Sporni grad Mostar

Izdvajamo

• Tvrditi da Mostar mora biti “stolni hrvatski grad”, a pritom biti stranka najodgovornija za njegova strašna ratna razaranja u ime istoga tog “hrvatstva” - može li to značiti išta drugo nego odobravanje svega što se devedesetih dogodilo? Kako se može veličati Herceg-Bosna i tvrditi da je Mostar “stolni hrvatski grad”, a istodobno tvrditi da provodite europsku politiku? Kako se može šutjeti o zločinačkom nasljeđu vlastite stranke, i očekivati da će odgovorni ljudi takvo što prihvatiti?

Povezani članci

• PRIKRIVENI STAVOVI MEDIJSKIH VLASNIKA
• Lukavstvo federalizacije
• 2. DIO / Dobro jutro moja Bosno i Hercegovino – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!
• NEZAPAMĆENA GRAĐANSKA HRABROST: Ovo je čovjek koji je Kordiću viknuo: Sotono, ubojico!
• Marš Besmrtnog puka
• Ante Tomić: Dirnuti Crkvi u pare ozbiljna je hereza

Bosanskohercegovački nacionalizmi, ma koliko isključivi, oplođuju jedan drugog, proizvodeći, kratko i jasno, plaće onima koji im služe. Odluka SDA da se dogovori s HDZ-om u novome Gradskom vijeću o tome svjedoči poput kakve farse: lakše je SDA igrati na sigurno, nego se upuštati i neizvjesnu avanturu suradnje s “anacionalnim” BH blokom, koji u Mostaru predvodi Irma Baralija, političarka od kakve ovdašnji nacionalisti najviše zaziru: otvorena svima a zatvorena isključivosti, pa potom još i žena! Taj neuspjeh alternative na izborima u Mostaru, započet etičkom bešćutnošću HDZ-a i zapečaćen civilizacijskom nedoraslošću SDA, svjedoči o obeshrabrujućem procesu u kojemu su povijesna istina i moralna odgovornost, nakon stidljivih pokušaja kakve-takve normalizacije dvijetisućitih, posve nestale s obzora najutjecajnijih političkih stranaka u BiH.

“Stolni hrvatski grad Mostar” – tu uzrečicu Hrvatski narodni sabor, u prisnom dosluhu s HDZ-om BiH, rabi kao da je najprirodnija na svijetu. A nije. Štoviše: u njezinoj je pozadini toliko neizrečene frustracije, koliko stane u cijeli jedan ružni rat pun zločina. Na to treba uvijek iznova podsjećati, jer ne može se vjerodostojna politika graditi na temeljima potisnute mržnje.

I inače se tako vodi politika u Hrvatskoj i Srbiji: kao da se najvažnije stvari nisu dogodile. Tako čini službena Srbija kad negira genocid, a s njim i uzroke i posljedice ratova koje je pokrenula; tako čini Hrvatska kad okreće glavu od rata s Bošnjacima i presude hercegbosanskoj šestorci; tako čine još i neki drugi, ali to je tema nekog drugog teksta.

“Ističući Mostar kao stolni grad hrvatskoga naroda u BiH, Hrvatski narodni sabor je, kao krovna institucija političkog tijela Hrvata, uputio poziv žiteljima Mostara na uvjerljivu i veliku izlaznost 20. prosinca. Hrvatski odaziv treba i mora biti snažan; ključna stvar 20. prosinca je zajedništvo hrvatskoga naroda”, posljednja je rečenica u kojoj HNS, 14. prosinca prošle godine, spominje sintagmu “stolni grad hrvatskoga naroda u BiH”. Godinama već, u različitim prilikama, najutjecajniji hrvatski političari  u BiH tako nazivaju Mostar, a da nikad nitko nije objasnio što pod time misli, a kamoli da bar i pokuša zahvatiti sve implikacije tvrdnje da neki grad, u višenacionalnoj zajednici, može biti – “stolni grad” samo jednog naroda, pa još nakon rata kakav je BiH doživjela.

