POUČAK ZDRAVKA TOMCA

Povezani članci

• Balkane moj
• Kolege o Vladimiru Matijaniću: Nježni fanatik profesije
• Crna nit
• Znaš li ti ‘ko sam ja?
• Božica Jelušić: TEŠKA LJETA
• Komandir i biskup

 A tako dugo dok ne postavimo ispravnu, tj. točnu dijagnozu prošlosti, dok ne prestanemo – pod firmom slobode mišljenja – zagovarati raspravljanje o neoborivim i neporecivim činjenicama, ne bismo li neke aspekte prošlosti uljepšali, a druge utopili u tamnim bojama, tako dugo patit ćemo od recidiva bolesti, prošlost će nam se ponavljati. A možda je bolje reći: ljudi će se ponavljati. Zar ratovi u kojima se raspala jugoslavenska federacija nisu dovoljno upozorenje? Što nam još treba? Što još treba profesoru Tomcu?  

Piše: Tomislav Jakić

         U emisiji Hrvatske televizije „Tema dana“ Zdravko Tomac izjavio je kako „u demokratskoj Hrvatskoj ne treba spominjati ni 10. travnja (aprila), ni 29. studenoga (novembra), jer to su datumi koji samo unose podjele u naše društvo“.

Ako netko ne zna: Hrvatska televizija nacionalna je televizija, formalno javna, a po mnogome još državna, i to u onoj državi koja je u svojem Ustavu ponosno (?) zapisala da je sazdana i na temeljima antifašizma, a Zdravko Tomac bio je u vrijeme Jugoslavije jedan od istaknutih čelnika Saveza komunista Hrvatske. Idemo dalje – za one koji možda ne znaju: 10. travnja (aprila) 1941. proglašena je tzv. Nezavisna Država Hrvatska, a 29. studenoga (novembra) 1943. održano je u Jajcu drugo zasjedanje „ratnog parlamenta“, Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. I, napokon, ako je nekome u proteklim godinama promaklo: Zdravko Tomac prošao je temeljitu transformaciju. Ne, nije on poput mnogih svojih partijskih drugova početkom devedesetih godina prošloga stoljeća naprosto zamijenio jednu vladajuću stranku drugom, pa prešao iz SKH u HDZ. Ne, on je – mada u HDZ nikada nije ušao – postao žestoki hrvatski nacionalist, antikomunist, deklarirani, pa čak gotovo i militantni vjernik i pobornik svake teorije urote, naravno ako je urota uperena protiv samostalne hrvatske države.

         I onda taj i takav Tomac izjavi u programu HTV ono što smo naveli na početku ovoga teksta, izjednačavajući bez ikakve rezerve proglašenje kvislinške ustaške (na žalost: nominalno i hrvatske) države i udaranje temelja novoj, antifašističkoj, federativnoj Jugoslaviji. Pa oba ta događaja, kaže on, treba protjerati u povijesni zaborav, jer „unose podjele u naše društvo“. Da se Tomac godinama, pa i desetljećima nije predstavljao komunistom, da nije obrazovan (sveučilišni profesor), moglo bi se odmahnuti rukom i reći: neki tamo lupeta o stvarima o kojima pojma nema. A da Hrvatska televizija nije državna/javna televizija u Republici Hrvatskoj, također bi se moglo odmahnuti rukom i reći: neka tamo seoska televizija objavljuje nebuloze na koje se nema smisla ni osvrtati. Ovako, međutim, ima i smisla i potrebe, pogotovo što se na navedenu izjavu i na činjenicu da je objavljena putem medija specifičnog karaktera, nitko nije osvrnuo – počevši od novinara koji je vodio razgovor i koji je to monstruozno izjednačavanje primio kao nešto sasvim normalno, pa do predstavnika Države koji su se samo dan nakon toga pojavili na godišnjem (za njih, reklo bi se, ritualnom) okupljanju u Jasenovcu, ponavljajući već otrcane fraze o Zlu i zločinu i spretno izbjegavajući egzaktno imenovati tko je tu koga i zašto ubijao, kao i tko je vodio u Evropi jedinstveni pokret otpora ubojicama koji su se sakrivali iza hrvatskoga imena.

