Ni početak, ni kraj: TKO JE ŠOKIRAN – LAŽE, ILI JE GLUP
Izdvajamo
- Ono što jest važno, to je da se promijene Sjedinjene Države. A to će biti mučan i dugotrajan proces, naravno pod pretpostavkom da Biden skupi snage pokrenuti ga. To i samo to važno je i za Ameriku, i za svijet. I bitno je da to shvate kako u Americi, tako i u svijetu, jer samo pod tom pretpostavkom mogli bismo očekivati ono što se danas čini još uvijek prilično malo vjerojatnim, mada ne i potpuno nemogućim. Ako, dakle, dođe do prevladavanja dubokih podjela u Americi, ako Amerika shvati da nije i ne može ostati bogomdani hegemon, da se stabilni odnosi u svijetu grade na pregovorima i dogovorima, a ne na ucjenama i prijetnjama, na sankcijama i konfrontacijama, ako Amerika uspije prevladati pogubne posljedive trumpizma, ali i izaći iz samododijeljene uloge “prvoga policajca svijeta”, samo onda bit će mjesta čuđenju. Iskrenom čuđenju ljudi dobre volje na svim meridijanima i paralelama. Doživimo li trenutak kada će se pametni, čestiti i dobronamjerni ljudi čuditi takvome razvoju, znat ćemo da ima nade za svijet u kojemu živimo.
Povezani članci
Trump je bez i najmanje dvojbe odgovoran, pa i kazneno, kao onaj koji je te nerede potakao (i mjesecima poticao). No, još je odgovornija Republikanska stranka koja je pristala, za volju svojih kratkoročnih interesa, postati Trumpovom strankom, još je odgovorniji Kongres u kojemu se tokom pune četiri godine, sve do večernjih sati (po američkom vremenu) 8. siječnja nije mogao čuti ni jedan jedini glas razuma, da upozori na neprihvatljivost onoga što Predsjednik i govori i radi, još je odgovornija tzv. evro-atlantska zajednica (govorimo o političarima) u kojoj nije bilo nikoga tko bi se usudio reći: “S takvim američkim predsjednikom i s takvim Sjedinjenim Državama ne možemo raditi.” Nitko, nigdje. I sada su, kao, svi začuđeni, svi šokirani. Lažu! Dogodilo se ono što se moralo dogoditi i što je logično trebalo očekivati.
Još dok su u večernjim satima (po evropskom vremenu) u srijedu, 6. siječnja 2021. sve svjetske televizije koje nešto drže do sebe, izravno prenosile iz Washingtona scene “juriša na Capitol”, počelo je – nije pretjerano, ako to tako nazovemo – natjecanje između vodećih političara Zapada, ali i novinara, kako američkih, tako i evropskih, u izražavanju nevjerice, šokiranosti i zaprepaštenosti onime što se događalo u metropoli zemlje što je neki iskreno drže svjetionikom demokracije, dok su druge naprosto naučili da je takvom smatraju. I da joj se dive. Nije, međutim, bilo mjesta ni nevjerici, ni šokiranosti, ni zaprepaštenosti. Ili, da kažemo krajnje jasno, pa i grubo: svatko tko kaže da je (bio) šokiran onime što se događalo u Washingtonu, ili laže, ili je glup. Budući da ovu drugu mogućnost kod većine možemo odbaciti, ostaje samo da zaključimo kako su svi oni koji su bili “šokirani”, koji su govorili kako nikada nisu ni mogli zamisliti da bi takve scene mogli vidjeti u glavnome gradu Sjedinjenih Država, naprosto lagali – možda i sami sebima, ali svakako svima kojima su te izjave bile namijenjene.
