nisu hrvatski narod? Što je politikantima hrvatski narod? Samo štaka kojom se upinju iz petnih žila došepati na vlast, a tada, narode, široko ti polje, mili moji kuda koji… Do sljedećih izbora.

Neke izjave posljednjih dana gradonačelnika Ivana Penave i presice tzv. savjetnika mu za branitelje Tomislava Josića i ulični eksces tog kolovođe Stožera za obranu Vukovara (sic transit, od koga, zašto?) propitivanjem otpornosti na metke svog prezimenjaka Pavla, potvrđuju da zebnja zbog stanja u Vukovaru itekako ima opravdanje. Još više zbog onog što se iza brda valja, a potmuli se tutanj već čuje. Što se ove godine može zbiti tog 18. studenoga kada se opet sjati u Grad heroj cijeli državni vrh na čelu s premijerskim izbornikom Plenkovićem, kojeg je Penava neki dan najavio smijeniti na čelu HDZ-a i „promijeniti stranački smjer“? Oštro udesno. To očituje izrazitim zaoštravanjem prema vukovarskim Srbima, njihovim političkim predstavnicima i strankama, bagateliziranjem odluke Ustavnog suda RH o primjeni prava na javnu uporabu ćirilice, napadima na DORH i državne institucije zbog „neprocesuiranja ratnih zločina“ te „nemara u traženju u ratu nestalih hrvatskih vojnika i civila“.

Na tom je valu već upriličio „događanje branitelja/naroda“ u Vukovaru, a od listopadskog je kalkulantski nedavno odustao, ali se istomišljenički jako slizao s Kolindom Grabar-Kitarović i ušao u njezin izborni stožer. Ne treba biti osobito politički pismen, pa pretpostaviti tko će i kako zlorabiti ove godine 18. studenoga u predizborno-predsjedničke svrhe, s računom koji bi trebalo naplatiti s proljeća na unutarstranačkim izborima u HDZ-u i koncem 2020. na parlamentarnim. Formalno pijetet prema vukovarskim žrtvama u osvit Domovinskog rata i ratnoveteranska demagogija, a ispod lažnog celofana već viđena prljavština uvijek iste kaste tzv. ljudi nahvao (dum Marin), osobnih ambicija bez pokrića i grebačina za vlašću. Nema stida, nema obzira i nema empatije ni za koga, najmanje za žrtve.

Je li, kako tvrdi kolumnistica Telegrama Sanja Modrić u „Točci na tjedan“ televizije N1 Hrvatska, Penava zinuo više no što može progutati, pokazat će se vrlo brzo. Budući da je objavio ozbiljnu nakanu kandidirati se za predsjednika HDZ-a, jer želi „promijeniti stranački smjer“ iz lighta u hard – što na svoj način također kane i samonajavljeni aspiranti za istu poziciju Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Jamačno i još neki, pokazat će se. Ako 18. studenoga u Vukovaru uistinu bude najmanje spomendan pun pijeteta i sjećanja na ratne žrtve, a više neka vrst alata za podizanje predizbornog rejtinga dvoje predsjedničkih kandidata – Kolinde Grabar-Kitarović i Miroslava Škore – koji će se usred kampanje u prvom krugu tući za glasove radikaln(ij)e tzv. desnice, Penava tu neće biti bez grijeha. Iako, je li, neće prvi baciti kamen na Plenkovića. Tim više, jer taj rustikalan lik koji nema iza sebe gradonačelničkih uspjehe niti radi na tzv. pomirenju vukovarskih Hrvata i Srba, odnosno snošljivosti i suživotu, naprotiv, dio je složenijeg projekta koji važe stanje i čeka pravi trenutak za pravu akciju. Plenković to znâ, diplomatski je nečitljiv i garant neće biti zatečen, nespreman ni na HDZ-ovim niti na parlamentarnim izborima.

Međutim, neki već unaprijed, na neviđeno, trče počasni/pobjednički krug. Valjda nesvjesni one da prvi kukurikavci najčešće završe u loncu. Je li Ivan Penava kapacitet za politički lonac, ali mu to nitko ne želi reći niti je sâm toga svjestan dok ne odigra rolu do kraja?

