Koji HDZ? Kakva Europa?

Izdvajamo

• Što god gradonačelnik htio poručiti, uspio je tek to da je jasno pokazao kako njegov naizgled pomirljivi, koncilijantni, “proeuropski” nastup na položaju gradonačelnika Mostara nije drugo doli uznemirujuća moralna vrtoglavica za koju bi Kordiću hitno trebala terapija istinom. U samo nekoliko rečenica, političar koji nije dao još nijedan ozbiljan intervju – jer očito ne voli odgovarati na pitanja – samoga je sebe prokazao kao ili posve nedoraslog monumentalnim moralnim dilemama današnjeg Mostara, tog vjerojatno najkompliciranijeg grada današnje Europe, ili kao hipokrita koji, glagoljajući o Mostaru kao “simbolu multikulturalnosti i slobode”, prodaje mračnu priču o revizionizmu, povijesnoj neistini i zaboravu nasilja.

Povezani članci

• Trideset godina nakon ratnog zločina konačno presude za Loru
• Dva Božića
• Kazališna uspješnica „Chick lit“ nakon duže stanke ponovno na daskama HNK Mostar
• Na zajedničkom putovanju do Sahare!
• Kako je uprava MESS-a nastavila tradiciju Sarajevo film festivala
• NESTAJANJE GRADA: Sjećate li se mostarskih rudara?

Foto: šg

Valja se iskreno nadati da nije opravdana bojazan kako hrvatskim vlastima, i u Zagrebu i u Mostaru, odgovara sadašnje licemjerje od vrste Marija Kordića, u kojemu se revizionizam i šutnja o istini mogu predstavljati kao lučonoše Europe. Jer, ako je to Europa kakvu zagovaraju u Zagrebu i u Mostaru, tada klizimo u katastrofu: katastrofu Federacije BiH, katastrofu Bosne i Hercegovine, i katastrofu Europe.

Nudimo prijedlog za točku dnevnog reda zajedničke sjednice hrvatske Vlade i Vijeća ministara BiH u lipnju u Zagrebu: koji HDZ? Kakva Europa? Je li to onaj HDZ, da se poslužimo figurom nedavno preminuloga Marinka Čulića o Franji Tuđmanu, koji je “jednim dijelom tijela sastavljen od Tita”, ili onaj HDZ koji je drugim dijelom “sastavljen od Pavelića”? I koja je to Europa o kojoj neprestano slušamo, u posljednje vrijeme naročito gorljivo iz Mostara? Divno bi, razjašnjavajuće bilo, kada bi nam Andrej Plenković i Borjana Krišto u lipnju u Zagrebu objasnili je li to Europa sazdana na pobjedi antifašističke koalicije nad nacizmom u svibnju 1945., ili je to Europa koja se posljednjih godina sve otvorenije pretvara u kolijevku političke i ideološke hipokrizije, i u koju se oba HDZ-a, i onaj u Zagrebu i onaj u Mostaru, tako skladno uklapaju?

Ovih je dana, naime, najavljena zajednička sjednica dviju vlada. Hrvatski premijer Andrej Plenković primio je u četvrtak, 16. veljače, u Zagrebu predsjedateljicu Vijeća ministara BiH Borjanu Krišto. Potom je objavljeno: “Vlada Republike Hrvatske i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine održat će u lipnju u Zagrebu zajedničku sjednicu, kako bi se na dnevni red stavile sve važne teme u odnosima između dvije zemlje te kako bi se dao impuls jačanju suradnje”.

Lijepa gesta dobre volje, rekli bismo na prvi pogled. Hoće li, međutim donijeti ploda? Pogledajmo kako je bilo dosad: bit će to treća zajednička sjednica dvije vlade, nakon prve, održane 2010., i druge, prije pet i pol godina, u srpnju 2017. Na ovoj posljednjoj, objavljena je zajednička izjava iz koje, ako ne računamo uvelike formalan, ruskom agresijom na Ukrajinu gotovo iznuđen kandidatski status za BiH, nije ispunjen nijedan proklamirani cilj: “dalje jačati dobre bilateralne odnose temeljene na ravnopravnosti i međusobnom uvažavanju”, naglasiti “partnerske i dobrosusjedske odnose”, rješavati otvorena pitanja “u duhu prijateljstva, partnerstva i uzajamnog povjerenja”, te “osnažiti i afirmirati europski put BiH” i “jačati suradnju u europskom duhu”. Jer, ovih posljednjih pet godina, za odnose Hrvatske i BiH vjerojatno su najlošije godine još od Daytonskog sporazuma.