Koliko je Donald Trump bio “solo igrač”, koliko je radio ono što je htio u protekle četiri godine, a koliko je (niti tu mogućnost ne valja zanemariti) bio prisiljen praviti ustupke onima koji su mu omogućili ulazak u Bijelu kuću, to najvjerojatnije nikada nećemo saznati, i to iz vrlo jednostavnog razloga. Trump je u bezbroj situacija dokazao da mu se ne može vjerovati, a ako je u ovoj ili onoj prilici zaista bio lutka na koncu tzv. duboke države, onda oni koji su povlačili konce to svakako neće reći. S razlogom se, međutim, može pretpostaviti, dokaza za to je bezbroj, kako je Trump u najvećem dijelu svojega mandata bio doista ono što on i jest: narcisoidni bogataš, poslovni čovjek koji je četiri puta bankrotirao i uspio se na čudesan (!) način oporaviti, čovjek estrade, potpuni amater u svijetu politike koji je dužnost Predsjednika doživljavao kao show u kojemu on, voditelj showa, mora briljirati i na kraju pobrati zasluženi aplauz, što znači drugi mandat.
Razbacivao se zvučnim frazama, lagao svakim danom sve više, priređivao povremeno spektakle na međunarodnoj sceni, poput sastanaka s ruskim predsjednikom (dok nije počeo Rusiju bombardirati sankcijama), kineskim predsjednikom (tako dugo dok ga je javno nazivao svojim dobrim prijateljem) vlastodršcem Sjeverne Koreje (dok je mislio da će od njega uspjeti izvući ustupke, ne dajući ama baš ništa za uzvrat), pa sve do nedavnog susreta s predsjednicima Srbije i Kosova kada se pohvalio kako je u 20-minutnom razgovoru razriješio spor što traje stoljećima (nepotrebno je i reći da nije razriješio ništa!).
Javno je, pred kamerama, kritikama, pa i lažima zasipao visoke predstavnike stranih država, ucjenjivao ih i prijetio im (da ne idemo dalje od svega što je izgovorio njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, preko naprasne odluke o povlačenju dijela američkog vojnog kontingenta u Saveznoj Republici, pa do pokretanja neba i zemlje kako bi spriječio završetak plinovoda Sjeverni tok 2, u čemu mu je zdušno pomagao i Kongres). Razvrgavao je međunarodne ugovore, odnosno povlačio Sjedinjene Države iz njih (Pariški sporazum o sprječavanju posljedica klimatskih promjena, Ugovor koji je trebao jamčiti da Iran neće postati nukleaarna sila, te nekoliko ugovora sa Sovjetskim Savezom/Rusijom o ograničavanju naoružanja, tj. sprječavanju utrke u naoružanju). Jedino što je na planu vanjske politike suvislo rekao, to je bilo ono što je obećavao u predizbornoj kampanjii i ponovio (posljednji puta!) u inauguracijskom govoru, a to je bilo da Sjedinjene Države nikome neće nametati svoj način života i da neće ulaziti u nove, kako je rekao, nepotrebne ratove. To je obećanje o ratovima jedino i održao. I ostvario je neke pomake na polju gospodarstva koji su njegovim doslovno slijepim pristašama bili dovoljni da zaključe kako je u Bijeloj kući pravi čovjek, onaj koji će doista – kako je glasio njegov predizborni slogan – učiniti Ameriku opet velikom.
U realnosti uspio je otvoriti novi hladni rat, namećući – i opet uz svesrdnu pomoć Kongresa koji se neće moći oprati od suodgovornosti za Trumpove “nepodopštine” – multipolarnom svijetu kakav se rađa nakon završetka blokovske podjele iz onoga prvog hladnog rata – koncept obnovljenog bipolarnog svijeta s Amerikom i njezinim više poslušnicima, nego saveznicima na jednoj strani i Rusijom i Kinom (koje je Washington doslovno gurnuo u saveznički zagrljaj što vjerojatno nije potpuno po volji ni Moskvi, ni Pekingu) na drugoj. Obnovio je, u čemu se od odgovornosti ne mogu izuzeti ni London, ni Berlin, da o zemljama tzv. nove Evrope i ne govorimo, blokovsku podjelu svijeta, zasnovanu na pretpostavci dominacije zapadnog bloka (Evro-atlantskog) u kojem će SAD igrati ulogu hegemona. Uspio je izazvati u najmanju ruku oprez, ali i otpor u odnosu sa zemljama što su tradicionalno imale dobre donose sa SAD i koje su i dalje, ali sada “škripeći zubima” slijedile Washington.
