Snježana Kordić: Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu)

Autor/ica 👤Snježana Kordić 4.9.2018. u 12:20

Povezani članci

Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.

Da bi diskusija o nekoj temi doprinijela pomacima u znanju, preduvjet je da diskutanti pokažu barem minimum intelektualnog poštenja istinito prenoseći tvrdnje onog drugog kako bi analiza tih tvrdnji bila zasnovana na doista izrečenome. Boris Buden u svom javljanju 8. 8. to ne radi, nego diskutira s nekom fiktivnom osobom koju je kreirao u svojoj mašti i koja nema veze sa mnom, ali joj Boris dodjeljuje moje ime. Zloupotrebljava povjerenje čitatelja koji očekuju da će iznositi istinu, a on do karikaturalnih razmjera čini suprotno kroz čitav tekst. Kao da nikad nije čuo o kratkim nogama laži, pa ne pretpostavlja da će ubrzo sve što je bujna mašta izmislila biti razotkriveno. Meni je žao što takvim postupkom baca mrlju na svoju javnu djelatnost. U stvari, Boris se svojim tekstom pokazao kao umjetnik, a ne kao znanstvenik, jer umjetnost je slobodna da daje fikciji prednost nad realnošću i činjeničnošću. Dekonstruiranje njegovih tvrdnji može poslužiti kao opomena kako je ponekad potrebno s oprezom primati i tekstove autora koji nam mogu biti dragi.

Radikalno, ali neistinito: servilna kompradorka i rasistkinja

Boris za mene kaže da sam – poput suvremenih hrvatskih premijera i Ante Pavelića i ustaša – „tipični predstavnik“ „kompradorske elite koju strane sile izravno dovode na vlast kao instrument svojih interesa“. Ovdje on zastupa Hasanbegovićevu tezu da me strane sile postavljaju i financiraju kako bi sprovodile svoje interese na štetu naroda. Radikalna fikcija, koja nema veze sa stvarnošću jer u stvarnosti je suprotno. Prije dvanaest godina sam kao gost-profesor na Humboldtovom sveučilišu u Berlinu primala mjesečno pet tisuća eura plaću i otvorili su mogućnost da to bude stalno radno mjesto samo ako izgovorim jednu rečenicu: „Srbi i Hrvati govore različitim jezicima“. Ja sam razmislila i s punom sviješću o posljedicama na svoj život odbila izgovoriti tako što. Postoji tridesetak svjedoka koji su prisustvovali tome. I u medijima je to moje „ne“ zabilježeno. Posljedica je da od onda nemam nikakva primanja, a uz to sam, za razliku od Borisa, podstanar. Nemam čak ni zdravstveno osiguranje. Sve ovo Boris odavno zna i, eto, kaže da sam tipični predstavnik kompradorske elite i da sam „servilna prema zapadu“.

Ali otkud mu uopće ta ideja? Razlog je vrlo čudan: zato što je u mojoj knjizi vidio da citiram u pozitivnom smislu brojne zapadne autore. Doduše, citira ih i on, ali kod njega to ne povlači sa sobom etiketu kompradorstva i servilnosti prema zapadu. Tvrdi da je za mene „znanstveni odnos prema stvarnosti“ samo zapadni fenomen i da u knjizi otvoreno naglašavam da „drugdje kao da ga nema“. Kao dokaz navodi da u mojoj knjizi „čitamo da ’znanstvene spoznaje kao da nisu poznate u istočnoevropskim zemljama’“. Lako je Borisu dokazati što god poželi kad on čita jedno, a u knjizi piše drugo: „znanstvene spoznaje navedene u prethodnim poglavljima kao da nisu poznate u istočnoevropskim zemljama“ (219). Kreativnom umjetničkom slobodom izbacio je iz citata dio koji pokazuje da ne govorim o čitavoj znanosti, nego o konstruktivističkom pristupu naciji koji je dominantan kod znanstvenika sa zapada, naspram primordijalnog pristupa naciji dominantnog u istočnoevropskim zemljama. Nadalje, za potrebe izgradnje kompradorskog lika kojemu pripisuje i rasistički odnos prema istoku, Boris je kreativno prešutio da u knjizi citiram u pozitivnom smislu i istočnoevropske znanstvenike koji kritički analiziraju pristup naciji i nacionalizmu u svojoj sredini. I prešutio je da već desetljećima itekako kritiziram razne zapadne autore u svojim publikacijama, ali ne iza leđa ovdje, nego u njihovoj zemlji i na njihovom jeziku.