A ta rola nema smisla, ako se u Vukovar napokon nasele demokracija, ljudska prava i slobode, tolerancija, poštivanje razlika i različitih (ako takvih uopće ima među dobronamjernim ljudima), transparentan odnos prema javnom novcu, i tako to. Ako jednom gradonačelnikovom tzv. savjetniku za branitelje nije nakraj pameti nasred vukovarske ulice i usred bijela dana prijetiti smrću koordinatoru Živog zida za Vukovarsko-srijemsku županiju, ktomu prezimenjaku, koji se drznuo zatražiti odgovor gradske vlasti na pitanje koliko je javnog novca isplaćeno savjetniku za dnevnice, putne troškove, razne dodatke i naknade, etc. otkad mu je gradonačelnik izmislio radno mjesto i posjeo na fotelju, o čemu se onda uopće može govoriti. „Pazi što radiš, sine!“ – znakovito je upozorenje lika, koji znâ da ni lokalnoj policiji niti općinskom DORH-u neće pasti na pamet goniti ga po službenoj dužnosti. U tomu i jest huda sreća građana ove zemlje: nisu svi jednaki pred onom ćoravom božicom s mačem u desnici i kantarom u lijevoj ruci.

Teško je reći je li Grad heroj, odnosno (ozakonjeno čak) Grad posebnog pijeteta Vukovar više žrtva lude „državotvorne“ politike nakon tzv. mirne reintegracije hrvatskog Istoka, koju reintegraciju tzv. ekstremna desnica već neko vrijeme dovodi u pitanje, ili talac šake samozvanaca što drčno demonstriraju svoje/braniteljsko vlasništvo nad tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom te svim njezinim građanima.

Dok su Ivan Penava, Tomislav Josić i takvi „državotvorni domoljubi“ na vlasti u Vukovaru, u tom najiseljenijem, najnesretnijem, najposvađanijem i najzapostavljenijem ratnostradalničkom gradu u RH neće biti sreće, jer ljudima – neovisno o etničkoj pripadnosti, (ne)vjeri ili rodnom identitetu – neće biti dopušteno živjeti u miru, raditi i zaraditi prema sposobnostima i potrebama obitelji, odgajati djecu u civilizacijskom ozračju, radovati se budućnosti, ljudski žaliti svoje poginule i nestale… Tzv. ljudi nahvao (dum Marin) – kojima su raison d’être mržnja, osveta, anatema, progon, laž ili prebrojavanje neotkrivenih kadavera, horizont zastrt krvlju i barutom, etc. – nikad neće pustiti mirno prebivati jedne kraj drugih i jedne s drugima tzv. ljude nazbilj. Ta je tragedija Vukovara veća i strašnija od ratne, jer mu se Gradu maloumno i silom amputira budućnost. Svjetski je fenomen da već četvrt stoljeća otkako je utihnulo oružje i Vukovar se počeo dizati iz pepela još tenkovi, ose, bombe, rafali… osvetnički tutnje nekim ludim glavama i nepovratno rastjeruju rode i mlade obitelji ispod Vodotornja.

Nema nade za Vukovar…

Vukovar je grad iz kojega se iselilo pola stanovništva, u kojem Osnovna škola Nikole Andrića za hrvatsku i srpsku djecu propada, raspada se kao ratna ruševina, a RH mora vratiti Norveškoj novac za potpuno novu i moderno opremljenu tzv. međunacionalnu školu, koja zarasta u korov i zjapi prazna, jer maloumna politika mržnje i podjela u nju ne pušta djecu. Vukovar je grad, koji su beskrupulozno strančarenje, mržnja i osveta – državna, županijska i lokalna – veleizdajnički bacile na koljena i ne želi mu se pružiti ruku. Iza lijepih fasada novih domova, mnogih beznadno praznih, obitavaju bijeda, apatija i beznađe. Kao i svakog 18. studenoga, sjatit će se opet crni visokooktanski limeni luksuz iz Zagreba, skupa odijela i halje, počasni vodovi, visoki vojni činovi i katolički propovjednici, past će velika obećanja… I kad se svjetla jednodnevne pozornice ugase, dogore lampioni na Memorijalnom groblju te na Ovčari, počne venuti cvijeće na prvom mrazu, Vukovar će opet tragično potonuti u svoj jad i zaborav. Ljudi koji se ne žele gledati poprijeko, jer jedni drugima ništa nisu krivi i jer bi im djeca morala biti na istoj graditeljskoj crti u rodnoj sredini, bit će službeno ignorirani. Ako ne žele biti žrtve promašenih politika i promašenih ljudi na vlasti, morat će se iseljavati u ubuduće.