Manipulirao je javnošću tvitovima kojima ju je zasipao. I mada je vrlo brzo postalo jasno da Trump živi u “svojem svijetu”, odnosno da jedva od nečega preza kako bi stvorio taj svijet, nije bilo nikoga, apsolutno nikoga (od onih relevatnih, da se razumijemo!) ni u Americi, ali ni u svijetu da kaže: ovaj je čovjek opasan, on ne smije biti na položaju predsjednika najmoćnije (za sada barem) zemlje svijeta. A znali su svi, gledali su, slušali su, iskusili su. Mjesta naknadnome čuđenju nema. Pa čak ako bismo zanemarili cijelu bilancu njegovoga mandata (što niti možemo, niti smijemo), stvari su postale kristalno jasne onoga trenutka kada je Trump već uoči izbora kategorički izjavio da će njegov poraz na izborima značiti kako mu je pobjeda ukradena, da bi potom odbio priznati pobjedu Joe Bidena na predsjedničkim izborima, a to je bilo – ako je netko zaboravio – prije puna dva mjeseca. Kroz ta dva mjeseca Trump je nastavio, doslovno iz dana u dan ponavljati kako je on taj koji je pobijedio, kako su Demokrati ukrali izbore i kako će oni, dozvoli li im se preuzimanje vlasti uvesti socijalizam i poništiti sve tradicijske vrijednosti Amerike.
Pri tome ne treba smetnuti s uma da je Trump na izborima osvojio više od 70 milijuna glasova, i to glasova ljudi koji su mahom poluobrazovani, neinformirani, uronjeni u provincijalizam, tako tipičan za Ameriku (jer, ni Washington, ni New York, ni Yale, ni Harvard nisu tipična Amerika). Njihov jedini izvor informiranja, a točnije je reći: idoktriniranja je desno orijentirana Fox televizija i društvene mreže koje su u ovoj američkoj krizi, jer to jest kriza, pokazale sav svoj potencijal pogubnosti. Društvene mreže su pod egidom slobode javne riječi postale smrtno opasno žarište (a to nije slučaj samo u SAD!) iz kojega se šire govor mržnje, netolerancija, rasizam, ksenofobija, notorne laži, baš kao i povijesni revizionizam. Ti ljudi, tih više od 70 milijuna Amerikanaca (i ne zaboravimo “ljubav” Amerikanaca prema oružju), žive u zatvorenoj ljušturi svojega, Trumpovoga svijeta, oni ne znaju, ali vjeruju, oni ne razmišljaju, ali vjeruju, oni slijede, njima su i najluđe teorije zavjera prihvatljive, jer – tako je rekao Predsjednik.
I najkasnije kada je Trump jedan sat prije sjednice Kongresa koji je trebao potvrditi izbor Bidena za novoga Predsjednika održao pred Bijelom kućom govor tisućama pristaša, pristiglih iz svih dijelova SAD, s ključnom porukom: “Borit ćemo se, jer ako se ne borimo, izgubit ćemo našu zemlju, krenut ćemo prema Capitolu, a ja ću biti s vama” i svakome laiku moralo je, da – upravo tako: moralo, biti jasno što će se dogoditi. Nije, međutim, poduzeto ništa. Pa se dogodilo to, što se dogodilo i petero je ljudi izgubilo živote, dok je rulja haračila zgradom Kongresa (a Služba sigurnosti izvlačila iz zgrade Potpredsjednika i predsjednicu Predstavničkog doma). Sada se čuju zaista glupa objašnenja kako policija koja osigurava Capitol nije zatražila nikakva pojačanja od washingtonske policije (a zašto nije?), dok šef te policije izjavljuje kako nije mogao proglasiti “stanje uličnih nereda”, dok takvo stanje nije nastupilo. I, da ponovimo, dogodilo se to što se dogodilo.