Prema Borisu, moj „rasistički kod“ naveo me da „čak i fašizam“ navodno pripisujem samo istoku. Dokaz je što u knjizi pokazujem da shvaćanje jezika karakteristično za fašističku i nacističku politiku „općeprisutno je danas u novim južnoslavenskim državama“. Usput – hajde, Boris, dokaži da nije. Dakle, opisala sam kako su svojstva sadašnje jezične politike u naše četiri države (a ne na čitavom istoku) podudarna svojstvima nacističke jezične politike, ali Boris taj moj čin suptilno detektira kao autorasizam, jer zašto nisam i sadašnju njemačku jezičnu politiku opisala kao podudarnu s nacističkom. Pa zato što nije podudarna. Nju ubrajaju čak među vodeće u odbacivanju purizma i u otvorenosti prema engleskome. O aktualnoj francuskoj purističkoj jezičnoj politici govorim kritički u knjizi (33-34), ali Borisu je to promaklo. Ne bi se uklopilo u crno-bijelu sliku istok-zapad koju predočava kao moju. Čarobnim štapićem Boris iz mog opisa domaće jezične politike izvodi svoj zaključak da je za mene „fašizam, rasizam i nacionalizam, nešto po sebi istočno, balkansko, zaostalo, primitivno, nešto čega nema na ’zapadu’, u ’zapadnim demokracijama’“. A u istom odlomku mi nekoliko redaka ranije predbacuje zašto u vezi odnosa prema jeziku kod nas ne koristim izraz fašizam. Mislim da se prvo trebao dogovoriti sam sa sobom. I, naravno, nije točno da ne koristim izraz fašizam u vezi odnosa prema jeziku kod nas – dovoljno bi bilo da je pogledao registar pojmova na kraju knjige pa bi s lakoćom našao stranice s riječju fašizam.

Poručuje da ne treba koristiti riječ nacionalisti nego riječ ustaše, pa bi moglo ispasti da ja izbjegavam tu riječ. Međutim, koristim je na raznim mjestima u knjizi, a govorim i o ustaškom pokretu, npr. (340):

„Ustaški pokret uključio se u široki spektar fašističkih struja. Ciljna grupa njihove agitacije nije bio neki određeni sloj društva ili klasa, nego biološko-genetski shvaćena nacija kao početak i kraj povijesti. Grupe ili pojave koje su prijetile kvarenjem jedinstva i zatvorenosti te krvne zajednice – politički protivnici (npr. srpska državna vlast, komunisti, slobodni zidari i dr.) ili zapadnoevropski pravni sistem i temeljne vrijednosti (npr. građanska demokracija, tolerancija, pluralizam, liberalizam, kapitalizam itd.) – proglašeni su smrtnim neprijateljima nacionalne zajednice, koja je prikazivana kao biološka i kao srasla sa zemljom. Odnos prema sadašnjosti i prema budućnosti bio je obilježen jednostavnim crno-bijelim dihotomijama: sadašnjost kao ugroženost nacionalnog identiteta, odnarođivanje balkaniziranjem, propadanje vrijednosti i običaja, onečišćenost jezika i kulture – a budućnost kao uskrsnuće nacije i države, ponovno rađanje Hrvatske kao bedema katoličanstva, povratak prirodnom poretku datom od Boga, ponovno stjecanje dijelova nacije ’otuđenih’ od hrvatstva, čišćenje kulture i jezika (Sundhaussen 1995: 268-269).“

Radikalno, ali neistinito: oportunistička antikomunistkinja

Boris nekoliko puta kaže u tekstu da sam „oportunistički antikomunist“, a dokazuje to u fusnoti: „Tako ona jedan od razloga za poistovjećivanje nacije i jezika na našim prostorima vidi u tome ’što je kod nas gotovo pola 20. stoljeća vladao socijalistički sistem koji se pozivao na misao Karla Marxa, a Marx je jezik smatrao jednim od kriterija za naciju’.“ Ali ima li nešto netočno u tom citatu? To Boris nije ni pokušao dokazati. No, ja mogu dokazati da Boris uopće nije bezazlen kad na ovome citatu gradi svoju tezu o mom oportunističkom antikomunizmu. Naime, ne samo što je preskočio riječ „vjerojatno“ jer u originalu je „vjerojatno taj što je…“, nego nakon citirane rečenice sljedeća rečenica u mojoj knjizi glasi – a Boris nju ne citira: „U 19. stoljeću mnogi intelektualci su smatrali da nacije nastaju na osnovi zajedničkog jezika, ali to je bilo doba kada su se tek počele praviti nacije i zbog toga još nije mogao postojati znanstveni uvid u to kako one nastaju.“ (171) Ta rečenica stavlja Karla Marxa u kontekst njegovog vremena i opravdava njegov netočan stav da nacije nastaju na osnovi već postojećeg zajedničkog jezika. A Boris citat prekida ispred te rečenice. I odmah zaključuje da su meni Marx i socijalizam krivi za sve, premda je prethodno i sam naveo da kažem da je to tek „jedan od razloga“ za poistovjećivanje nacije i jezika. Smatra i da sam ujedno u proturječnosti jer tvrdim da je socijalistička jezična politika u SFRJ bila demokratska. Međutim, to može biti proturječnost samo nekome tko vidi crno-bijeli svijet, pa mu je sve u socijalizmu ili crno ili bijelo. Gdje se sad izgubila ona Borisova suptilnost koju si pripisuje?

