Rat kao unajmljeni dželat etno-patokrata

Izdvajamo

• Tako rat, kao unajmljeni dželat, postaje legalan način sveopšteg pomora nad običnim ljudima, građanima nezadovoljnim aktuelnom vlašću. Ako, u datim okolonostima, nije moguć rat, dovoljni su i povremeno projektovani incidenti, ili svakodnevno dizanje etno-tenzija, čiji strah, kao strah od rata, postaje dovoljan da uguši ogromno građansko nezadovoljstvo i ušutka moguću ljudsku (građansku) pobunu, koja traži promjenu vlasti i poboljšanje životne egzistencije gladnih, poniženih, opljačkanih i debelo izvaranih građana.

Povezani članci

• Hronologija jedne propasti
• Promocija zbirke priča o pomirenju
• Izbori, referendum i Mostar!
• ‘Smrt fašizmu i veliki pozdrav iz Livna’
• ROCKERI NA RUJANFESTU
• Izlozba i predstavljanje monografije “Članovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – likovni umjetnici i arhitekti”

Na sceni je ucjenjivačko, biološko, psihološko, moralno i privredno ekonomsko srozavanje bh. društva i ponižavanje normalnih ljudi. Njihov, time pobuđeni, i neizbježni otpor, mora se slamati zarad nastavka realizacije vlastitih ciljeva etno-patokrata. A za to treba fabrikovati vanjske etno-neprijatelje i, uz njihovu pomoć, obračunati se sa vlastitim unutrašnjim protivnicima. A protivnici su sve brojniji nezadovoljni građani, normalni ljudi kojih se valja oslobađati slanjem u novi rat.

„Na početku bijaše riječ“, kaže Biblija, stavljajući nam time do znanja da sve počinje govorom, riječju, koja nas vodi i usmjerava na životnom putu. U tom smislu, dobra i loša riječ imaju oprečno različite ciljeve i ishode koje je govornik zacrtao prije bilo kakve svoje akcije. Ukratko, Riječ može da spaja ili razdvaja, tačnije, združuje ili zavađa ljude, grupe i narode. U svom idejnom (ratno)huškajućem mrziteljskom naboju, loša, mrzilačka riječ, je avangarda onog zla čije smo krvave i neljudske učinke debelo osjetili na vlastitoj koži krajem devedesetih godina prošlog stoljeća.

Otuda velika odgovornost za svaku neodmjerenu i etički neodgovornu upotrebu govora, za sve one koji ga koriste u javnom prostoru i akcionom kontekstu. To posebno važi za politiku, političare i servilnu inteligenciju koja ih nekritički i idejno-podanički servisira. Odnosno, pojednostavljujući već rečeno, valja, u ovom predizbornom trenutku, naglasiti da je svaki čovjek „odgovoran za svoje neodgovornosti“, a intelektualni (resp. politički) uljez još odgovorniji „za svoju plitkoumnost i duhovnu perverziju“, koju, nošen mržnjom, sračunato, sistematski širi oko sebe.

Zašto?

Temelj mržnje je snažna emotivna potreba da se onaj (individua ili kolektiv), na koga je usmjerena, omalovaži, povrijedi, a u krajnjoj liniji čak i doslovno-fizički uništi (ubistvo, genocid). Mržnja je uvijek u dosluhu sa neprijateljskom nakanom i djelovanjem svog nosioca. Iz drugog ugla govoreći, odsustvo objekta mržnje donosi mrzitelju teško podnošljivu prazninu koja mu obesmišljava život, tako da stalno traženje tog objekta postaje njegov životni imperativ koji poprima smisao auterapije i čuvanja vlastitog zdravlja.

Otuda, svoje najplodnije tlo, mržnja nalazi u nekom interesnom polju, gdje svaki oblik suparništva, u fantazmu njenog nosioca, predstavlja „realnu“ opasnost, od koje se valja braniti i odbraniti. U tom smislu, najzahvalnije i najplodnije polje mržnje, kako to znamo iz bh. iskustva, predstavlja politika kao vrlo unosna interesna igra. Vrhunac te igre, po logici stvari je, vrijeme predizbornih kampanja, koje sofisticiranu ili otvorenu mržnju legaliziraju i koriste kao samorazumljivo sredstvo borbe za vlast i politički tron.

U tom kontekstu, uobičajeni govor mržnje, postaje, baš kao i ranijih godina, inventarna stavka i ovogodišnje izborne kampanje koja je počela i prije prvog zvižduka sudije (CIK-a), koji formalno-pravno, tek u maju, treba da označi početak izborne etno-utakmice.

Dotle ćemo se, naravno, i po svemu onome šta se već zbiva i događa međustranačkom nadmudrivanju, nagledati, naslušati i načitati mrziteljskih, etno-huškačkih i politikantskih retorički zatrovanih mizerija. A sve u službi, tobožnjih, izbaviteljskih misija samozvanih etno-čuvara, čuvara – vitalnih nacionalnih interesa.

Pored svađalački nahajcanih političara, a posebno onog etno-lidera, koga, u njegovoj nepogrešivoj prepoznatljvosti, zbog mržnje prema svemu, svakome i svačemu (opoziciji, građanima, drugim narodima, religijama, vladama), ne treba čak ni imenovati, na BHS sceni je i čitava bulumenta nepismenih, ljudski neosviještenih anonimusa, koji, psovačkim jezikom mržnje i najgorih uvreda, neofašističkom retorikom i logikom prizemnih etno- i klero-opaski, liječe svoje teške psihološke komplekse. Ostraščeni nekrofil, histerik obuzet strahom, samozatajni prisilni neurotik, pomahnitali luđak, srebroljubački zaneseni politikant, upravo javnim jezikom mržnje, pokušavaju kompenzirati bolni osjećaj manje vrijednosti.

