Podržava li vlast u Zagrebu Dodikove secesionističke prijetnje?

Izdvajamo

• Gdje je sada Zoran Milanović, inače tako rječit kada treba dijeliti lekcije o zaštiti nacionalnih interesa u BiH, i kada treba tvrditi da Dodik osobno nije nikakav ekstremist
• gdje je sada Andrej Plenković, koji ne propušta priliku upozoriti Bruxelles na nužnost promjene izbornog zakona kako bi Hrvati sami glasali za svoje predstavnike? Zašto šute sada, kada je iskrsnuo očigledno mnogo veći problem, koji ozbiljno prijeti izravnom oružanom eskalacijom?

Povezani članci

• Je li nužno imati istoga Boga?
• Trol u kupusu
• Karanović: Mi, zapravo, živimo u prikrivenoj diktaturi
• Dragan Markovina: Bilo kuda, Dodik svuda
• PSIHOSOCIJALNI KONTEKST POLITIČKIH ELITA U BiH
• Jovan Nikolaidis: KRHOTINE (parabola)

foto: Index

Dodik ruši Bosnu; hrvatski veleposlanik odlazi mu na noge, a hrvatske vlasti šute. To je sažetak dosadašnjeg odnosa Hrvatske prema najnovijem valu Dodikovih prijetnji konačnim rušenjem Bosne i Hercegovine, koje je ovih dana poprimilo, čini se, nepovratne razmjere – ili tako barem tvrdi sam vožd iz Banja Luke.

Piše: Boris Pavelić

Ni nekoliko dana, naime, nakon što je Dodik najavio rušenje Oružanih snaga BiH, osnivanje vojske Republike Srpske, preuzimanje kasarni “po uzoru na Slovence”, i protjerivanje Oružanih snaga BiH iz RS “tako što će kasarnama isključiti struju i vodu”, vlasti u Hrvatskoj ni riječi da kažu o tom secesionističkom bubnjanju što podsjeća na 1992, i koje širi nemir i Bosnom i susjedstvom. Istodobno, Dodik ne propušta objaviti kako je sa svojim planovima “upoznao predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića”, s kojim će, kaže, “nastaviti suradnju”, a hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić u isto vrijeme odlazi na sastanak s Dodikom u Istočno Sarajevo, kao jedan od rijetkih veleposlanika članica EU koji su se odazvali na taj bezobrazni, diplomatski i protokolarno neprimjeren poziv.

Pa kad je sve to tako, ne preostaje nego pitati: podržava li hrvatska vlast Dodikovu secesionističku ofenzivu? Zašto Zagreb šuti? Zašto Zagreb bez komentara dopušta da susjednu državu, u čiju se samostalnost zaklinje, verbalno iznova komada nasljednik onih koji su je prije tri desetljeća komadali i tenkovima? Jesmo li, daleko bilo, uistinu na putu obnove protubosanskog savezništva Srbije i Hrvatske iz devedesetih, tog najtežeg hrvatskog ratnog nasljeđa, koje uporno dijagnosticiraju protunacionalistički politički krugovi u BiH, a Zagreb takve ocjene s prezirom odbacuje, dok, u isto vrijeme, s Dodikom surađuje sve čvršće, sve otvorenije i sve češće? Ako želi izbjeći i prekinuti takve sumnje i bojazni, službeni Zagreb mora – kao što je to nedavno učinio u korist cjelovitosti Crne Gore i podrške njezinom europskom putu – nedvosmisleno osuditi Dodikovo riskantno političko divljanje koje ugrožava mir u cijeloj regiji; ne učini li to, sumnje da mu Hrvatska asistira šutnjom gomilat će se iz dana u dan – i to ne bez argumenata: ta zar ih nije hrvatski predsjednik Zoran Milanović u posljednjih godinu dana dao i više nego dovoljno?

Proteklog tjedna, Milorad Dodik najavio je, ni manje ni više, nego rušenje stupova današnje bosanskohercegovačke države: ukidanje nadležnosti i zabranu Suda, Tužiteljstva i državnih sigurnosnih agencija na području Republike Srpske; osnivanje Vojske RS i izbacivanje pripadnika Oružanih snaga s područja RS, i to tako da će “preuzeti kasarne kao što su to uradili Slovenci s kasarnama JNA 1991. godine.”

Nije bio daleko čak ni od toga da najavi rat, i to po modelu prijetnji kakvima su se ranih devedesetih koristili njegovi prethodnici, današnji ratni zločinci: optužujući sve druge da će biti krivi ako neprijateljstva počnu. “Dat će se rok pripadnicima Oružanih snaga da napuste RS. Mogu ostati živjeti samo ako su građani. Ako netko od Federacije BiH kaže da će policija krenuti ili neke specijalne snage, imate odredbe Ustava koje kažu da te snage iz jednog ne mogu prijeći liniju drugog entiteta. Ako žele prijeći tu liniju, to je čist akt agresije, a mi imamo motivaciju da odbranimo RS, donijet ćemo dokumente i akte, a ako bude potrebno, branit ćemo je i sa našim snagama”, kazao je.