Radikalno, ali neistinito: rigidna dehistoričarka i atemporalka

Boris, oslikavajući svoju historičnost i temporalnost, opisuje kako su u 19. stoljeću tekli procesi kreiranja naroda na ovim prostorima, kakvu ulogu je pritom imala Habsburška Monarhija, kako se u ono vrijeme odvijao proces standardizacije jezika i kako je time došlo do uspostavljanja jezične razumljivosti. To je sve u redu. Ali on je taj opis dao, kako kaže, s ciljem da dokaže moju navodnu dehistoričnost i atemporalnost jer tog opisa kod mene navodno nema. Nudi mi znanja koja mi nedostaju. I tu dolazimo do problema s obzirom da i ja imam taj opis u svojoj knjizi, još i neusporedivo opširnije od Borisa. Pitam se kako može ista stvar njemu donijeti pridjev da je historičan, a meni da sam dehistorična. I kolika dioptrija je potrebna da se to ne vidi u mojoj knjizi kad su u njoj baš toj temi posvećene stotine stranica.

U vezi Habsburške Monarhije pokazujem npr. kako su u 19. stoljeću kod pravljenja nacija među južnim Slavenima utjecaji izvana bili presudni i da otkad su velike sile na Balkan izvezle model nacionalne države, vanjski akteri imaju specijalnu ulogu u konstruiranju tzv. nacionalnog identiteta (211). Vladari u Beču nisu htjeli da u Monarhiji nastane jedna velika nacija koja bi onda po uzoru na Francusku možda srušila cara, nego su poticali nacionalizme manjih (210). Govorim o sudjelovanju velikoaustrijskih krugova i u pravljenju hrvatske nacije: „hrvatski klerikalizam koji je nadolazio nakon aneksijske krize i bio poduprt od strane velikoaustrijskih krugova u Beču te se povezao s pravaškom strankom J. Franka Reinera (1910) naglašavao je dominantno katoličko hrvatstvo, poistovjećivanje hrvatstva i katoličanstva“ (209). Navodim kako i „analiza zemljopisnih karata iz 19. st. koje su pravili geografi u službi Bečke Monarhije pokazuje da su geografi pritom takoreći na crtaćem stolu stvarali etnose i nacije, koji u ono doba – koji god kriterij da se uzme – još nisu postojali“ (230-231). A govorim i o politički motiviranim potezima Beča u vezi našeg jezika (274-276).

Kao da sve to ne postoji, Boris tvrdi da sam nesvjesna političkog mapiranja prostora u 19. st. i da tada još nije bio ni nacionalno definiran. Ali kasnije u tekstu, Boris mi prigovara i suprotno: zašto sam svjesna političkog mapiranja prostora u 19. st. i da tada još nije bio ni nacionalno definiran. Sad je to odjednom negativno jer Boris se iščuđava: „za Snježanu Kordić narodi i nacije su puke ’društveno-političke tvorevine’“, knjiga „Jezik i nacionalizam prepuna je citata koji dokazuju da su nacije povijesne konstrukcije, ili riječima Benedicta Andersona, ’zamišljene zajednice’.“ – Pa zar nisu? Tko je to postao apolitičan, dehistoričan i atemporalan? Ali tu nije kraj. Boris tvrdi da ja negiram da danas postoje nacije jer tako je to „u jednostavnom svijetu Snježane Kordić u kojem je sve što je historijski nastalo, svi oblici društvenog života i kulturne artikulacije ljudi, kao nacija na primjer, fikcija i laž“. Citirat ću zato taj odlomak iz moje knjige (182):