Zašto? Zato, između ostalog, što nije jasno tko to, i o kojoj to Europi razgovara. Evo svježeg primjera: glasnogovornik gradonačelnika Mostara Miroslav Landeka poslao je novinarima e-mail u posve neuobičajeno vrijeme, u subotu, 11. veljače navečer, kao da je riječ o ne znam kako važnoj temi. Ali, bio je to tek link na Facebook objavu mostarskoga gradonačelnika Marija Kordića, koji je istog dana, samo pola sata ranije, objavio sada već znameniti status pun teških riječi: spominju se tu “lažni moralizatori i falsifikatori načela antifašizma”, “jedan od najgnjusnijih totalitarnih režima”, “gnjusno nazivanje Mostara mjestom neofašizma”, “sijači mržnje i podjela”…

Do danas se već dobro zna o čemu je riječ: gradonačelnik Kordić nije, što bi čovjek u prvih mah pomislio, govorio o vandalima koji su, po već tko zna koji put, uništili Partizansko groblje u Mostaru, i o trodesetljetnome desnom radikalizmu HDZ-a BiH o kojemu stranka nije progovorila još ni prvo slovo; ne, Kordić je govorio o Udruženju antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata i njihovim gostima, koji su istog dana u Mostaru, pod policijskom pratnjom, u autobusima otišli na uništeno Partizansko groblje, a da im nije bilo dopušteno da od Narodnog pozorišta prošetaju vlastitim gradom i odaju počast osloboditeljima Mostara. Pritom je mostarskome gradonačelniku, što se vidi iz marljivosti njegovoga glasnogovornika, očito bilo vrlo stalo da sav svijet čuje kako on Titovu Jugoslaviju – valjda Jugoslaviju, jer Kordić nijedno ime nije spomenuo – smatra “jednim od najgnjusnijih totalitarnih režima”.

Što god gradonačelnik htio poručiti, uspio je tek to da je jasno pokazao kako njegov naizgled pomirljivi, koncilijantni, “proeuropski” nastup na položaju gradonačelnika Mostara nije drugo doli uznemirujuća moralna vrtoglavica za koju bi Kordiću hitno trebala terapija istinom. U samo nekoliko rečenica, političar koji nije dao još nijedan ozbiljan intervju – jer očito ne voli odgovarati na pitanja – samoga je sebe prokazao kao ili posve nedoraslog monumentalnim moralnim dilemama današnjeg Mostara, tog vjerojatno najkompliciranijeg grada današnje Europe, ili kao hipokrita koji, glagoljajući o Mostaru kao “simbolu multikulturalnosti i slobode”, prodaje mračnu priču o revizionizmu, povijesnoj neistini i zaboravu nasilja.

Ali, nama se ovdje zanimljivijim čini misli li i Andrej Plenković isto što i Kordić. Misli li i on da sukcesivno, organizirano i kontinuirano uništavanje Bogdanovićeva Partizanskog groblja nije neofašizam, i da je Mostar 1945. oslobodio “jedan od najgnjusnijih totalitarnih režima”? Ili misli da uništavanje Bogdanovićeve nekropole jest ono što i jest – udžbenički primjer neofašizma, a da je Mostar 1945. oslobodila Titova partizanska vojska, važna karika u savezničkom oslobađanju Europe od nacizma, a Hrvatske, Bosne i Srbije još i od ustaša i četnika? I misli li Plenković da se onim prvim, Kordićevim stavom, može graditi ikakva harmonična i europska BiH, ili misli da je put u Europu – put revizionizma i obrtanja povijesti naglavce? O Plenkovićevu odgovoru na to pitanje, naime, uvelike ovisi što će se u Bosni, i kako, dalje događati.

