Viktor Ivančić: PRAVDA ZA GUZONJU

Povezani članci

• SRETNO DIJETE
• Mišo Marić: Aleksa – podsjetnik na ljubav
• Završeni 448. skokovi sa Starog mosta: Lorens Listo ponovo šampion
• PREDSJEDNIČKO ODLIČJE NA OPTUŽENIKOVIM PRSIMA: Fućkanje pored groblja
• Blajburški saldo
• Diplomske predstave u MTM-u

Što je pravna država u manjoj mjeri funkcionalna, to je agresivnija njena masmedijska zamjena

Protokom godina ta se stvar utvrdila kao pravilnost: kako koji guzonja zglajza i bude uhapšen zbog primanja mita ili kakvoga drugog vida korupcije, pa krene histerična „medijska obrada slučaja“, guzonju počinjem iskreno žaliti. Gotovo da nema izuzetka. Štoviše, egzekutivni karakter „medijske obrade slučaja“ vremenom je postao toliko jednoobrazan i predvidiv, toliko ubitačno stalno isti, da sam primijetio kako težina počinjena zlodjela jedva da utječe na moj poriv da gramzivom i kriminalu sklonom počinitelju automatski dodijelim status žrtve. To što žrtva nije nevina, ne čini je manje žrtvom.

Budući da decenijama žvačem žilavi novinarski kruh, bit će da se radi o profesionalnoj deformaciji. Samo što je njeno porijeklo ponešto drugačije od uobičajenog: moja je deformiranost, moglo bi se reći, uzrokovana deformacijom struke kojoj pripadam. Iz tog se privatnog defekta kristalizira stav koji putuje usuprot općem trendu, a svodi se na to da ama baš nitko, ni najveći lopov, ni najhalapljivija hulja, ni najbešćutniji nitkov, ne zaslužuje takvu „medijsku obradu slučaja“ koju će aranžirati policijski dirigirano novinarstvo. Da bi se u takozvanome javnom prostoru – ili, bolje, u prostoru izloženom baražnoj vatri javnog informiranja – jasno utvrdila razlika između poštenoga građanina i kriminalca, potrebno je, po mojem staromodnom shvaćanju profesije, da postoji uočljiva razlika između policajca i tužioca s jedne, te novinara s druge strane. Ako ova druga razlika ne postoji, onda je i prva takva da joj ne možemo bez ostatka vjerovati.

Isto bolećivo nagnuće da sažalijevam guzonju obuzelo me i nakon hapšenja direktora strateške državne kompanije Janaf, Dragana Kovačevića – organiziranog uz prisustvo reprezentativnog tima izvjestilaca i fotoreportera – pod inkriminacijom da je primio mito od blizu dva milijuna kuna. U danima što su slijedili općinstvo je u razmaku od svakih sat vremena zasipano obilnom i još obilnijom količinom indiskrecija i druge pikantne građe iz inače tajne istrage: novine su objavile sadržaje tajno snimljenih telefonskih razgovora, obznanjeni su adresa, kvadratura, interijer i popis klijentele privatnog kluba u kojemu se osumnjičenik sastajao sa svojim poslovnim i političkim partnerima, saznali smo da je u garaži neke vile pronađen osumnjičenikov automobil s prtljažnikom punim novca, objavljene su fotografije privatne grobnice što ju je osumnjičenik za četvrt milijuna kuna kupio u tzv. Aleji zaslužnih građana na zagrebačkom Mirogoju, objavljene su zračne snimke vikendice s bazenom, saznali smo da su u spomenuti klub redovno navraćale i osobe mlađe dobi u kratkim suknjicama, mrežastim čarapama i visokim štiklama, očekuje se da uskoro bude objavljena rendgenska snimka osumnjičenikovih pluća… a sva je ta bujica senzacionalnih informacija novinarima pristizala od „naših pouzdanih izvora“, odnosno “dobro obaviještenih izvora“, odnosno „izvora bliskih istrazi“. Istragu, dakako, u najstrožoj tajnosti provode policija i Uskok, što je skraćeni naziv Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta Državnog odvjetništva RH.

U međuvremenu se razvila i jedna prilično imbecilna polemika između predsjednika države i predsjednika Vlade, gdje prvi optužuje drugoga da je morao znati kako je Kovačević pod istragom kada mu je početkom godine produžavao mandat, a drugi uzvraća prvome kako je upravo to što za istragu nije znao dokaz da je Hrvatska pravna država u kojoj funkcionira trodioba vlasti. Onda je treća strana predložila formiranje parlamentarnog povjerenstva koje bi, između ostaloga, trebalo istražiti – „kako dolazi do curenja informacija iz institucija sustava“.

Taj dio me je, priznajem, osobito zadivio. Zašto se pljusak informacija, kojim je u kratkom periodu naplavljeno kompletno medijsko polje, naziva „curenjem“? Zbog čega se to poplavno „curenje“ i dalje smatra nekakvom anomalijom, podrivanjem sustava, pa povjerenstvo tobože treba istražiti kako do njega dolazi, ako je svima jasno da „curenje informacija“, podignuto na razinu šikljanja, predstavlja temeljni dio posla „institucija sustava“, policije i tužilaštva, i to već dugi niz godina? Što još treba da se shvati kako sistem sve vrijeme funkcionira kroz formu lažne sabotaže sistema?