         A trebalo je i treba reći sljedeće: nema ama baš nikakvog uporišta za izjednačavanje proglašenja tzv. NDH i stvaranja temelja antifašističke Jugoslavije. Jer, evo kako stvari stoje. Kada se pod udarcima vojski sila Osovine, u prvome redu Njemačke i Italije, slomio rekordno brzo otpor vojske Kraljevine Jugoslavije, šačica emigranata-ekstremista (na žalost: Hrvata) koji su do tada živjeli „na jaslama“ fašističke Italije, sanjajući stvaranje „svoje“ države po uzoru na postojeće naci-fašističke modele, dobila je željenu priliku. S druge strane Italija je – zajedno s Hitlerovom Njemačkom – dobila šansu da na dijelu okupirane Jugoslavije uspostavi marionetsku, kvislinšku kvazi-državu. Uspostavljena je tako, što ju je proglasom što ga je pročitao preko radija, u ime ustaškog Poglavnika Ante Pavelića, proglasio umirovljeni austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik, da bi se Pavelić sa šačicom pristaša pod okriljem noći „ušuljao“ u Zagreb tek nekoliko dana nakon toga. Slijedila je strahovlada čije početke obilježavaju zločini protiv Srba u Hrvatskoj, potom sistematski progon Židova (od diskriminacije, preko zatočenja i ubijanja u Hrvatskoj, pa do slanja u nacističke logore smrti), te nemilosrdni obračun s neistomišljenicima, u prvome redu komunistima (mada su na robiji, u vrijeme monarhije neko vrijeme komunisti i ustaški nacionalisti bili čak i neke vrste saveznici). Otpor se javio najprije spontano, kao reakcija na progone, likvidacije i teror, a organizirani oblik dobio je vrlo brzo kada je stvari u svoje ruke uzela doduše malobrojna, ali dobro organizirana Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom.

         Nepobitna je povijesna činjenica (što god govorili danas povijesni revizionisti) da je Jugoslavija jedina u okupiranoj Evropi imala autohtoni pokret otpora koji je prerastao u organiziranu armiju, a da su se istodobno polagali i temelji nove države, kakva će biti uspostavljena nakon pobjede. Nigdje, vrijedi ponoviti: nigdje u Evropi pod naci-fašističkom čizmom tako nešto nije zabilježeno. Da, Francuska je imala jak pokret otpora, zapravo dva: jedan pod komandom De Gaulleove Slobodne Francuske (sa sjedištem u Londonu), a drugi – komunista. No, ista ta Francuska imala je i vrlo snažnu kolaboraciju o kojoj se godinama preferiralo ne govoriti. Efikasne pokrete otpora, što znači diverzije, atentate, špijuniranje, imale su praktično sve okupirane zemlje, od Norveške, preko Nizozemske, pa Češke, Poljske i Slovačke, sve do Grčke. I svi su oni bili pod manje ili više izravnom komandom Saveznika i djelovali su prema njihovim uputama. Svi, osim onoga u Jugoslaviji (i dijelom u Albaniji). Jugoslavija je imala svoju Narodno-oslobodilačku vojsku, svoj Vrhovni štab koji je rukovodio njezinim operacijama, na oslobođenim područjima imala je svoje organe vlasti, zametke novoga zakonodavstva i – svoj ratni parlament AVNOJ. Zaključci 2. zasjedanja AVNOJ-a smatraju se temeljem uspostavljanja poslijeratne, federativne, antifašističke Jugoslavije. Je li način izbora delegata iz pojedinih krajeva odgovarao demokratskoj proceduri uobičajenoj u parlamentarnim demokracijama? Sigurno da nije. Niti je u ratnim uvjetima mogao. A jesu li oni ipak bili autentični predstavnici naroda, onoga naroda koji je vodio borbu na život i smrt za slobodu svoje porobljene zemlje? Apsolutno jesu.

         Staviti u istu ravan, usporediti i izjednačiti bez i najmanje rezerve proglašenje tzv. NDH i održavanje drugog zasjedanja AVNOJ-a, to je školski primjer povijesnog revizionizma, istodobno i kažnjiv primjer indoktrinacije neupućenih uz pomoć moćnog medija koji nosi prefiks „javni“, dok je zapravo (još) državni. Zalagati se za zaboravljanje i proglašenja tzv. NDH i održavanja zasjedanja AVNOJ-a s obrazloženjem da to unosi podjele u društvu, ima za posljedicu upravo suprotno: jačanje polarizacije u kojoj će na jednoj strani biti oni koji znaju i koji odbijaju da zaborave, a na drugoj – oni koji ne žele znati, koji ne znaju, odnosno prave se da ne znaju, zaboravljajući i negirajući pri tome i vlastitu prošlost.

         A tako dugo dok ne postavimo ispravnu, tj. točnu dijagnozu prošlosti, dok ne prestanemo – pod firmom slobode mišljenja – zagovarati raspravljanje o neoborivim i neporecivim činjenicama, ne bismo li neke aspekte prošlosti uljepšali, a druge utopili u tamnim bojama, tako dugo patit ćemo od recidiva bolesti, prošlost će nam se ponavljati. A možda je bolje reći: ljudi će se ponavljati. Zar ratovi u kojima se raspala jugoslavenska federacija nisu dovoljno upozorenje? Što nam još treba? Što još treba profesoru Tomcu?