Trump je bez i najmanje dvojbe odgovoran, pa i kazneno, kao onaj koji je te nerede potakao (i mjesecima poticao). No, još je odgovornija Republikanska stranka koja je pristala, za volju svojih kratkoročnih interesa, postati Trumpovom strankom, još je odgovorniji Kongres u kojemu se tokom pune četiri godine, sve do večernjih sati (po američkom vremenu) 8. siječnja nije mogao čuti ni jedan jedini glas razuma, da upozori na neprihvatljivost onoga što Predsjednik i govori i radi, još je odgovornija tzv. evro-atlantska zajednica (govorimo o političarima) u kojoj nije bilo nikoga tko bi se usudio reći: “S takvim američkim predsjednikom i s takvim Sjedinjenim Državama ne možemo raditi.” Nitko, nigdje. I sada su, kao, svi začuđeni, svi šokirani. Lažu! Dogodilo se ono što se moralo dogoditi i što je logično trebalo očekivati.
No, čak i sada, oni koji su se pokušavali riješiti Trumpa pravim cirkusom što su ga priredili nastojeći “dokazati” kako je došao u Bijelu kuću kao “Putinov čovjek”, ne mogu pobjeći sami od sebe. Pa umjesto da se usredotoče na mjesece i godine što dolaze, a naredno razdoblje neće biti nimalo lako za novu administraciju u doboko i opasno podijeljenoj Americi, oni su već požurili upozoriti kako “protivnici Amerike” sada trljaju ruke, kako likuju i kako ne treba nasjedati njihovim tvrdnjama da Sjedinjene Države više nisu uzor demokracije. Pa, istini za volju, i nisu, i to ne tek od ovoga četvrtka. Trebat će mnogo pameti, mudrosti, ali i hrabrosti da Sjedinjene Države vrate onaj ugled što su ga imale na kraju Drugoga svjetskog rata. I neće biti dovoljno ušutkati Trumpa (skidanjem s twittera, Instagrama i facebooka), trebat će mijenjati način razmišljanja, trebat će mijenjati pogled na svijet. U svemu tome pitanje hoće li Trump biti smijenjen nekoliko dana prije isteka mandata, hoće li podnijeti ostavku, ili će – uz sve mjere što se poduzimaju kako ne bi zloupotrijebio svoju funkciju Vrhovnog zapovjednika – dočekati kraj mandata, najmanje je važno.
Ono što jest važno, to je da se promijene Sjedinjene Države. A to će biti mučan i dugotrajan proces, naravno pod pretpostavkom da Biden skupi snage pokrenuti ga. To i samo to važno je i za Ameriku, i za svijet. I bitno je da to shvate kako u Americi, tako i u svijetu, jer samo pod tom pretpostavkom mogli bismo očekivati ono što se danas čini još uvijek prilično malo vjerojatnim, mada ne i potpuno nemogućim. Ako, dakle, dođe do prevladavanja dubokih podjela u Americi, ako Amerika shvati da nije i ne može ostati bogomdani hegemon, da se stabilni odnosi u svijetu grade na pregovorima i dogovorima, a ne na ucjenama i prijetnjama, na sankcijama i konfrontacijama, ako Amerika uspije prevladati pogubne posljedive trumpizma, ali i izaći iz samododijeljene uloge “prvoga policajca svijeta”, samo onda bit će mjesta čuđenju. Iskrenom čuđenju ljudi dobre volje na svim meridijanima i paralelama. Doživimo li trenutak kada će se pametni, čestiti i dobronamjerni ljudi čuditi takvome razvoju, znat ćemo da ima nade za svijet u kojemu živimo.
Ne zato što su Sjedinjene Države opet zauzele “svoje mjesto”, nego zato što je razum prevladao. Da ponovimo: malo vjerojatno? Svakako, ali ne i potpuno nemoguće.