„I narodi i nacije su društveno-političke tvorevine, oni su oblik udruživanja ljudi u veće grupe. Kakvog obima će te grupe biti i kakvo ime će nositi, nije zadato nikakvim objektivnim ili prirodnim kriterijem, nego je rezultat politike. Politika je umijeće mogućega, što znači da grupa zvana jedan narod ili zvana jedna nacija obuhvaća sve ljude koje su međusobno konkurirajući političari primjenom raznih sredstava uključili u nju. Narodi i nacije su promjenjive jedinice jer političari određenog vremena imaju drukčije ambicije i mogućnosti od političara nekog drugog vremena: jedni se pokažu dovoljno vještima da pod sobom ujedine veliku grupu ljudi koju proglase jednim narodom, neki drugi političari opet uspiju otcijepiti određenu grupu stajući joj na čelo i nazivajući je zasebnim narodom itd. U znanosti je zato općeprihvaćeno shvaćanje naroda i nacije kao konstrukcije, ’kao političke tvorevine napravljene pomoću nacionalističkih ideologija i pokreta’ (Jenkins/Sofos 1996: 11), kao zamišljene ili izmišljene zajednice (Anderson 1988: 16; Brennan 1993: 49). Time se ni u najmanjoj mjeri ne poriče legalnost postojanja naroda ili nacije, nego se osvještava način na koji je došlo do njihovog formiranja.“

Taj odlomak, u koji je Boris sasvim sigurno imao uvid jer citirao je dijelove iz njega, završava rečenicom da „se ni u najmanjoj mjeri ne poriče legalnost postojanja naroda ili nacije, nego se osvještava način na koji je došlo do njihovog formiranja“. Pa kad Boris izmišlja da negiram postojanje nacija, radi to s punom sviješću. Nije mu bitno što sam ja stvarno napisala kad on može izmaštati suprotno, draži mu je njegov fiktivni lik jer kreira ga vlastitim snagama.

U knjizi navodim kako i rezultati istraživanja pomoću nove metode, analize ljudskih gena, potvrđuju da su „nacije mješavine najrazličitijih mogućih predaka“ i da je svaki čovjek „mješavina“, što Borisa ispunjava velikim prezirom. Ali rasizam pripisuje meni. Prelazi na temu jezika pa mi zamjera: „Ako je znanost dokazala da su ’nacije mješavine najrazličitijih mogućih predaka’ i da je svaki čovjek ’mješavina’, kako to da ta ista znanost ništa slično nije otkrila kada je riječ o jeziku – primjerice, da su jezici također mješavine najrazličitijih mogućih utjecaja te da je svaki jezik također ’mješavina’“. – Pa dobar dan, Borise. U knjizi pišem da „je svaki jezik produkt jezičnog kontakta i da ne postoji nešto što bi bilo čisti jezik“ (53), „svaki pokušaj čišćenja jezika mora biti pogrešan jer nijedan jezik nije nikada bio čist“ (52), „ne postoje ’čisti’ jezici (…); jezični dodiri i razmjena jezičnog materijala uvijek su bili nešto prirodno, spontano“ (53), „engleski se 70-80% sastoji od stranih elemenata“ (55), „njemački je kao i svi drugi jezici produkt jezičnog kontakta“ (53).

Boris gradi čitavu priču na tezi da je jezik za mene nešto prirodno dano bez utjecaja politike. Međutim, u mojoj knjizi piše da „nacionalni jezik, na kraju krajeva, nije prirodno širenje prvotno govorenih dijalekata, nego je umjetni produkt političke vladavine“ (203-204). Jednako opširnu priču gradi na tezi da ja smatram da ljudi koji govore zajedničkim jezikom se nužno vole, imaju zajedničke interese i ne mogu ratovati međusobno jer zajednički jezik izjednačuje sve suprotnosti i razlike. Međutim, u mojoj knjizi piše suprotno: „Nema nijednog jedinog zajedničkog interesa koji bi nastao na temelju zajedničkog jezika kod onih koji njime govore. Da li imaju ista ili različita shvaćanja i ciljeve, to nema nikakve veze s njihovim jezikom – jezik stoji jednako svakome na raspolaganju tko ga zna da izrazi svoje misli. A da uslijed zajedničkog jezika sve suprotnosti i razlike postaju beznačajne, to je gruba prevara“ (204). Kad čovjek usporedi Borisove tvrdnje i sadržaj moje knjige, mora se zapitati zašto Boris toliko radikalno laže.

