RAT RUŽA

Povezani članci

• Poruka civilizirane Hrvatske: Dario Kordić je monstruozni ubojica, a ne heroj!
• Marinko Čulić: Katolička kolonija
• Štiti li ministar huligane u loži?
• Čulić: Može li se Hrvatska dignuti na noge?
• Predrag Lucić: Šakom o Tuđmanov stol!
• Jugoslavija: omiljena psovka

Piše: Petar Fehir

Ona prva Ruža,  melankolična, koja je legandarnu izvedbu doživjela na Trgu Republike, 17 listopada 89. bila je, kao što i sam Houra reče,  posvećena majci.

Poslije će postati i simbolom jednog vremena u kojem  su se dizala dva (ili tri prsta) i ljubilo dvaput (ili triput).

Jedna od, za uho, ugodnijih srcedrapajućih pjesmuljaka. Bet zagonetnih  zloćudnih metafora. Pa su je gotovo svi u raznim prilikama mogli pjevušiti.

Što bi se reklo, ljubavna.

A što se za ovu drugu Ružu ne bi moglo reći.

Ona svoj trag ostavlja više na puteljcima mržnje, zla i nesreće.

Bivša kanadska policajka, vrlo ograničenih kapaciteta, čiji najveći atribut počinje s velikim H, a ponekad i malim u.

Ona se ne ljubi ni jednom. Ona sikće plamene netrpeljivosti i mlati jezikom, kao brezovom metlom.

Skrnavi ime jednog lijepog cvijeta.

Počistila bi, veli, još mnogo “nevjernih” sugrađana, jer ih, po njenoj mjeri, valjda ima previše. I opet samo zato jer su druge vjere.

Poslije bi valjda, kako to već biva, kod svih nesretnika zasljepljenih iracionalnim osjećajem mržnje, na red došli i istovjerni, a koji manje od Ruže “vole” svoju domovinu.

I nije problem u Ruži. Ona će i onako ostati u Baudelaire-ovim cvjetovima zla.

Problem je u nama.

Koji šutimo.

U političarima, sudstvu, novinarima.

U malim plašljivim visibabama i kukurijecima.

Koji zalijevamo i mirišemo Ruže. Čak i one malih latica, a velikog i oštrog trnja.

I dozvoljavamo da nam, po koji već put, prodaju ruže po bubrege.