Pri tome, da ironija bude potpuna, on, indirektno priznanje vlastite bezvrijednosti i neljudskosti, otkriva upravo svojim mizernim skrivanjem iza štita anonimnosti. Potpisujući se pseudonimom i šiframa iza kojih bljuje otrovne strijele najgore mržnje, ispod tekstova uredno potpisanih autora i kritičara propasti (pljačke, otimačine, prevare, bijeda, siromaštvo, nezaposlenost …) i etno-kreatora ekonomskog, privrednog i moralnog sunovrata ove zemlje.

Sve podsjeća na ljudski jad i bijedu u ratu dobro skrivenih snajperista koji, s brda, iz dubokih rovova, ili druge vrste oku skrivenih položaja, mučki pucaju na nedužne žrtve. Civile koji nose kući hljeb ili vodu, pa čak i na djecu, koja u svom zanosu igrom, načas, zaboravljaju ratne opasnosti, kako je to bilo tokom opsade Sarajeva, kada je od 1601 (hiljadušestoijednog) ubijenog djeteta, ogroman broj njih, bezdušno upucano iz snajpera.

Jezik mržnje je upravo to.

Osiljena otrovna riječ personalno inferiornog političkog moćnika, s jedne, i verbalno snajperisanje iz rova anonimnosti njegovih ostrašćenih sljedbenika, odnosno plaćenih i sinekuristički dobro uhljebljenih poslušnika, s druge strane. U slučaju drčnog političara-svađalice, psihoanalitički govoreći, u pitanju je Mojsijev kompleks, iluzija o vlastitoj misiji, koju pokreću bolesne političke ambicije i strasti, a sve u službi realizacije iracionalnih ciljeva njegove personalne nesposobnosti i vlastodržačke nadmenosti.

Ako na početku svega „bijaše riječ“, onda unutrašnjom logikom verbalnih odušaka, početna bizarna verbalna agresija, vremenom prerasta u otrovni jezik mržnje, a ostrašćena mržnja u fizičku akciju koja, u kafani, na ulici, ili stadionu završava – tučom, a u šire-društvenoj, tenzijama prenapregnutoj atmosferi – čak i ratom. Sjetimo se samo devedestih i medijskog, ratnohuškačkog jezika mržnje u službi krvave realizacije velikodržavnih koncepata.

I kao da ništa nije bilo.

Danas ponovo, kao da je agresija devedesetih neprovjerena glasina, uz stare, sada i neki novi, logistički i idejno kontrolisani portali, javni mediji i neodgovorni političari, sasvim sračunato i nedgovorno, dizanjem tenzija i podsticanjem etno-emocija, i strasti najgore vrste, pregrijavanjem etno-ostrašćene glasačke mase i stranačke mašinerije, uprkos katastrofalnih učinaka vlastitih politika, uporno nastoje sačuvati svoju neodogovornu patokratsku vlast. Pa i po cijenu mrtvih glava.

Kako?

Na sceni je ucjenjivačko, biološko, psihološko, moralno i privredno ekonomsko srozavanje bh. društva i ponižavanje normalnih ljudi. Njihov, time pobuđeni, i neizbježni otpor, mora se slamati zarad nastavka realizacije vlastitih ciljeva etno-patokrata. A za to treba fabrikovati vanjske etno-neprijatelje i, uz njihovu pomoć, obračunati se sa vlastitim unutrašnjim protivnicima. A protivnici su sve brojniji nezadovoljni građani, normalni ljudi kojih se valja oslobađati slanjem u novi rat.

Tako mržnjom proizvedeni (vanjski) neprijatelj, u dogovorenom ratu, treba da pobije (unutrašnje) protivnike vlasti. Nakon svega, ostaje samo to da, poginule branioce (mrtve unutrašnje protivnike), proglasite za heroje i opjevate ih u pjesmama, i sasvim mirno, i bez njih, kao remetilačkog faktora,  nastavite sa svojom licemjerno uhodanom pljačkaškom etno-prevarantskom vladavinom. Ukratko, govorom mržnje, proizvedeš vanjske neprijatelje koji će u osmišljenom ratu pobiti tvoje unutrašnje protivnike.

Uz sve to, i nakon toga, kad se rat slegne, ubireš lovorike kako si spasio narod od sveopšte pogibelji. U tome je sva „mudrost“ patokratske etno-vladavine.

Tako rat, kao unajmljeni dželat, postaje legalan način sveopšteg pomora nad običnim ljudima, građanima nezadovoljnim aktuelnom vlašću. Ako, u datim okolonostima, nije moguć rat, dovoljni su i povremeno projektovani incidenti, ili svakodnevno dizanje etno-tenzija, čiji strah, kao strah od rata, postaje dovoljan da uguši ogromno građansko nezadovoljstvo i ušutka moguću ljudsku (građansku) pobunu, koja traži promjenu vlasti i poboljšanje životne egzistencije gladnih, poniženih, opljačkanih i debelo izvaranih građana.

Eto povijesno provjerene matrice patokratskog scenarija za tekući predizborni akcioni film, koji ćemo, svakodnevno iznova (pred nama je), gledati sve do oktobarskih izbora.