ENG
Terorist na žalu
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Izdvajamo
- Gdje su im djeca? Točno tamo, zla ženo, gdje si i ti ostavila svoju kad si se ono prošlog ljeta – sigurno ne kao „izbjeglica koja traži azil iz ratnih uvjeta“ – u oklopnom vozilu i maskirnoj uniformi „provlačila kroz teren“ do NATO-ve vojne baze u Mazar-e Šarifu, pa sve trepćući umjetnim trepavicama otežalim od budnosti i brige primala raport čuvara naših granica u Madininom Afganistanu.
Povezani članci
„Volim puno pjesama, ali ono što bih posebno izdvojila u tim nekakvim intimnim trenucima jest ona pjesma koju je volio i Sveti otac Ivan Pavao II“, povjerila se na kraju intervjua uredniku Hrvatskog katoličkog radija predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, pa zapjevala, „’Krist jednom stade na žalu/ tražeć’ ljude za velika djela…’, i tako dalje.
I to mi je, ah…“, savladale su predsjednicu emocije, nakon čega se slomio čak i prekaljeni profesionalac Siniša Kovačević, pa vidno potresen naprasno završio intervju.
Samo nekoliko sati kasnije – koliko joj je valjda trebalo da se oporavi od emotivnog pražnjenja uz „Krista na žalu“ u studiju Hrvatskog katoličkog radija – ista ta bogobojazna, staklena, fragilna i tankoćutna žena pojavit će među policajcima na „najbranjenijoj kopnenoj granici Europske unije“, između malograničnog prijelaza Bogovolja i prijelaza u Kordunskom Ljeskovcu, da – u sasvim prikladnoj civilno-vojnoj i ljetno-ratnoj kombinaciji lagane ljetne košulje i crnih vojničkih cokula – primi raport čuvara naših granica, sve trepćući umjetnim trepavicama otežalim od budnosti i brige.
„Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede“, odgovorila je onda bogobojazna gospođa predsjednica na bezbrojne i dobro dokumentirane optužbe o nasilju hrvatske policije nad izbjeglicama i emigrantima što na tom dijelu zelene granice pokušavaju iz Bosne i Hercegovine ući u Europsku uniju, ponudivši savršeno logično objašnjenje za njihove „ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede“.
„Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle, razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!“, vojnički odrješito govori gospođa predsjednica u televizijske kamere, kao da baš nikad u životu – a kamoli nekoliko sati ranije – nije gotovo zaplakala shrvana emocijama pjevajući „Krist jednom stade na žalu/ tražeć’ ljude za velika djela…“.
Pjesmu „Krist na žalu“, naročito popularnu među hrvatskim katolicima i predsjednicama Republike, prije pedesetak godina napisao je španjolski salezijanski svećenik i skladatelj Cesáreo Gabaráin Azurmendi, i u izvorniku se zove „Pescador de hombres“, „Ribar ljudi“. Izravna je to asocijacija, jasno, na Isusovu rečenicu Šimunu Petru, kad mu je ono na Galilejskom jezeru rekao da će biti „ribar ljudi“, odnosno da će „od sada loviti ljude“ (Lk 5, 10). Pjesmu je na poljski preveo svećenik Stanisław Szmidt: u golemoj ljubavi prema Kristu i najboljoj tradiciji katoličke inteligencije, Stanisława uopće nije omela činjenica da ne zna španjolski. Szmidtov prepjev s poljskoga je onda na hrvatski preprepjevao sam Ivan Pavao Drugi, i tako je Gabaráinova pjesma do Hrvata došla kao hrvatski prijevod poljskog prijevoda sa španjolskog, dvojice ljudi koji ne znaju ni španjolski ni hrvatski.
Bit će da se u toj igri gluhih telefona, nema što drugo biti, putem izgubio i duh Gabaráinova „Ribara ljudi“, koja – sa stihovima o ribaru u čijem brodu na žalu „nema ni zlata ni mača“, i njegovoj „vječnoj čežnji za dušama“ – ovako odoka i oduha zvuči baš kao napisana za nesretnike s Kristova Bliskog istoka, što ih upravo ovih dana natrpane u Šimunovim brodicama more izbacuje na neko žalo na Lampedusi. Ili one koje je, štajaznam, kakav švercer izbacio iz kombija negdje između Bogovolje i Kordunskog Ljeskovca.
Svojim jeftinim, plastičnim katoličkim srcem, umjetnim poput trepavica i noktiju, dočekuje tako gospođa predsjednica zlosretnike iz pjesme „Krist na žalu“, pa naređuje policajcima kao Isus Šimunu da „love ljude“: kad u žaru kršćanskog milosrđa gdjekoji i završi prebijen pendrecima i polomljen policijskim čizmama, ima gospođa predsjednica spremno objašnjenje – to tek ako bi se kojim slučajem, na njen užas, ispostavilo da Bog zaista postoji: „Kad se netko provlači kroz ovaj teren,/ onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede.“ Ja bih to, da se mene pita, svakako dodao kao završnu strofu „Krista na žalu“.