Nema nade za Vukovar s ovakvim i hrvatskim i srpskim političarima, unesrećeni, a prije rata najbogatiji i najljepši hrvatski grad na najvećoj europskoj rijeci. Nema nade ni za ostatak Bijedne Naše s ovima što se ciklički smjenjuju u tzv. Visokom domu i Banskim dvorima u Zagrebu. Nikomu na vlasti zapravo nije stalo ni do Vukovara – u koji se licemjerno zaklinju kad procijene da je to probitačno – niti do ostatka zemlje, boljitka građana. Da jest, ne bi bilo kako jest. A neće biti bolje.

Gradonačelnik Ivan Penava globalno s osramotio neki dan očitovanjem protusrpske mržnje na sjednici Gradskog vijeća. Globalno je zabilježeno kako gnjevno baca na pod Statut grada Vukovara tiskan na ćirilici, koji su mu predali vijećnici srpske nacionalnosti. Ćirilica? No pasaran! – zagrmio je tzv. tvrdi hadezeovac, koji želi biti gradonačelnikom svim Vukovarcima, među kojima više od 30 posto građana srpske narodne manjine što ima ustavno/zakonsko pravo na uporabu ćiriličnog pisma. Nema veze znâ li Penava povijesne činjenice o tomu da je ćirilica od davnina (uz glagoljicu i latinicu) i legitimno hrvatsko pismo – prije 500 i više godina ćirilicom su napisani i neki ključni državni i crkveni dokumenti Dubrovačke Republike, etc. – njegov postupak je suživotno toksičan, ljudski i politički neprihvatljiv u sredini, gdje su pomirba, snošljivost i zajednička gradnja budućnosti uvjet opstanka u Vukovaru i Hrvata i Srba. Nema alternative. No, glupost i neukost očito nemaju lijeka, čemu su tzv. braniteljski čekići na ćiriličnim pločama u gradu i ćirilica na podu Gradskog vijeća Vukovara nedvojbeno tužna potvrda. Koliko još naraštaja mora umrijeti – prirodno, naravno, ako ne opet u nekim/nečijim bezveznim ratovima – da neki novi vladari daju oduška razumu i čovječnosti?

Nakon sastanka kod premijera Plenkovića, predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac, bivši HDZ-ov ministar obrane, izjavio je novinarima da „s ćirilicom u Vukovaru treba pričekati“, što je ublaženo tvrdo stajalište Penavine momčadi: „Za ćirilicu u Vukovaru još nije vrijeme“. A kada će biti, ne želi imati pojma. „Penava je reagirao emotivno“, brani ga Pavao Miljavac. „Nije lako živjeti u tom gradu. Treba sačekati da dođe nova generacija. Ne treba izazivati porukama, pismima i majicama.“ Što je drugo no izazivanje hrvatsko-srpskih razdora u tom gradu kad predsjednik Hrvatskog generalskog zbora bagatelizira odluku Ustavnog suda RH o ćirilici u Vukovaru: „Pustite vi Ustavni sud, Ustavni sud je išao zakonom. Gradsko vijeće će odlučiti kada je vrijeme za to (za ćirilicu u javnoj uporabi, op. a.).“ Jesu li se generali, koji nisu čak istjerali lažnjake iz svojih redova (npr. Ivana Bobetka, sina slavnog Tuđmanovog vojskovođe u Domovinskom ratu Janka Bobetka, također vojnika Prvog partizanskog (sisačkog) odreda Vlade Janjića-Cape iz šume Brezovice, 22. lipnja 1941. godine) – dakle, jesu li se branitelji borili za bezakonje i „svoju“ državu bezakonja, pa će neki tamo Ivan Penava i neko tamo na Dunavu Gradsko vijeće biti pravno starije od Ustavnog suda RH!?

„Ne bih rekao da sam burno reagirao“, prepotentno je, gardom političara koji je osobito važan u državi, Ivan Penava komentirao svoju sramotu u odnosu na ćirilični Statut grada Vukovar. „Prije bih postavio pitanje zašto smo svo ovo vrijeme puštali da se događaju stvari u Vukovaru i cijeloj Hrvatskoj, pogotovo u ovim dijelovima koji su ratom pogođeni. Zašto nismo burnije reagirali kada smo prikupili više od 700.000 potpisa na referendumu prije pet ili šest godina? Zašto nismo burnije reagirali u ime pravde i ljudskih života? Mnogo je tih pitanja. Zašto nismo burnije reagirali kada se u Gradskoj vijećnici i državi čulo da je Oluja etničko čišćenje?“ Nema tu sreće. Vukovarski je gradonačelnik duboko ukupan u prošlost, jer bez te i takve prošlosti ne bi imao što i komu govoriti budući da nema rezultata upravo na polju za koje je preuzeo tzv. odgovornost. Gradonačelnikovanju na korist svih Vukovaraca i napredak grada. Da se stanje međunacionalnog zdravlja i hrvatsko-srpskih odnosa komplicira te da se radikalna tzv. desnica udobno ugnijezdila u tamošnjem političkom i braniteljskom mainstreamu, koji sapuna dasku vodstvu tzv. light HDZ-a i podjaruje međuetničke podjele, premijeru je Andreju Plenkoviću više no jasno, ali nema petlje presjeći gordijski čvor.

