Što natura Snježana Kordić? Kratki kurs za osporavatelje

Povezani članci

• Dvadeset godina poslije: politički gladac, državni jadac
• Članak o hladnoći te savjeti kako se zaštiti od nje
• Priča o dobrim mostarskim ljudima
• Dragan Markovina: Slučaj Rijeka i staroiransko porijeklo Hrvata
• Viteštvo
• IZBJEGLICE U ZAMCI LICEMJERJA

Život je jači od iluzije života, a ako oponenti Snježane Kordić ne uviđaju da u svakodnevnom uzajamnojm ophođenju sa susjedima u praksi potvrđuju načela koja ona znanstveno sistematizira u svojoj knjizi, red je da konačno otvore oči.

Piše: Ladislav Babić

Zadržimo li se na shvaćanjima koja Snježana Kordić u svojoj knjizi „Jezik i nacionalizam“ iznosi o jeziku ovih prostora – a to nisu njena lična, već shvaćanja svjetske ingvističke znanosti od koje se hrvatska lingvistika svojim purizmom implicitno distancira – ona su krajnje jednostavna:

a) jezik je neutralno sredstvo sporazumijevanja

b) jezici koje tretira knjiga bazirani su i standardizirani na štokavštini

c) oni su uzajamno razumljivi, tj. – nije potreban prevodilac za uzajamnu komunikaciju

d) to nisu četiri jezika već jedan policentrični jezik, što znači da unutar njega postoje varijante (hrvatska, srpska, bosanska, crnogorska)

e) svaka varijanta razvija se nezavisno od druge, što međutim ne implicira njihovo jezičko udaljavanje – uslijed svakodnevne komunikacione povezanosti ljudi Regije

f) kao jedan (policentrični) jezik, on u znanosti ište jedno ime

g) to ime je „srpskohrvatski jezik“ i ni na koji način nije povezano sa Jugoslavijama, bratstvom i jedinstvom, komunizmom, međunacionalnim odnosima i ostalim smicalicama koje koriste protivnici tog naziva. Potječe od njemačkih lingvista (19. stoljeće) i obuhvaća krajnje granice njegove proširenosti

h) narodi i pojedinci mogu svoj jezik zvati kako mu drago, što ne može utjecati na njegovo znanstveno ime

i) znanost se rukovodi objektivnim činjenicama, dok je laicima dozvoljen subjektivni pogled na jezik podržan kvaziargumentima koji nemaju znanstvenu težinu (politička korektnost, nacionalni osjećaji, nacionalistički šovinizam, kratkoća naziva,…)

j) znanstveno imenovanje jednog, policentričnog jezika kojima se služe neki narodi regije, ni na koji način ne niječe njihovu etničku različitost, odnosno činjenicu da se radi o raznim narodima

k) u svijetu je poznato „bezbroj“ primjera da se različiti narodi služe jednim jezikom, kojeg jednako imenuju

Postavlja se pitanje oponentima Snježane Kordić, od kojih prevladavaju laici koji knjigu nisu ni vidjeli a kamoli pročitali, u čemu je problem? Što to gospođa Kordić navodno natura Hrvatima, a vidljivo je da i u drugim sredinama buja mišljenje kako se i njima nešto natura? Odriče li im pravo da imenuju jezik svojim nacionalnim imenom? Odriče li njihovu nacionalnu posebnost u odnosu na srodne narode Regije? Stotinama stranica argumenata, činjenica poduprtih citatima stranih i domaćih znanstvenika (koji su do nedavno tvrdili sasvim suprotno!), njeni osporavatelji suprotstavljaju ništa stvarnije, ništa objektivnije no – njihovo neprihvaćanje!

Dva nivoa činjenica prevladavaju u postojećim jezičkim razmiricama. Onaj o povodljivosti većine nacionalnih korpusa za prihvaćanjem neznanstvenih tvrdnji, induciran prevladavajućim nacionalnim ludilima i potican od nacionalističkih elita, je jedan. Suprotstavljen mu je nivo hladnog, metodičkog, argumentiranog i racionalnog znanstvenog pristupa, toliko stran većini koja se još koliko jučer uzajamno klala „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Koji će od njih prevladati? Eto, ni ja nekako ne prihvaćam zakon gravitacije, no – jeli moj lični stav dovoljan za dezavuiranje Newtonove knjige (dapače, znanstvenika lično, kao što se to čini sa osobnošću Snježane Kordić), u kojima su fizikalno ozakonjene činjenice kojima se protivim, ali im se svakodnevno pragmatično povinujem? Čisto je licemjerje na verbalnoj razini izražavati suprotne stavove no ih se koristi u praksi. Predlažem puristima, kako bi uravnotežili svoj poremećeni moralni habitus, da u javnoj – ličnoj ili medijskoj – komunikaciji sa svojim prekograničnim susjedima, to čine isključivo uz pomoć prevodioca. Zadnji pokušaj, preko titlovanja srpskih filmova, bio je ismijan od većine hrvatske javnosti.

Život je jači od iluzije života, a ako oponenti Snježane Kordić ne uviđaju da u svakodnevnom uzajamnojm ophođenju sa susjedima u praksi potvrđuju načela koja ona znanstveno sistematizira u svojoj knjizi, red je da konačno otvore oči. A najuporniji među njima neka se točku po točku, sažeto kao što je učinjeno u tekstu, izjasne – što im to natura Snježana Kordić? Još točnije, svjetska lingvistička znanost.