Što, dakle, može značiti to – “stolni grad hrvatskoga naroda”? Ovako je tu nacionalnu ekskluzivizaciju objasnio predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, njezin najuporniji zagovornik, dan nakon proteklih izbora: “Mostar i da ima pet stanovnika biće stolni grad Hrvata. Treba razumjeti šta je stolni grad. Ovdje je naša sveučilišna bolnica, kazalište, sveučilište. Mostar će biti stolni grad ne samo Hrvata Mostara, već i drugih Hrvata, za razliku od dva naroda koja imaju stolni grad u Sarajevu i Banjaluci”.

Dva moguća značenja sadržana su u Čovićevu objašnjenju: prvo, da je Mostar stolni grad jer su u njemu hrvatske institucije, i drugo, da drugi narodi imaju “stolni grad u Sarajevu i Banjaluci”. Prvo se može tumačiti kao inkluzivno: zašto bi bio problem ako su (i) hrvatske institucije u Mostaru, pod uvjetom da su otvorene svima – “sveučilišna bolnica, kazalište, sveučilište…”. Hrvati žive u Mostaru; Mostar je urbano središte hrvatski većinske Hercegovine, i u tom smislu je razumljivo da  hrvatske institucije budu – da “stoluju”, ako se baš hoće – u Mostaru. Dapače; što više institucija i mogućnosti, tim više raznolikosti – pod uvjetom, kažemo, da su otvorene svima pod jednakim uvjetima.

Takvo shvaćanje “stolnog grada” svodilo bi se, naprosto, na “glavni grad”: njegov položaj urbanog središta, logično, otvarao bi Mostaru prostor za širenje na sve njegove stanovnike, kao i daleko dalje, na cijeli otvoreni svijet; ali, što kad zagovornik teze o “stolnom hrvatskom gradu” doda još i to da “dva naroda imaju stolni grad u Sarajevu i Banjaluci”? Takvo mišljenje baca grad nazad u vječnu sadašnjost koju živi već dva i pol desetljeća: u katastrofu vlasništva, nadmoći, umjetnih granica, isključivosti, nepovjerenja, mržnje i podjela; u vječnu sadašnjost “zapadnog” i “istočnog” Mostara. Jer, ako Srbi imaju Banja Luku a Bošnjaci Sarajevo, tada svaki narod ima samo jedan grad, umjesto da svaki ima sva tri. Mostar bi tada, valjda, pripao Hrvatima – to bi trebao biti smisao Čovićeva zaziva “stolnog hrvatskog grada”. Ali čekajte: kamo onda Bošnjaci? Kamo Hrvati, Srbi, Židovi, svi drugi, iz Sarajeva? Kamo nesrbi iz Banja Luke?

U pozadini takvog stava, svjesno ili ne, leži nasljeđe posljednjih desetljeća, a u Mostaru je ono naročito teško. Kada HNS, predvođen HDZ-om BiH, sugerira da bi Mostar trebao biti “stolni hrvatski grad”, mnogi Bošnjaci to čuju kao poruku da za njih u Mostaru nema mjesta, kao što ga nije bilo 1993. – zar je moguće da to nije jasno? Zapanjujuća je ta bešćutnost kojom se u ovdašnjoj politici ignoriraju oni Drugi; zapanjujuće je to uporno odbijanje da se gradovi – već i zbog interesa vlastitog naroda – pretvore u mjesta za sve, ne samo za “naše”. Ta bešćutnost i to odbijanje svjedoče o teškoj političkoj tuposti, koja ne uspijeva shvatiti da isključivost šteti “nama” ništa manje nego “njima” – jer i nas opterećuje nepovjerenjem i zatvorenošću, truje mržnjom i strahom, ograničava siromaštvom i provincijalizmom.