Dodik tvrdi da nezavisnost RS podržava sedam zemalja Evropske unije, ali neće reći koje su to zemlje. Dodik kaže – idemo do kraja, ovaj put nećemo se povući.

Velik dio tih izjava ponovio je u četvrtak u Istočnom Sarajevu, nakon sastanka s veleposlanicima članica EU, koji je sam inicirao. Sastanak je uglavnom propao: od 27 članica EU, odazvalo ih se manje od polovine – jedanaest – a odbio je doći i veleposlanik Velike Britanije. No, među onih jedanaest, bio je hrvatski veleposlanik Ivan Sabolić. A službeni Zagreb, na sve te Dodikove zloguke najave, koje u BiH izazivaju i strah i gnjev, ni riječi da bi rekao. Gdje je sada Zoran Milanović, inače tako rječit kada treba dijeliti lekcije o zaštiti nacionalnih interesa u BiH, i kada treba tvrditi da Dodik osobno nije nikakav ekstremist; gdje je sada Andrej Plenković, koji ne propušta priliku upozoriti Bruxelles na nužnost promjene izbornog zakona kako bi Hrvati sami glasali za svoje predstavnike? Zašto šute sada, kada je iskrsnuo očigledno mnogo veći problem, koji ozbiljno prijeti izravnom oružanom eskalacijom?

I nisu to sve indicije da šutnja Zagreba nije slučajna, nego proračunata. Nakon sastanka članova Predsjedništva BiH s novim austrijskim ministrom vanjskih poslova Michaelom Linhartom u petak u Sarajevu, Dodik je ponovio sve svoje prijetnje: ne odustaje, kaže, od plana da RS ospori funkcioniranje oružanih snaga BiH i pravosudnih tijela države; ne odustaje od plana da pripadnike OS BiH “potjera”, i to tako što će kasarnama isključiti struju i vodu, a na području RS-a zabranit će i djelovanje državnim sigurnosnim agencijama, Obavještajno-sigurnosnoj agenciji (OSA) i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). A potom je rekao kako je o svim tim planovima obavijestio predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića, s kojim najavljuje nastavak suradnje.

Nastavak suradnje – na čemu? Podržava li Čović sve ovo što najavljuje Dodik? Ni HDZ BiH, ni Hrvatski narodni sabor BiH ni jedne jedine riječi nisu rekli o Dodikovim prijetnjama; štoviše, u posljednjoj objavi na internetskoj stranici HNS-a stoji i priopćenje u kojemu piše kako su “unitarističke pretenzije bošnjačkih stranaka neprihvatljive…” “Unitarističke pretenzije” su dakle neprihvatljive, ali što je s Dodikovim otvorenim prijetnjama secesijom? I zašto o svemu tome Čović, taj toliko dragi gost u današnjem političkom Zagrebu, ne izvijesti Plenkovića i Milanovića? Zašto im ne kaže da je situacija sada uistinu ozbiljno opasna? I zašto im ne sugerira da u ime Hrvatske, u ime autoriteta članstva zemlje EU, pozovu Dodika neka se prestane igrati vatrom?

Naravno da će neki zaključiti kako ni Plenković, ni Milanović, ni Čović, ništa od toga nisu učinili jer se naprosto ne protive ovome što radi Milorad Dodik. Jer računaju da bi Hrvatska od toga mogla imati koristi, baš kao što je i Tuđman mislio da bi Hrvatska mogla imati koristi od Miloševićeve želje, i ponude, da raskomada(ju) susjednu državu.

Mi se ovdje ipak nadamo – snažnim suprotnim signalima usprkos – da to ipak nije točno. A ako nažalost ipak jest, ne preostaje drugo nego reći da tu trojicu slijepaca hrvatska javnost ovaj put mora zaustaviti sama. Hrvatska javnost, i ona u Hrvatskoj, i ona u BiH, mora uspjeti učiniti ono što nije uspjela 1993. Naravno da današnja BiH nije savršena – nijedna zemlja, zaboga, nije – ali svaka je Bosna i Hercegovina bolja od velike Srbije, koju žele ostvariti Milorad Dodik i Aleksandar Vučić. Nema tog hrvatskog interesa koji bi se mogao uskladiti s hrvatsko-srpskim komadanjem Bosne i Hercegovine – moralno pitanje ovdje da ni ne spominjemo. Jer vidjeli smo, znamo što se iz takve politike može izroditi. Ne smije joj se dati nova prilika. Bosnu smo dužni sačuvati svi zajedno – ne samo zato što bez nje, ni nas samih nema. Nego i zbog Bosne same.