„U Vukovaru treba voditi politiku smirivanja tenzija“, kaže premijer, ali sâm ništa učinkovitog ne čini – a ima sve alate – da se to uistinu dogodi i događa. Da to nije isprazna floskula, nego suvisla i sustavna politika stranke na vlasti i u Vukovaru i u RH. Od tog se državnog alfa mužjaka niti ne može očekivati vjerodostojno (Plenkovićeva predizborna krilatica, koje se prestao držati prve sekunde po osvajanju pozicije vlasti) vođenje tzv. politike smirivanja tenzija kad Penavin incident u Gradskom vijeću komentira polit-hermafroditski: „Imam premalo informacija je li to bilo s ciljem provokacije. Očito je to gradonačelnik doživio kao provokaciju, pa je očito burno reagirao. U svakom slučaju, nije dobro da se to događa. Nisam imao nikakvih saznanja da će predstavnik SDSS-a uručivati Statut grada Vukovara na ćirilici baš na sjednici Gradskog vijeća kada se odlučuje o ovoj temi. To mi ne djeluje najdobronamjernije, premda nema ništa nezakonito u tome da zastupnik u Gradskom vijeću ima Statut na pismu svoga naroda, koje je među ostalim i hrvatska kulturna baština.“

Ljudi nečasnih namjera

Indikativno je da predsjednik HDZ-a i premijer Plenković ne želi ili se ne usudi dohvatiti suštine problema, koji inače precizno dijagnosticira: „Ako vodim politiku koja smanjuje tenzije i polarizacije u društvu, a onda imate stalno aktere koji guraju vodu na taj mlin, čini mi se da dio ljudi ili namjerno rade neke stvari, ili se prave nevješti ili zaista ništa ne razumiju (ne želi kazati odnosi li se to na Penavu i njegove istomišljenike, op. a.). Ima ih dosta u društvu koji to rade. Mislim da to rade svjesno, namjerno i žele vratiti te podjele na razinu koja je neprimjerena sadašnjem trenutku Hrvatske.“ E sad, ako je tako, a jest, a premijer i šef HDZ-a ne postupa kako mu nalaže tzv. preuzeta odgovornost, što još radi na vlasti. Ostavka može biti vrlo častan čin. Neoprostivo je ne činiti ništa – izostave li se sve isprazne filipike u prigodnim/svečarskim okolnostima – a konstatirati crnu zbilju u državi kojom upravljaš:

„Ovoliko fokusiranje na teme koje pridonose polarizaciji, podjelama, razdoru i netrpeljivosti nije dobro (otkrio Ameriku, sic transit, op. a.). One su jednostavno destruktivan element u društvu. Moram očito više razgovarati s ljudima (s Penavom i njegovima nema svrhe, op. a.), više objašnjavati. Velika je odgovornost tu i novih tehnologija, medija, komunikacija, nekontroliranog govora mržnje koji zaista sije jako puno zla među ljude i to se sada manifestira ne samo u ovom slučaju, nego govorim općenito. Cijelo vrijeme smo se ove tri godine fokusirali da učinimo zemlju boljom u svim aspektima, u boljoj društvenoj klimi, gospodarstvu, boljim institucijama, solidarnosti i međunarodnom ugledu. Nakon 21 godine od završetka mirne reintegracije, mislim da moramo svi zajedno investirati da taj suživot bude funkcionalan. Očito je da ima tenzija i na njihovu smanjivanju se moramo svi potruditi.“

Ovogodišnji 18. studenoga u Vukovaru bit će svojevrstan lakmus i u tom smislu. Sudeći po svemu što dnevno eskalira te pojačano kontaminira društveno-politički prostor u Bijednoj Našoj i akterima u toj raboti, više je no izvjesno da će i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pasti u sjenu toga i tih što politikantsku prljavštinu opasnih namjera pretpostavljaju – žrtvi. Vukovarski memento mori u za nečasne politikantske probitke.