U knjizi opisujem standardizaciju u 19. st. (69-77), njenu političku motivaciju (277-283), kažem da je današnja jezična razumljivost proizvedena standardizacijom u 19. st. (70-71), no to Borisu nije prepreka da stvori još jednu priču kako nisam svjesna da je današnja jezična razumljivost historijski proizvedena standardizacijom. Užasnut je mojom rečenicom da „kad se želi saznati je li riječ o jednom policentričnom jeziku ili o nekoliko jezika, onda se gledaju današnje jezične podudarnosti i razlike, a ne kako je došlo do današnjeg stanja“ (146). Točno tako, kad se želi saznati jesu li španjolski, ruski, njemački, engleski itd. različiti jezici ili su jedan jezik, gledaju se njihove današnje podudarnosti i razlike. Ako se ne bi tako postupalo, nego bi se odgovor tražio u povijesti, onda bi se moralo reći da su oni danas jedan jezik zato što su u povijesti bili jedan jezik, indoevropski. Teško za shvatiti? Borisu da, jer on tom mojom rečenicom slavodobitno maše kao krunskim dokazom da povijest potpuno odbacujem.

Članovi HAZU s kojima već desetljećima polemiziram kažu da naš jezik nije policentričan jer drugi policentrični jezici su izvezeni u kolonijalnom odnosu, npr. engleski u sjevernu Ameriku, španjolski u južnu Ameriku, a Hrvatska nije bila kolonija Srbije, što znači da naš jezik ne može biti istog tipa kao engleski, španjolski, dakle nije policentričan. Ja sam ih u polemici osporila podsjetivši da je njemački jezik policentričan, iako Austrija i Švicarska nisu bile njemačke kolonije. Prema tome, ni Hrvatska nije morala biti kolonija Srbije, a jezik svejedno može biti policentričan. Prekomplicirano? Borisu, u svakom slučaju, nije sjelo jer njemu je to dokaz da ja negiram kolonijalni odnos Habsburške Monarhije prema južnim Slavenima. A na to onda Boris proniciljivo nadograđuje da mi je sigurno svrha ideološko potiskivanje neokolonijalnosti, što se opet super uklapa u njegov finalni zaključak da sam tipični predstavnik kompradorske elite.

Radikalno, ali neistinito: samo 225 jezika

Boris nekoliko puta tvrdi, i zatim kritizira, da ja kažem da na svijetu ima 225 jezika i da se broj jezika podudara s brojem država, da će zauvijek ostati tako, da govornici izvan tih 225 jezika možda uopće ne govore i da je tržišna vrijednost tih 225 jezika jednaka. Sve je, naravno, izmislio. Nikad nisam rekla nijednu od tih tvrdnji, naprotiv, baš sam suprotno govorila. Lingvistička literatura na koju u knjizi upućujem procjenjuje broj jezika u svijetu na oko 6.000 i potrebna je zaista prilična doza stimulansa da bi me se optužilo za podudarnost jezičnih i državnih granica ako se pročita što o tome pišem u knjizi (172-173):

„’Jezične granice i državne granice nisu se u Evropi nikada podudarale’ (Schubert 1997: 86), one ’nisu u Evropi nikada bile sinhronizirane i nisu to ni danas’ (Haarmann 1975: 81). Evropa po tome nije iznimka, u svijetu je čak pravilo nepodudaranje jezika s državom: ’većina država u svijetu sadrži više od samo jedne jezične zajednice, višejezičnost je dakle normalno stanje’ (Buchler 2002: 21). (…) Razumljivo je, dakle, da ’potpuno sinhroniziranje jezičnih granica, nacionalnih granica i državnih granica može biti samo utopija’ (Haarmann 1975: 83).“

A i u preko šezdeset intervjua povodom knjige ponovila sam kao lajtmotiv da se jezik ne podudara s državom i nacijom. Kao što za mene govornici i izvan Borisovih 225 jezika itekako govore, tako za mene i broj jezika u svijetu neće zauvijek ostati isti, nego se vrlo brzo mijenja s obzirom da u knjizi navodim kako 66% jezika na svijetu ima jako malo govornika, u rasponu od jednog pa do najviše deset tisuća, i da se takvim jezicima događa da vrlo brzo nestanu (108). U knjizi imam i čitavo poglavlje o nejednakosti jezika po prestižu, o njihovoj razlici u tržišnoj vrijednosti, gdje pišem da je među jezicima „uvijek neki prestižniji i više se uči u svijetu“ (296) i da „engleski je toliko prestižan da su ’ljudi spremni plaćati iz vlastitog džepa kako bi naučili engleski, a da ih se mora podmititi kako bi naučili francuski ili njemački’ (Laitin 1997: 288)“ (299). Ali ni čitavo poglavlje ne smeta Borisu da izmisli suprotno, kako navodno smatram bilo koji od onih njegovih 225 jezika tržišno jednako vrijednim engleskome.