Sam Bog, da zaista postoji, znao bi što bi tek bilo da je među tim prebijenim i polomljenim ljudima više staraca, žena i djece: Boga, kako znamo, nema, ali ima barem nekih među nama što se još sjećaju malene šestogodišnje Madine Hussiny, afganistanske djevojčice koju je pregazio vlak kad su je Kolindini policajci, zajedno s majkom Muslimom i petoro braće i sestara, uhvatili na hrvatsko-srpskoj granici i natjerali da se pješice po željezničkoj pruzi vrate prema Šidu, iako je majka po svakom međunarodnom i ljudskom pravu zatražila azil. „Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede“, objasnila je valjda gospođa predsjednica, i sama žena i majka, kad se Muslima Hussiny vratila hrvatskim policajcima noseći na rukama mrtvo tijelo svoje šestogodišnje kćeri s otvorenom ranom na potiljku.
Gospođa predsjednica se, međutim, kao žena i majka pita posve druge stvari. „Idemo se suočiti s činjenicom da to nisu izbjeglice koji traže azil iz ratnih uvjeta“, kaže ona na zelenoj granici između Bogovolje i Kordunskog Ljeskovca, na predziđu kršćanstva, sveudilj upućeno trepćući umjetnim trepavicama. „Ono što me kao ženu i majku posebno pogađa je pitanje: gdje su im djeca, žene, majke?“
Gdje su im djeca, žene, majke?! Zbog ograničenog prostora, naravno, ne možemo gospođi predsjednici navesti gdje je baš svako njihovo dijete, žena i majka, ali evo, za početak, znamo barem za jedno. Ima s druge strane granice kraj Tovarnika gradić Šid, a na samom kraju Šida, u Ulici Đure Kiša, neveliko općinsko groblje: pa kad jednog dana s Aleksandrom Vučićem bude ceremonijalno raspirivala regionalnu suradnju, može gospođa predsjednica cvijeće koje dobije od hrišćanskoga kolege odnijeti na onu malu, neuglednu i neobilježenu humku na samom rubu općinskog groblja, pa nad njom zatreptati svojim umjetnim trepavicama i tronuto zapjevati „Krista na žalu“. Ne znamo, eto, za ostalu „djecu, žene i majke“, ali za početak, recimo, tu leži šestogodišnja Madina Hussiny.
Gdje su ostalima djeca, žene i majke? Nisu, naravno, svi na općinskom groblju u Šidu. Nisu svi ni vodili obitelji na svoje, neka ne bude neumjesno reći, križne puteve. Nije ih, zapravo, sa sobom vodila – vidi to nepogrešivo i gospođa predsjednica – velika većina muškaraca s istoka. Gdje su onda, gdje su im djeca, žene i majke?
Točno tamo, gospođo predjednice, gdje su svoju djecu, žene i majke ostavili i hrvatski mužjaci kad su ono prije pedeset godina – svakako ne kao „izbjeglice koji traže azil iz ratnih uvjeta“ – tražili bolji život u Njemačkoj, ili prije stotinu godina u Sjevernoj i Južnoj Americi. Tu, pod tvojim Grobnikom, u tvojoj Rijeci, tebi pred trepavicama, bila je svojedobno u Gradskom muzeju fascinantna izložba „Merika“, koja je prikazivala biblijski egzodus europske sirotinje na prijelazu onih stoljeća: upravo je tvoja Rijeka bila jedina jadranska i jedna od glavnih europskih luka za goleme prekooceanske konvoje „brodova bez reda plovidbe“, kojima su milijuni – u svemu šezdeset milijuna! – europskih muškaraca otišli u potragu za boljim životom, sanjajući kako će jednog dana platiti i brodske karte za „djecu, žene i majke“.
S tim historijskim iskustvom – s historijskim iskustvom naroda koji je stotinu godina na željezničkim stanicama ispraćao svoje očajne muškarce s koferima i kartama u jednom pravcu, i historijskim iskustvom grada s čijih su dokova stotine hiljada prestravljenih muškaraca silazile u potpalublja prekooceanskih brodova – Kolinda Grabar-Kitarović danas zabrinuto trepće svojim umjetnim trepavicama pred egzodusom očajnih i prestravljenih muškaraca s istoka. Pa zastane tek da bi iz hladnog plićaka svog umjetnog kršćanskog srca, kao žena, majka i predsjednica Republike, ne trepnuvši umjetnom trepavicom pitala „gdje su im djeca, žene i majke“.
Gdje su im djeca? Točno tamo, zla ženo, gdje si i ti ostavila svoju kad si se ono prošlog ljeta – sigurno ne kao „izbjeglica koja traži azil iz ratnih uvjeta“ – u oklopnom vozilu i maskirnoj uniformi „provlačila kroz teren“ do NATO-ve vojne baze u Mazar-e Šarifu, pa sve trepćući umjetnim trepavicama otežalim od budnosti i brige primala raport čuvara naših granica u Madininom Afganistanu.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
