Pavelić jeste bio zločinac, Tito nije. Točka.

Događaji se brzo nižu i ponekad se gubi veza među njima, pa hajde da to pokušamo ispraviti kada je riječ o najnovijima. Kada je Andrej Plenković nedavno posjetio Ukrajinu, Moskva je žestoko reagirala zbog njegove ponude da se koristi hrvatsko iskustvo u reintegraciji pobunjenih dijelova i Krima u ovu zemlju. Washington se, naprotiv, nije oglasio ni slovom komentara, najmanje nekakvom primjedbom, pa ni primjedbicom na račun hrvatskog premijera. Naprotiv, nešto kasnije javio se visoki dužnosnik State Departmenta izjavom da ne vidi nikakav trend fašizacije u Hrvatskoj, o kojoj se sve više govori u njenom istočnom susjedstvu. Sasvim drukčije reagirao je Washington kada su proljetos ovdašnje židovske, srpske i antifašističke udruge najavile da će bojkotirati službenu komemoraciju u Jasenovcu. Tada je jednako visoki ili i viši službenik State Departmenta hitno doletio u Zagreb, a jednako se hitno Kolinda Grabar Kitarović morala ograditi od ustaštva i pokušaja njegovog rehabilitiranja. Predsjednica je, međutim, mukom zamukla u povodu najnovijeg skandala s ustaškom spomen-pločom u Jasenovcu, pa se čovjek naprosto mora upustiti u raspletanje ovog naizgled zauzlanog čvora. I to ga vodi sljedećem, jedino mogućem zaključku.

Sjedinjene Države očito su odlučile progledati kroz prste Hrvatskoj ovu najnoviju eskalaciju ustaštva, kako bi time honorirale Plenkoviću što se u Ukrajini isprsio prema Moskvi. Isto se, uostalom, čini s novom ukrajinskom vlašću koju vodi Petro Porošenko, jer i njoj se oprašta koketiranje s ukrajinskim filonacistima samo zato što pokazuje zube Rusiji. To je sada Amerikancima najvažnije. Naravno da je to svinjarija prvoga reda. U krajnjoj liniji, Amerika i Rusija spasile su Evropu od nacifašizma i zbilja je ispod svakog standarda sada to povijesno biserje rasipati zbog trenutnih geostrateških interesa. Pa ipak, evidentna je činjenica da SAD i Rusija, još uvijek puno više prva nego druga, to rade, i ako tu nešto ne promijeni Donald Trump, kako je bio obećao, tako će i ostati. S druge strane činjenica je također da tu Washington i Moskva nemaju presudnu ulogu, nego samo rubno vegetiraju na profašističkim resantimanima u ex-Jugoslaviji, koji se hrane ostacima mržnje iz Drugog svjetskog rata. Dakle srce problema je ovdje, a ne negdje drugdje, a tu po logici stvari središnje mjesto pripada Hrvatskoj, jer je ona u tom ratu stvorila najčvršći i najsustavniji režim nacifašističke kolaboracije. Otvorila je, uostalom, i najstrašniji logor smrti na ovim prostorima.

Eto, zato skandal sa ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu izgleda tako jezovito, on priziva najstrašnije razdoblje iz polovice prošlog stoljeća, ali priziva i to da su se Hrvati u savezništvu sa ovdašnjim Srbima sami otresli tog zla. Stoga bi bilo logično da Hrvatska čak više od Njemačke, Italije ili Japana, koje su oslobađali drugi, prednjači u brisanju nasljeđa nacifašizma, ali to se ne događa. Četništvo u Srbiji i islamizam u Bosni i Hercegovini jesu realni problemi koji koče emancipaciju od ratnih mržnji iz devedesetih, nisu vlasti u Zagrebu u krivu kada to podvlače. No sasvim promašuju kada ne vide da ta emancipacija najviše šepa u Hrvatskoj, gdje je antifašizam čak ugrađen u Ustav, ali se realni život puno više ravna prema prvome nego prema drugome. Da, i otpori fašizaciji ovdje su snažniji nego u istočnom susjedstvu jer se, recimo u Srbiji, u micanju partizanskih memorabilija više kompromitirala građanska opozicija, uključujući njenu kultnu zvijezdu Zorana Đinđića, nego nacionalistički režim. Pa ipak, ‘Za dom spremni’ pojavio se samo u hrvatskom Jasenovcu i ni na jednom usporedivom mjestu drugdje u regiji. Što se to, kvragu, događa?! Kako to da se Hrvatska, koja je bila glavna snaga antifašizma na ovom prostoru (Neretva, Sutjeska) pa i šire, srozala na ovo što sada gledamo? To je pitanje za milijun kuna ili i nešto vrjednije, znači odgovor nije lako dati, ali, evo, to ću ipak pokušati.