Radikalno, ali neistinito: de Saussure podržava Mirka Petija

Boris pokazuje puno razumijevanje za tvrdnju kroatista Mirka Petija da „riječi voda ili majka u hrvatskom ne znače isto što i riječi voda i majka u srpskom“. Kaže da ta tvrdnja „uopće nije pogrešna, a nije ni neznanstvena“. Stvarno? Svjestan da treba malo jaču potporu za takvu izjavu, poziva se u fusnoti na autoritet de Saussurea: „Ovdje samo podsjećam na logiku arbitrarnosti znaka koja je u temelju de Saussureove teorije jezika.“ Međutim, kod de Saussurea arbitrarnost znaka znači nešto sasvim drugo: da ne postoji objektivan razlog zašto je baš pomoću zvučne oznake „v-o-d-a“ označena materija H2O, i da samo kod onomatopejskih riječi koje oponašaju zvukove u prirodi razaznaje se da je oznaka (npr. „c-v-r-k-u-t-a-nj-e“) motivirana onime što označava. A sve to nema ama baš nikakve veze s Borisovom željom da dokaže da je Peti u pravu. Usput rečeno, opis arbitrarnosti jezičnog znaka je nešto osnovno kod de Saussurea što studenti već u uvodu u lingvistiku nauče, pa je Borisu bolje da se ubuduće ne upušta u blefiranje da nešto zna iz lingvistike. Ni Borisov primjer da u profeminističkoj obitelji riječ majka znači drugo nego u patrijarhalnoj obitelji ne može dokazati da majka u Srbiji znači drugo nego majka u Hrvatskoj, jer i tamo i ovdje postoje oba tipa obitelji.

Radikalno, ali neistinito: svatko svakoga razumije

Kao primjer da jezična razumljivost nije bitna navodi profesora koji je 1818. godine predavao studentima tako što oni nisu razumjeli njegov jezik, francuski, a on nije razumio njihov jezik, nizozemski, i sve je bilo krasno. To je dokaz koji „osporava argumente zastupnika teze o jednom policentričnom jeziku“. Žao mi je samo, Borise, što je stvarni svijet ostao gluh za to senzacionalno otkriće iz 1818. pa evo od mene i dan-danas traže da plenarna predavanja koja ću do kraja godine održati u Austriji, Češkoj i Japanu budu na engleskom. A bilo bi nam, kako kažeš, jednako dobro kad bih ja na našem jeziku, a oni na njemačkom, češkom i japanskom. Daj probaj te svoje teze iznijeti i njima, da vidimo kako će reagirati.

Radikalno, ali neistinito: sljepoća za današnju političku stvarnost

Uživljen u vlastitu fikciju, Boris nekoliko puta proziva da smo i ja i Deklaracija „u apstrakciji od političkih“ činjenica i da smo u svojoj „naivnosti ili gluposti“ ograničeni na „znanstvenost“ i ne vidimo da nitko od političara u Bosni i Hercegovini neće podržati Deklaraciju i raditi protiv jezične segregacije. Boris, očito, ne zna da su Deklaraciju svojim potpisom već podržali razni političari iz zemalja o čijem jeziku ona govori, a iz Bosne i Hercegovine više od deset političara koji su zastupnici u parlamentu, među njima i potpredsjednik Federacije BiH. Boris ne zna ni da je nakon objavljivanja Deklaracije stranka SDP BiH izradila Prijedlog zakona o dopuni Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, s ciljem da se ukine jezična segregacija, i da je organizirala jedanaest okruglih stolova po čitavoj BiH kako bi se javno raspravljalo o tom Prijedlog zakona. A i sama sam u nizu javnih nastupa pozvala da se građani organiziraju i „politički angažiraju i podrže one političke stranke koje u svom programu traže prekidanje segregacije djece u školama i koje se protive nacionalizmu“ (Vijesti.ba 2018).

Što se tiče lingvista u BiH, vrijedno je pažnje da, nakon što je Noam Chomsky na moj poziv potpisao Deklaraciju, učino je to i glavni kodifikator jezika u BiH, autor pravopisa, rječnika i gramatike, i objavio novo izdanje normativnog priručnika u kojem se odbacuje dosadašnje nametanje jezičnoj praksi.

