Vinko Grgurev: Komunizam – II. dio

Izdvajamo

• Ideja komunizma upozorava na to da je nacionalni fundamentalizam (nacionalizam) privid razrješavanja nacionalnog pitanja i emancipiranja nacionalnog. Refleksija sklada u vlastitoj naciji koji on zahtijeva zacijelo radi potvrde postojećih privilegija vladajuće klase obično se očituje u neprijateljstvu prema drugim nacijama ili/i u solidariziranju nacionalnih birokracija radi zaštite svojih podudarnih interesa. Potiskivanje klasnih razlika unutar nacije svodi čovjeka (radnika) na njezinu funkciju i nju samu na instrument povlaštenih.

Povezani članci

• Senja Perunović: Blještavilo i cijeđenja
• Zašto kažeš GSP, a misliš na poreze?
• Kako je “dolijala” Dijana Čuljak
• Hrvatski policajci pet sati tukli migrante i razmazali im hranu po krvavim glavama
• Croatian Independent Army
• OLIVER FRLJIĆ: UVOD U FENOMENOLOGIJU HRVATSKOG BUNJIŠTA

Foto: publicradiointernational

Što je komunizam? Po čemu on jest? Po svojem pojmu. Što je pojam? Pojam jest misao o biti bića. Ta definicija je iskon filozofije. Bilo kojem predmetu mišljenja, jamačno, i komunizmu moguć je dvojaki pristup: filozofski i nefilozofski.

Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u Strasbourgu od 25. siječnja 2006. godine da se osude “zločini komunizma” konzekvencija je nastojanja neokonzervativne desnice posljednjih desetljeća da se ljevica dotuče in capite et in membris.

Nesumnjivo nadahnuti njome, u nekim “postkomunističkim”, odnosno “tranzicijskim”, zemljama, pojačala su se nastojanja za lustracijom, pa je najdalje u tome otišao poljski parlament koji je donio zakon o kriminalizaciji upotrebe i zabrani komunističkih simbola. I u  Hrvatskoj krajnja desnica zahtijeva da oni budu proskribirani. Koje konzekvencije potvrđuje ta odluka poljske zakonodavne vlasti odnosno koje se “vrijednosti” pritom otkrivaju?

Iz okolice Lublina, na istoku Poljske, potječe osoba koja je živjela pedesetak godina, na prijelomu prošlih stoljeća. Moglo bi se bez pretjerivanja reći da je ta nesumnjivo duhovno snažna osoba signum temporis toga za sudbinu modernoga svijeta iznimno karakterističnog i dramatičnog.

Uputila je kritike Lenjinu, koji ju je, dapače, osobito cijenio, da je nakon Oktobarske revolucije, u njegovoj politici na pomolu etatistički birokratizam, to jest ono što je bilo suprotno njegovoj prvotnoj orijentaciji. Istaknula je da Lenjin silom prilika i neprilika potencira ingerencije države koje suzbijaju tendencije revolucije proklamirane u pravima svakoga čovjeka na upravljanje rezultatima vlastita rada.

Bila je sumnjičava prema Lenjinovoj i Wilsonovoj proklamaciji prava naroda na samoodređenje uočavajući iskušenja diverzificiranja naroda u kojem bi nasuprot svakom čovjeku, kao subjektu, prioritetan bio interes vladajuće klase. Bila je osjetljiva na nacionalističko instrumentaliziranje nacionalnog.

Uz anticipaciju staljinističkih izobličenja socijalističke revolucije, kao naturalizirana Njemica, užasnula je mnoge njemačke “patriote”, dapače, i one među socijaldemokratima koji su inzistirali na ratnim kreditima, što ih je Židovka iz Poljske prizvala pameti upozoravanjem na pogubnost nacionalne “emancipacije” u ratnim osvajanjima, u kojima njemački proletarijat ne bi smio ni moralno niti bi mogao realno razrješavati svoje egzistencijalne probleme. Istaknula je da bi Nijemci mogli biti i ostati obično sredstvo u obrani aspiracija i povlastica njemačke buržoazije. Koja je to osoba? To je Rosa Luxemburg.

Karl Liebknecht and Rosa Luxemburg – foto Mr Allsop History

Ona je izgubila život zbog straha onih Nijemaca kojima je uz gubitak rata prijetio i gubitak onoga što ih je navelo da mobiliziraju vlastiti narod u rat. Indikativno je spomenuti činjenicu da je petnaestak godina poslije njezin i Karla Liebknechta egzekutor dobio od Hitlerove vlasti pozamašnu nagradu za “njemačku borbu protiv komunizma”.

Ne bi li oni u Poljskoj, pa i u čitavom svijetu, koji sude onima koji protežiraju komunističke simbole, trebali znati da je taj simbol par exellence rođena Poljakinja Rosa Luxemburg? Nisu li upravo nju dotukli oni čije je dijabolične namjere ostvarene dva desetljeća kasnije, u milijunskim žrtvama diljem (i) Poljske, predvidjela i usprotivila se njima? Nisu li te osude historijski ustupak onima koji su je pogubili odnosno njihovoj “duhovnoj aromi” i odgovarajućoj politici? I ne samo poljska inteligencija bi o kriminaliziranju komunističkih simbola trebala iznijeti svoju riječ ako je ima.

Unatoč osamljenim glasovima u (hrvatskoj) duhovnoj pustinji, mnogi “prominentni” hrvatski intelektualci i političari do besvijesti logičkom greškom per enumerationem simplicem potvrđuju stereotipe o teroru i totalitarizmu s atributom “komunistički”. Zbog toga se dospjelo dotle da neki stavljaju na tablici po zlu utjecajnih knjiga Marxove i Engelsove iznad velepoznatog Hitlerova pamfleta i “argumentiraju” kako je u “vražjem trojstvu” komunizam gori od fašizma i nacizma. Najžalosnije je što se takve insinuacije običavaju naći u udžbenicima svih stupnjeva školovanja.

Ako je Rosa Luxemburg istinski simbol komunizma, a jest, onda je ozloglašavanje i uklanjanje simbola komunizma, dapače, legitimacija Katyna i Auschwitza!!!

(Idući utorak III. dio)

Vinko Grgurev: Komunizam – I dio