Jer nema mirne Bosne bez istine – to najbolje znaju pripadnici svih manjina posvuda u Bosni. A Plenkoviću bi, kad se već toliko zaklinje u zaštitu bosanskih Hrvata, bilo mudro poslušati pristojne i ozbiljne hrvatske intelektualce u Bosni koji, sa sve većom zabrinutošću i nelagodom, svjedoče o ružnim i sve brojnijim napadima bošnjačke ekstremne desnice. Bošnjački radikalizam ne može se, naravno, ni opravdati ni prihvatiti, baš kao ni hrvatski i srpski – ali, može se razumjeti kako je i zašto nastao, i zašto, čini se, jača sve više. Više nego išta drugo, on je posljedica upornog odbijanja političkih vođa u Beogradu i Zagrebu, u Banja Luci i Mostaru, da čista srca i otvorenih očiju otvore istinoljubiv razgovor o tome što se devedesetih, pa i četrdesetih, dogodilo u Bosni i Hercegovini. Da su to učinili prije dvadesetak godina, kada je bio pravi čas, bošnjački bi ekstremizam – kao uostalom i srpski i hrvatski – danas uistinu bio nerazumljiva histerija bez ikakvoga shvatljivog utemeljenja; ovako, on je mračni plod nakupljenog gnjeva; zloguk ali shvatljiv; iracionalan ali logičan; paradoksalan, ali postojeći.

I zato je važno što misli i radi Andrej Plenković: on je, čini nam se, jedini političar u regiji – jer drugih naprosto nema – koji bi – možda, samo možda – mogao imati dovoljno političke mudrosti i snage da preskoči sjenu vlastite stranke, i otpočne kakav-takav proces izlječenja. Nije dovoljno frazirati na zajedničkim sjednicama vlada. To neće promijeniti ništa. Nepovjerenje, uvelike opravdano, dio bošnjačkih političara počeo je pretvarati u ideologiju, u utvaru moralne superiornosti, u samoopravdavajući gnjev vječne žrtve – a to dnevna politika ne može promijeniti. Pad u neprijateljstvo mogu promijeniti samo suprotne geste – nipošto licemjerne poput ove Marija Kordića.

Plenković bi, u jednu riječ morao naći mudrosti i snage da kaže riječi koje će vratiti povjerenje Bošnjaka u Hrvatsku. Veliko je pitanje može li on to: morao bi iskočiti iz povijesnih, ideoloških i političkih okova vlastite stranke, te raščistiti političku i civilizacijsku nečist koju u BiH nanose izjave Zorana Milanovića. Ali, ako bi uspio, bilo bi to iscjeljujuće postignuće, koje bi u susjednu zemlju bar počelo vraćati sposobnost dijaloga i uzajamnog uvažavanja, i utišavati ovu opću atmosferu uzajamnog nepovjerenja i sveprisutnog sumnjičenja. Time bi Plenković i politički mnogo postigao: već bi na početku osnažio ovu neobičnu vladajuću koaliciju u BiH, i istodobno poslao poruku HDZ-u BiH da se ostavi niskih dvosmislenosti poput ovoga dramatičnog gafa Marija Kordića; istodobno bi i Srbima u BiH, koji bivaju sve više zarobljeni putinovskom propagandom, pokazao istinsku privlačnost i vrijednost Europske unije.

Ali za sve to trebalo bi, ponajprije, volje za istinom. Iluzorno je očekivati dobronamjerne sugovornike ako sam nemaš dobre volje i spremnosti za istinu. Od Andreja Plenkovića – jer je jedini za to sposoban – moramo zahtijevati da učini sve što Hrvatska može i mora, kako bi harmonizirao odnose unutar BiH, Hrvata i Bošnjaka na prvome mjestu. To je jedini način da se i od druge strane vjerodostojno zahtijeva dobra volja. Atmosfera uoči zajedničke sjednice hrvatske Vlade i Vijeća ministara BiH u lipnju savršeno je vrijeme da započne taj proces. Valja se iskreno nadati da nije opravdana bojazan kako hrvatskim vlastima, i u Zagrebu i u Mostaru, odgovara sadašnje licemjerje od vrste Marija Kordića, u kojemu se revizionizam i šutnja o istini mogu predstavljati kao lučonoše Europe. Jer, ako je to Europa kakvu zagovaraju u Zagrebu i u Mostaru, tada klizimo u katastrofu: katastrofu Federacije BiH, katastrofu Bosne i Hercegovine, i katastrofu Europe.