Radikalno, ali neistinito: kratkovidna simplifikatorica nacionalizma

Boris tvrdi da postoji dobar nacionalizam, dobro nasilje i dobar zločin, a ja sam kratkovidna simplifikatorica jer to ne vidim. Opisuje kako dobar nacionalizam „izričito inzistira na izgradnji nacionalne države i kulture, ali isto tako otvoreno zagovara nasilje, instrument je antikolonijalne borbe. Njegova je teleologija emancipacijska. U političkoj i kulturnoj formi nacije ljudi se oslobađaju imperijalne dominacije i eksploatacije. Odbijaju da žive i umiru za tuđe interese.“ Ja, međutim, vidim nekoliko problema. Jedan je što svaki nacionalizam uvjerava ljude da je prirodno i oduvijek zadato da čine jednu naciju, odnosno kao što navodim u knjizi, da „žive i žele živjeti pod određenim nacionalnim nadzorom ne (samo) uslijed prisile i ne (samo) npr. zbog političkog procjenjivanja svojih teoretskih i praktičnih prednosti, nego zato što pripadaju specijalnoj vrsti ljudi, s kojom dijele zajednička svojstva. Neovisno o zasebnoj i promjenjivoj političkoj volji građanina trebao bi postojati jedan prirodni karakter naroda, koji ne samo da sili na priključivanje jednakima, nego odmah i na potčinjenost istoj – vlastitoj, nacionalnoj – političkoj vlasti“ (202-203). Nacionalizmom forsirano uvjerenje o prirodnoj pripadnosti jednakima prikriva stvarne nejednakosti, kako ekonomske tako i kulturne i druge, a omogućava i lakše iskorištavanje ljudi za raznorazne svrhe političkih elita, uključujući i ratove. Što se tiče Borisovog otvorenog zagovaranja nasilja, on zanemaruje da u takvim situacijama stradaju oni najslabiji (žene, djeca), da ne važe nikakva ljudska prava, a kao vođe nametnu se ne najhumaniji, nego po pravilu osobe s vrlo drukčijim svojstvima. I treći problem u Borisovom citatu je što on podrazumijeva da je domaći eksploatator bolji od stranog eksploatatora. Tako se zaista i misli u nacionalizmu.

Postmodernizam, znanost, umjetnost

U svom odgovoru Boris je pobjegao od mog teksta na koji odgovara. Čitav taj tekst sastavila sam od dokaza da je Borisov članak tipični primjer korištenja metoda akademskog postmodernizma, o kojima se već od kraja 1990-ih zna da potkopavaju racionalno razmišljanje, slabe političku ljevicu i idu na ruku širenju nacionalizma. Te metode su ignoriranje činjenica i dokaza, prezir prema znanosti, relativiziranje, fiksiranost na kompliciran pseudo-znanstveni jezik i teorijski formalizam, izricanje tvrdnji koje su radikalne, ali neistinite. Istim metodama Boris se služi i u svom odgovoru.

Uz to je masovno ponavljao svoje prethodne tvrdnje, premda sam ih u prošloj reakciji činjenično osporila i zato se ovdje uopće više ne osvrćem na njih. Strategija ponavljanja bez obzira na osporenost zajednička mu je sa svim kroatistima s kojima sam polemizirala. Zajedničko im je neobaziranje na činjenice i dokaze, odbacivanje znanosti uz izgovor da je sve ionako politika, relativiziranje svega, i iznošenje radikalnih neistinitih tvrdnji. Nacionalistički kroatisti koriste metodologiju akademskog postmodernizma, jednako kao Boris.

Misli da je dovoljno ako kaže da nije to kod njega akademski postmodernizam, pa da bude tako. A čak ni odbojnost prema lingvistima i optužba da su apolitični čisti znanstvenici, slijepi za historiju i politiku, nije originalno njegova, nego je nalazimo kod postmodernističkih autora Gilles Deleuzea i Félixa Guattarija, koji tridesetak godina prije Borisa pišu u svojoj knjizi (1986: 24): „We would call this a blur, a mixed-up history, a political situation, but linguists don’t know about this, don’t want to know about this, since, as linguists, they are ’apolitical’, pure scientists.“ Toj dvojici autora su Alan Sokal i Jean Bricmont u svojoj demontaži akademskog postmodernizma posvetili čitavo poglavlje razotkrivajući kako se kod njih u postmodernističkoj maniri često besmislenost skriva iza pseudo-znanstvenog jezika koji koriste (1998: 154-168).

Ignorirajući sve dokaze, Boris samo kaže u svoju obranu da simplificiram jer pojam postmodernizam ima široko značenje i obuhvaća niz pojava iz kulture i umjetnosti. Međutim, u mom tekstu taj pojam je jasno ograničen na akademski postmodernizam, dok je postmodernizam npr. u arhitekturi, slikarstvu i sl. nešto sasvim drugo.