Da se radi o stvarnoj sabotaži, a ne o strategiji, valjda bi se „curenje“ dogodilo ranije. U slučaju Dragana Kovačevića istraga se držala u zbiljskoj tajnosti deset mjeseci, toliko da čak ni premijer o njoj navodno nije imao pojma – što pokazuje da je sustav sasvim solidno zaštićen od slučajnih „curenja“ – a čim je osumnjičenik uz bljeskanje fotoaparata uhapšen, Uskok je medijima krenuo doturati najsitnije detalje inače tajne istrage, s ciljem da korumpiranog i politički otpisanog guzonju u što kraćem roku što intenzivnije ozloglasi, da ga moralno odstrijeli.

Vrijedno prenoseći servirano informativno blago, novinari se, bili toga svjesni ili ne, stavljaju u službu državnoga represivnog aparata, i to bez obzira na (ne)istinitost objavljenih vijesti ili težinu guzonjina grijeha. Cilj je ovakve metodologije rada državnog tužilaštva, naime, da informativnim granatiranjem inscenira javno suđenje prije nego slučaj dospije na sud, a to će reći i prije nego osumnjičenik ostvari svoje pravo na obranu, računajući da će na taj način razglašena „istina“ o guzonji imati egzekutivnu težinu i predstavljati presudu prije presude. Događa se medijska proizvodnja pravne države, tabloidna simulacija, još jedan spektakl zahvaljujući kojem će se mehanizam za zaštitu zakonitosti i isporuku pravde konzumirati u vidu masmedijske zabave.

Vodeći mediji, pak, tradicionalno cipelare po komandi; tako je bilo s Ivom Sanaderom, čiju su višegodišnju pljačku novinarske brigade popratile uzornom šutnjom, da bi mu poslije političkog pada i hapšenja vadili utrobu degutantnom udruženom strašću, pa su novinske stranice na duži rok bivale ispunjene uzbudljivim crijevnim sadržajima; tako je bilo s Ivicom Todorićem, čije se ime u vodećim medijima smjelo spomenuti samo u sklopu kakve prikladne ode ili ditiramba, a nakon što ga je državna vlast degažirala na smetlište istinoljubivi reporteri serioznih dnevnih novina išli su dotle da uz pomoć policijske fotodokumentacije raskopavaju ormare supruge i kćeri, evidentirajući bolje komade torbica, cipela i donjeg rublja…

Kada, međutim, predmeti jednom dospiju pred stvarni sud, tužilaštvo uglavnom vida rane i mjeri težinu pravnog debakla, a medijski interes opada jednako histerično kao što je nekoć rastao, jer su epilozi neusporedivo manje spektakularni od uvertira. Sjeća li se još itko Nadana Vidoševića? Je li on u zatvoru ili nije? Zašto nije u zatvoru? Sudi li mu se ili ne sudi? Zašto mu se još uvijek sudi?… Koga još zanima taj sloj realnosti, ta dosadna proza o nemoći i disfunkcionalnosti pravosudnog pogona?

„Curenje informacija“ u prvom činu, u fazi istrage, jest dakle regularni segment djelovanja aparata državnoga progona, s novinarskim formacijama raspoređenim u odrede za likvidaciju. Praksa je iznjedrila neumoljivo pravilo: što je pravna država u manjoj mjeri funkcionalna, to je agresivnija njezina masmedijska zamjena. Romantični prizori kada novinari otkriju kakvu malverzaciju ili kriminalnu radnju i prisile policiju i tužilaštvo da djeluju iznimno su rijetki, a vremenom postaju još rjeđi. Neusporedivo češće je obratno: da policija i tužilaštvo angažiraju novinare kao dio udarnih trupa u svojim operacijama.

U devet od deset slučajeva na snazi je princip da novinari djeluju skupa s policijom, odnosno – još važnije – da ne djeluju zajedno s njom. Ovo drugo je mnogo učestalija pojava. Mogao bih nabrajati stotine primjera, no dovoljno je zadržati se na podsjetniku što ga vidim s vlastita prozora. Kada je, odmah po formiranju logora u Lori, jedan nezavisni list iznio potankosti o tamošnjim zločinima, kompletna je hrvatska medijska scena to prešutjela, jer policiji i tužilaštvu nije padalo na pamet uredovati (osim u ulozi mučitelja), pa je logor uredno nastavio s radom do kraja rata, povećavši za tko zna koliko puta saldo ubijenih i zlostavljanih. Ili: kada je Feral Tribune pisao o korupcijskim podvizima Ive Sanadera, dok je ovaj još bio moćni predsjednik Vlade, to je bilo popraćeno ujedinjenom medijskom ignorancijom, o policiji i tužilaštvu da se i ne govori, da bi nekoliko godina kasnije, nakon autokratova pada, vodeće dnevne novine doslovno prepisale davna Feralova otkrića uz masnim slovima otisnuti nadnaslov: „Ekskluzivno otkrivamo“.

Eto zbog čega ne mogu kontrolirati sažaljenje koje osjećam prema svježe uhapšenom guzonji, Draganu Kovačeviću, makar je vrlo vjerojatno da je primio mito i da zaslužuje zatvorsku kaznu. Dok god aparat državne represije kontrolira informativnu građu namijenjenu njegovoj diskreditaciji, dok god ne postoji razlika između žurnalista i žandara, uz svako će novo senzacionalno novinarsko otkriće vezano uz tekuću aferu procuriti i vijest da sam povratio.