Tvrditi da Mostar mora biti “stolni hrvatski grad”, a pritom biti stranka najodgovornija za njegova strašna ratna razaranja u ime istoga tog “hrvatstva” – može li to značiti išta drugo nego odobravanje svega što se devedesetih dogodilo? Kako se može veličati Herceg-Bosna i tvrditi da je Mostar “stolni hrvatski grad”, a istodobno tvrditi da provodite europsku politiku? Kako se može šutjeti o zločinačkom nasljeđu vlastite stranke, i očekivati da će odgovorni ljudi takvo što prihvatiti?

Posljedice uvjerenja da je Mostar “stolni hrvatski grad”, na način na koji to shvaća vladajuće ozračje isključivosti, vidljive su nadaleko: toranj – toranj, ne zvonik – franjevačke crkve u središtu grada arhitektonski je izraz tog uvjerenja, a križ na Humu njegova je simbolička i kvazireligijska potvrda. Dugo se već taj toranj i križ nadvijaju nad gradom, pa ih ljudi više ni ne spominju; ali valja podsjetiti da oni nisu drugo doli, blago rečeno, izraz nepovjerenja i spremnosti na konfrontaciju; tipičan izraz volje za sukobom civilizacija. Istodobno, sustavno uništavanje Partizanskog groblja, te neprekinuta politička i simbolička podrška antibošnjačkom nasljeđu Herceg-Bosne, od političkih arena do navijača na nogometnim utakmicama, zaokružuju civilizacijski univerzum u kakvome se Mostar pretvara u “stolni hrvatski grad” – uz svesrdno zauzimanje “europskog” HDZ-a BiH.

Valja se nadati, i činiti što se može, da Mostar ne postane takav “stolni hrvatski grad”. Treba razbijati to glupavo uvjerenje da se hrvatstvo može dokazivati samo što većim razlikovanjem od drugih. Valja razgrađivati tu bizarnu energiju koja je mislila da se neće znati za katolike u Mostaru, ako crkva ne uzdigne toranj viši od katedrale u Zagrebu. Valja se usprotiviti shvaćanju nacije koje je svoj religijski simbol pričvrstilo na brdo s kojeg je njezina vojska bombardirala vlastite komšije.

Ali to neće biti lako: bosanskohercegovački nacionalizmi, ma koliko isključivi, oplođuju jedan drugog, proizvodeći, kratko i jasno, plaće onima koji im služe. Odluka SDA da se dogovori s HDZ-om u novome Gradskom vijeću o tome svjedoči poput kakve farse: lakše je SDA igrati na sigurno, nego se upuštati i neizvjesnu avanturu suradnje s “anacionalnim” BH blokom, koji u Mostaru predvodi Irma Baralija, političarka od kakve ovdašnji nacionalisti najviše zaziru: otvorena svima a zatvorena isključivosti, pa potom još i žena! Taj neuspjeh alternative na izborima u Mostaru, započet etičkom bešćutnošću HDZ-a i zapečaćen civilizacijskom nedoraslošću SDA, svjedoči o obeshrabrujućem procesu u kojemu su povijesna istina i moralna odgovornost, nakon stidljivih pokušaja kakve-takve normalizacije dvijetisućitih, posve nestale s obzora najutjecajnijih političkih stranaka u BiH. U tom procesu, Dodik i njegovi mogu do mile volje izvrtati istinu te vlastiti agresivni rat i genocid prikazivati kao zalog opstanka vlastitog naroda; HNS može Mostar pretvarati u “stolni hrvatski grad” prešućujući vlastitu odgovornost za ratna razaranja i logore; a SDA može podupirati takvu nemoralnu politiku, nesposoban za vlastiti iskorak u istinsku nacionalnu umjerenost, čak i kada ima autentične političke partnere.

Ostaje, naravno, slabašna nada da bi sutrašnje tajno glasanje za gradonačelnika – ako ga bude – moglo u svemu tome nešto promijeniti. A ako sve ostane kako najvjerojatnije i hoće – ako dakle HDZ, uz tešku shvatljivu pomoć SDA, zadrži grad u limbu uzajamnog nepovjerenja koje blokira razvoj i blagostanje – neće Mostar postati nikakav, pa ni “stolni hrvatski grad”. Ostat će samo- sporni grad Mostar.