Kaže da simplificiram i znanost zato što navodim da postmodernizam uzrokuje gubljenje vremena u humanističkim znanostima. Međutim, naravno da uzrokuje, već i time što ljudi troše vrijeme na diskusije koje ne vode nikamo kad se ignoriraju činjenice i dokazi. Na ovo Boris nadograđuje da ja sigurno „proizvodnju humanističkog znanja“ smatram gubljenjem vremena. Naprotiv, proizvodnja humanističkog znanja je potrebna, a postmodernistička metoda baš sprečava proizvodnju znanja jer odbacuje činjenice i dokaze. Sljedeći korak Borisove nadogradnje je da bih ja sigurno ukinula čitav Filozofski fakultet i da bi tu moju inicijativu odobrili naši neoliberali. Očito Boris, za razliku od mene, poistovjećuje Filozofski fakultet s HAZU jer ja sam napisala da HAZU treba ukinuti i novac preusmjeriti studentima za besplatno studiranje (Kordić 2011: 67). No Borisa ne zanima što sam objavila, on se oslanja na svoju telepatsku moć da iščitava moje misli, koje kod njega uvijek nekako ispadnu suprotne od onoga što sam objavila. Usput rečeno, ja sam na svojoj koži doživjela da su mi neoliberalni političari ukinuli fakultet na kojem sam tada radila u Frankfurtu, srušili fakultetsku zgradu i zemljište prodali banci, a čitavu fakultetsku knjižnicu od 100.000 knjiga poslali u rezalište, o čemu sam i pisala u Jutarnjem listu(Kordić 2012: 16).

Boris za mene kaže da sam „fahidiot“, koji nije u stanju „iskoračiti iz vlastite discipline u heterogeno polje znanstvene transdisciplinarnosti“. Koliko čovjek mora biti pristran da bi to napisao nakon što je vidio da u knjizi masovno citiram sociolingviste, povjesničare, kulturološke antropologe, biologe, sociologe, novinare, filozofe, politologe itd. Autori prikaza isticali su upravo transdisciplinarnost kao temeljno svojstvo knjige (Molas 2010: 210).

Tko ne želi biti fahidiot, taj treba, prema Borisovim riječima, u znanost uvesti umjetnost. Njegov članak je ilustracija što se tada dobije: beskrajna sloboda fikcioniranja u tekstu koji ima pretenzije predstaviti se kao znanstveni. Jasno da je to privlačna tehnika. Omogućava čovjeku da kreira svoj vlastiti svijet kako mu se prohtije i da pišući o nekome potpuno zanemari činjenice, puštajući mašti na volju. To je ovaj puta toliko ponijelo Borisa da i metoda koju najviše koristi nije neka sofisticirana, nego se svodi na najbanalniju – sirove laži.

Referirana literatura:

Anderson, Benedict (1988), Die Erfindung der Nation, Frankfurt am Main/New York.

Brennan, Timothy (1993), „The National Longing for Form“, H. Bhabha (ur.), Nation and Narration, London/New York, 44-70.

Buchler, Maja (2002), Sprachplanung im Schafspelz?!, Bochum.

Deleuze, Gilles i Guattari, Félix (1986), Kafka: Toward a Minor Literature, Minneapolis.

Haarmann, Harald (1975), Soziologie und Politik der Sprachen Europas, München.

Jenkins, Brian i Sofos, Spyros (1996), „Nation and Nationalism in Contemporary Europe“, B. Jenkins i S. Sofos (ur.), Nation and Identity in Contemporary Europe, London/New York, 9-32.

Kordić, Snježana (6.12.2011.), „HAZU treba ukinuti a jezične puritance bojkotirati jer zarađuju na nacionalizmu“, Nacional, 67.

Kordić, Snježana (9.1.2012.), „Kulturocid: Likvidacija sto tisuća knjiga“, Jutarnji list, 16.

Laitin, David (1997), „The Cultural Identities of a European State“, Politics and Society 25/3, 277-302.

Methadžović, Almir (2.4.2018.), „Chomsky u autobusu“, Tačno.net

Molas, Jerzy (2010), „Recenzja książki Jezik i nacionalizam“, Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej 45, 209-216.

Schubert, Gabriella (1997), „Einzelaspekte neuer Mehrsprachigkeit im ehemaligen Jugoslawien“, Sociolinguistica 11, 83-93.

Sokal, Alan i Bricmont, Jean (1998), Fashionable Nonsense: Postmodern Intellectuals’ Abuse of Science, New York.

Sundhaussen, Holm (1995), „Der Ustascha Staat: Anatomie eines Herrschaftssystems“, N. Budak i dr. (ur.), Kroatien, Wien i dr., 251-287.

Vijesti.ba (24.2.2018.), „O jeziku i nacionalizmu u Mostaru“.

slobodnifilozofski