Viktor Ivančić: O SLOBODI I IDIOTIMA

Izdvajamo

• Kada je početkom devedesetih, namećući obvezujuću nacionalističku ideologiju, Franjo Tuđman krenuo razarati medijsku scenu, proganjati kritički raspoložene novinare i stavljati ih pod policijski nadzor, Hitrec nije recitirao srcedrapateljne slobodarske floskule, nije kenjkao ni o verbalnom deliktu, ni o totalitarnoj praksi, ni o pravu novinara na slobodu govora: tada je, naime, bio ministar informiranja. Trideset godina kasnije krug je jednim „presedanskim slučajem“ zgodno zatvoren. Nekadašnjem medijskom glavosječi i šovenski nastrojenom mudroseru zajamčeno je pravo da se slobodno izrazi.

Povezani članci

• Manipulacija svesti
• U Jablanici obilježena 71. godišnjica herojske Bitke na Neretvi
• Goran Sarić: Kušini za posljednji san
• Istarski demokrati i sindikalist Popović upozorili na nepotizam u istarskim državnim institucijama
• Graditi evropsku sigurnost – protiv Rusije?
• Strah od katarze

S najvišeg kata hrvatskog pravosudnog nebodera iznebuha je zavijorio uzoran slobodarski proglas, dok se u ostatku mračnog zdanja odvija nesmiljeni masakr

Kada bi ga u drugoj polovici devedesetih posjećivali moćni zapadni političari i nastojali povesti razgovor o neuralgičnim temama, poput suradnje s Haškim sudom, povratka izbjeglica ili poštivanja ljudskih prava, pa onda spomenuli i onu za njega najneugodniju – slobodu medija – hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uvijek je poduzimao isti obred kao uvertiru u nastavak diskusije: dao bi znak šefu kabineta Gordanu Radinu, a ovaj bi sa svoga stola hitro donio pripremljeni komplet primjeraka Feral Tribunea, u pravilu onih na čijim se naslovnim stranicama nalazio sam Tuđman. „Evo, vidite vi što je to…“ uz izraz gađenja i karakteristično strijeljanje očima rekao bi Poglavarko zbunjenim gostima, gurajući im tiskovine pod nos.

Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, potvrdio je nakon Tuđmanove smrti da je prisustvovao cijelom nizu takvih igrokaza, te da je, po nepisanom protokolu, pomno izabrane primjerke Ferala u predsjedničkom uredu na Pantovčaku listala oveća garnitura međunarodnih političkih njuški, od Klausa Kinkela, preko Elisabeth Rehn, do Madeleine Albright. Reprezentativan izbor izdanja splitskog tjednika stalno se, kaže on, nalazio na stolu Tuđmanova šefa kabineta. Graniću se posebno u sjećanje urezao susret s britanskim ministrom vanjskih poslova Robinom Cookom, kada je ovaj – nakon što mu je hrvatski predsjednik teatralno pokazao Feral s naslovnicom na kojoj se on i Milošević grle u postelji, te izrecitirao uobičajenu frazu: „Evo, vidite vi što je to…“ – na užas domaćina prasnuo u nekontrolirani smijeh, jedva pritom uspjevši iscijediti odgovor: „Well, it’s democracy…“

Tuđman je svojim priglupim manevrom imao namjeru poručiti dvije stvari – pod a) Gledajte što mi ovi rade, i pod b) Gledajte što je sve kod nas moguće nekažnjeno štampati. Pred uvaženim gostima gradio se vladarom koji je dovoljno širok da tolerira najgore medijske opačine na svoj račun. Komplet Ferala na stolu šefa kabineta Radina, korišten u čestim očajničkim prilikama, služio je kao krunski argument za demokratsko legitimiranje Poglavarkove strahovlade.

U isto vrijeme, nad medijem kojim je Tuđman slavodobitno mahao u svome uredu, oprobane su gotovo sve zamislive metode režimskog terora: list je bio zasut stotinama sudskih tužbi, razrezan mu je drakonski „porez na pornografiju“, distribucija je planski onemogućavana, organizirano je javno spaljivanje novina, tajna policija je ozvučila redakcijske prostorije, telefoni većeg broja novinara su godinama prisluškivani, zastrašivanja i harangiranja prakticirana su na dnevnoj bazi, zbog naslovne stranice nad kojom je ministar Cook grcao od smijeha glavni je urednik prisilno mobiliziran… što, dakako, nije priječilo mrzovoljnog državnika da moćnim međunarodnim gostima cinično pokuša prodati suprotnu priču: kako list koji preživljava usprkos nasilju njegova režima postoji zahvaljujući demokratskoj senzibilnosti hrvatske vlasti. U tome je – uzgred budi rečeno – bio toliku uspješan da su mnogi posjetitelji napuštali zagrebačko rezidencijalno brdo uz osjećaj su razgovarali s lunatikom.

Nedavna presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske, aklamacijom pozdravljena od strane liberalnijeg dijela javnosti, po kojoj građanin Hrvoje Hitrec ima pravo građanina Stjepana Mesića javno nazvati idiotom – jer je, kako se veli u obrazloženju, nesumnjivo riječ o vrijednosnome sudu, a vrijednosni sud smije biti čak i uvredljiv ukoliko se onaj na koga se odnosi bavi javnim poslom, pogotovo ako obnaša ili je obnašao političku funkciju – silno me podsjeća na jeftine dramske predstave kakve je Tuđman priređivao neželjenim zapadnim tutorima. Ne zbog toga što bi presuda sama po sebi bila pogrešna – ona je u svakom slučaju i ispravna i dobrodošla – već zbog općeg konteksta što ga taj sudski dokument tendenciozno kamuflira.

