RAT RUŽA
Povezani članci
Piše: Petar Fehir
Ona prva Ruža, melankolična, koja je legandarnu izvedbu doživjela na Trgu Republike, 17 listopada 89. bila je, kao što i sam Houra reče, posvećena majci.
Poslije će postati i simbolom jednog vremena u kojem su se dizala dva (ili tri prsta) i ljubilo dvaput (ili triput).
Jedna od, za uho, ugodnijih srcedrapajućih pjesmuljaka. Bet zagonetnih zloćudnih metafora. Pa su je gotovo svi u raznim prilikama mogli pjevušiti.
Što bi se reklo, ljubavna.
A što se za ovu drugu Ružu ne bi moglo reći.
Ona svoj trag ostavlja više na puteljcima mržnje, zla i nesreće.
Bivša kanadska policajka, vrlo ograničenih kapaciteta, čiji najveći atribut počinje s velikim H, a ponekad i malim u.
Ona se ne ljubi ni jednom. Ona sikće plamene netrpeljivosti i mlati jezikom, kao brezovom metlom.
Skrnavi ime jednog lijepog cvijeta.
Počistila bi, veli, još mnogo “nevjernih” sugrađana, jer ih, po njenoj mjeri, valjda ima previše. I opet samo zato jer su druge vjere.
Poslije bi valjda, kako to već biva, kod svih nesretnika zasljepljenih iracionalnim osjećajem mržnje, na red došli i istovjerni, a koji manje od Ruže “vole” svoju domovinu.
I nije problem u Ruži. Ona će i onako ostati u Baudelaire-ovim cvjetovima zla.
Problem je u nama.
Koji šutimo.
U političarima, sudstvu, novinarima.
U malim plašljivim visibabama i kukurijecima.
Koji zalijevamo i mirišemo Ruže. Čak i one malih latica, a velikog i oštrog trnja.
I dozvoljavamo da nam, po koji već put, prodaju ruže po bubrege.