U Hrvatskoj je u protekla dva i pol desetljeća stvorena navodno neinstitucionalna, ali zapravo već uvelike etablirana moć Katoličke crkve, umrežene sa sve snažnijim ustašonostalgičnim krugovima i isto toliko snažnim klerikalističkim i antimodernističkim udrugama koje stvaraju potpuno novi svjetonazorski krajolik zemlje. Toga, istinabog, ima i u istočnom susjedstvu (ostanimo kod spomenutih Srbije i BiH), ali ipak ne u tolikoj mjeri da tako invazivno i presudno sudjeluju u aktualnom političkom životu. Ukratko, Hrvatska je u ovome postala model. Ako se nakratko vratimo Sjedinjenim Državama s početka teksta, sigurno je da one nisu najsretnije tim modelom, ali one su odavno riješile moralne dvojbe oko toga znamenitom, odurno nonšalantnom sintagmom o ‘našim kurvinim sinovima’. Osim toga, slične dvostruke standarde one su ugradile i prema ostalim zemljama u regiji, što se možda najbolje vidjelo u završnici haških suđenja kada su donesene napadno slične oslobađajuće presude optuženicima sviju strana (usporedite samo takve presude Anti Gotovini, MomčiluPerišiću i Naseru Oriću). Tako Hrvatska ipak ostaje sama sa svojim problemom, a on se svodi na to kako će i hoće li uopće stožerna stranka desnice, HDZ, upravljati spomenutim ultrakonzervativno-proustaškim konzorcijem, koji je uglavnom nastao u njenom krilu, a samo djelomično izvan njega.

Plenković se pokazao potpuno nedoraslim ustaškom krešendu koji upravo gledamo, još gore, prvi je koji to pokušava pravdati pozivajući se čak na zakonske propise. A onda je Kolinda Grabar Kitarović nečuvenom burom oko etnički nepodobnih srbijanskih čokoladica utrla put u čisti politički idiotizam. To nije iznenađenje. Iako mu idu na ruku desni trendovi na kontinentu i šire, ustašluk sliči na groteskno čudovište jer se nigdje, baš nigdje, nostalgija za nacizmom ne pojavljuje kao ovako vjerna kopija originala. To od Hrvatske već pravi primjer zemlje s posebnim potrebama, iz čega se nepokretni i uplašeni Plenković izgleda namjerava iščeprkati karamarkovskim izjednačavanjem ‘svih totalitarizama’, ustaša i partizana, Tita i Pavelića. Ali time će se samo nastaviti tonuti u živo blato, jer bi to sigurno rezolutno odbacili pripadnici nekadašnje antifašističke koalicije, uključujući ovaj put i pragmatično kalkulantske Amerikance. Svi oni dobro znaju da su partizani vršili odmazde, ali da ti zločini nisu ni izbliza jedino na što se može svesti njihova uloga u povijesti, dok su ustaše, naprotiv, samo to, zločinci i ništa drugo. Telegramski rečeno: Pavelić jeste bio zločinac, Tito nije. Točka. Između te dvije činjenice nema pomirbe, bez obzira na to koliko se Tuđman bio trudio, djelomično i uspijevao, da bude drukčije.

Hrvatskoj nema izlaza iz blata u kojem je sada dok ne uvaži tu jednostavnu povijesnu i političku aritmetiku.