Prizor je, dakle, sada sljedeći: s najvišeg kata hrvatskoga pravosudnog nebodera iznebuha se zavijorio uzoran slobodarski proglas – sročen takoreći školski, prema najvišim liberalno-demokratskim standardima – dok se ispod tog visokog mjesta, u ostatku mračnog zdanja, odvija nesmiljeni masakr. Smijemo li, ako imamo zrnce osjećaja za realnost, u toj zastavi prepoznati išta više od dronjka koji služi lažnom legitimiranju?

U realnosti, događa se prava renesansa pravosudnog nasilja nad slobodom govora. Kroz svakodnevnu sudsku praksu (evo jednog sočnog klišeja:) zabijaju se zadnji čavli u lijes hrvatskog novinarstva: protiv novinara se podižu optužnice učestalije nego ikad, novinari gube parnice češće nego ikad, dakle praktički bez iznimke, nakladnici plaćaju odštete nositeljima duševnih boli u iznosima višim nego ikad… Odluči li vas danas kakva ništarija ili kakav uglednik desničarske provenijencije izvesti pred hrvatski sud, možete unaprijed biti sigurni da ćete popušiti, i najmanje što vam u takvoj situaciji treba je trošiti novac angažirajući advokata. U ishodu, nakon što se sretno sljube cenzura i autocenzura, razvijaju se vibrantne uređivačke politike: takve da je već prvi pogled na naslovne strane novina i portala dovoljan za nepogrešiv utisak da se redakcije tresu od straha.

Što u takvom ambijentu predstavlja pravorijek Ustavnog suda po kojem građanin Hitrec smije građanina Mesića nekažnjeno nazivati idiotom? Što je to nego licemjerni pokušaj stvaranja demokratskog ugođaja za sistematsko gušenje slobode medija? Po čemu je to drugačije od nastojanja pokojnog Tuđmana da zapadnim političkim mrcinama proda muda pod bubrege? Što je taj liberalno intonirani pravni akt nego smokvin list koji je, umjesto u predjelu međunožja, osvanuo na čelu pravosudnog organizma, naime na stvarnome stidnom mjestu iste politički dirigirane sudbene vlasti koja već punih trideset godina bez milosti kažnjava i progoni medijsku kritiku, a u zadnje doba žešće nego ikad?

Miljenko Jergović, za promjenu, potpuno je u pravu kada u presudi Ustavnog suda prepoznaje eksploziju cinizma i konstatira kako hrvatska sudska praksa funkcionira tako da se „ljudi jednog svjetonazora štite od ljudi drugog svjetonazora“. Tko god se razvlačio po ovdašnjim sudištima dobro zna da su kažnjenici u preko devedeset posto slučajeva „Jugoslaveni“, „komunisti“ i slična izdajnička bagra, dok premoćnu većinu tužilaca čine predani domoljubi i nacionalni fanatici. Pa ipak je Ustavni sud – ne dajući se omesti sumnjivim statističkim tričarijama – svoju univerzalnu liberalno-demokratsku poruku imao potrebu izbrusiti na slučaju potvrđenog nacionalista, hadezeovca i tuđmanofila koji, eto, jednog prononsiranog „Jugoslavena“ i „komunista“ ima pravo nekažnjeno nazivati idiotom.

Hrvoje Hitrec, naravno, bio je ushićen presudom. On se, veli, i zalagao za stvaranje samostalne hrvatske države radi ukidanja totalitarne prakse progona zbog verbalnog delikta. Na presudi će se, veli, „graditi nova sudska praksa“. Bit će to, veli, „presedanski slučaj na koji će se (novinari) moći pozivati braneći svoje pravo na slobodu govora“.

Kada je početkom devedesetih, namećući obvezujuću nacionalističku ideologiju, Franjo Tuđman krenuo razarati medijsku scenu, proganjati kritički raspoložene novinare i stavljati ih pod policijski nadzor, Hitrec nije recitirao srcedrapateljne slobodarske floskule, nije kenjkao ni o verbalnom deliktu, ni o totalitarnoj praksi, ni o pravu novinara na slobodu govora: tada je, naime, bio ministar informiranja.

Trideset godina kasnije krug je jednim „presedanskim slučajem“ zgodno zatvoren. Nekadašnjem medijskom glavosječi i šovenski nastrojenom mudroseru zajamčeno je pravo da se slobodno izrazi.

Što je, da ne bude zabune, sasvim u redu. No liberalniji dio javnosti nema razloga ni za legalističko likovanje ni za nadu da će se na presudi Ustavnog suda odista „graditi nova sudska praksa“. Prema uputi samog tog sudišta: možete se slobodno i nekažnjeno nazivati idiotom ako u to povjerujete.

Kao propagandist od formata, Hitrec mnogo bolje od liberalnih idiota razumije da stvarna težina sudskog presedana leži u tome što se presedan nije dogodio.