Juraj Filipović: Plakate nisu lijepili Splićani

Autor/ica 👤tačno.net 18.2.2016. u 12:44

Izdvajamo

Odakle pitam se, pravo, frustriranim malim ustašama, da u svoj jadni performans silom ubace sve nedužne studente sa splitskog sveučilišta i time cijeloj Hrvatskoj pošalju poruku kako svi, ali baš svi splitski studenti podržavaju Hasanbegovića?

Povezani članci

Ovu huligansku akciju nisu odradili studenti iz Splita, već pripadnici nekih političkih stranaka desne provenijencije uz logističku podršku onih koji su u Split samo došli studirati i osnivati svoje zavičajne udruge, ili pak onih koji tu žive ali senzibilniji su prema svojim selima nego prema gradu kojeg kulturno devastiraju.

PIŠE: Juraj Filipović

Preksinoć je u Splitu tzv. neformlana grupa studenata izlijepila gotovo svu četvrt oko sveučilišnog Kampusa (onoga u čijoj je blizini Studentski dom koji nosi naziv po Franji Tuđmanu) plakatima kojima su, kako kažu, dali podršku dr. Zlatku Hasanbegoviću, a istovremeno uputili kritiku svima onima koji kontinuirano medijski napadaju dotičnog ministra. Na plakatu je jasno vidiljiva Hasanbegovićeva fotografija koja nesumnjivo ima glorificirajuću ulogu njegovog lika i djela, a na poleđini se pojavljuju Branko Grčić, Milorad Pupovac, Zoran Pusić, Vesna Teršelič i dr. Pritom autori plakata aludiraju na njihov manjak domoljubnog nagona sugerirajući na srpsko porijeklo spomenutih osoba i kritizirajući njihov dosadašnji javni angažman kao nedovoljno hrvatski ili izdajnički. Plakat su potpisali kao „splitski studenti“.

Za početak, potrebno je razjasniti tko su to splitski studenti? Jesu li to studenti koji su se rodili, žive i studiraju u Splitu ili su to mladi ljudi iz nekih drugih krajeva Hrvatske ili Dalmacije, a u Split su došli samo studirati? Sjećam se jednog svog prijatelja, „fetivog“ Splićanina, dakle autohtonog potomka ugledne i stare splitske obitelji koji je onomad bio prisiljen otići u Zagreb studirati politologiju. Igrom slučaja nedavno smo se sreli na Rivi. Nakon standardnog pozdrava i konvencionalnih pitanja o životu, studiju, zdravlju i ljubavi, pitao sam ga koji su mu planovi po završetku studija. U jeku razgovora kaže on meni između ostalog: „planiram se vratiti u Split, mi, zagrebački studenti nakon školovanja možemo ionako u mnogočemu pomoći voljenom gradu“. Ta njegova rečenica usjekla mi se u pamćenje kao nedovoljno racionalna i argumentirana. „Kako on sebe može nazivati zagrebačkim studentom?“, hodajući dalje, propitujem sebe. Nije mi bilo jasno zbog čega je tako euforično naglasio „mi, zagrebački studenti“. Situacija je tim više bila konfuznija jer za njega znam da u svom filozofskom promišljanju često pokazuje stanovite autonomaške tendencije, strastveni je navijač Hajduka, a kao takav ljevičar je po sili prirodnih zakona, uz to, ako je kome bitna i obiteljska anamneza, djeda su mu po majčinoj strani ubile ustaše. Cijeli život kod njega su bili prisutni animoziteti prema tuđmanovskom sjeveru, Dinamu i centraliziranom Zagrebu. Očekivao sam da će riječ „zagrebački“ pokušati maksimalno neutralizirati i svesti na minimalističke okvire, a ne da će s pozicije budućeg akademskog građanina s diplomom iz metropole sebi podizati ego na način da ustvrdi kako će sa akumuliranim znanjem stečenim u Zagrebu, pomoći svojoj Dalmaciji. Nisam mogao, a da ga desetak minuta nakon susreta ne nazovem i pitam za pojašnjenje. Njegov odgovor je bio zapravo vrlo jednostavan. Kazao mi je da je jezičnu konstrukciju „zagrebački studenti“ složio iz razloga što je on iz Splita i da studira u Zagrebu, a da kojim slučajem ne studira u Zagrebu, (tj. da je upisan na splitsko Sveučilište) da bi se samo nazivao studentom, dakle, nikako splitskim studentom već samo studentom.

Iz svega ovoga, dakle, proizlazi zaključak da osoba koja je iz Splita i studira u istoimenom gradu za sebe neće kazati da je splitski student ili studentica. Reći će da je samo student, bilo to prilikom upoznavanja, predstavljanja ili ne znam čega sve još, pod pretpostavkom da se upoznaje, odnosno predstavlja u Splitu, tako da njegovi ili njezini sugovornici bezbolnom upotrebom sivih moždanih stanica i zdravom logikom bez problema mogu zaključiti da on ili ona u Splitu pored toga što živi i studira. Nitko, stoga, tko je rođen, živi i studira u Splitu neće bespotrebno naglašavati da je splitski student. No, recimo da netko tko je iz Imotskog dođe studirati u Split, itekako je logično da će on za sebe, kako u svojem kraju, tako i u Splitu, kazati da je splitski student. Kao što je moj prijatelj s početka priče kazao za sebe da je zagrebački student. Odgovor se stoga nudi sam po sebi, a to je da su noćnu akciju odradili studenti koji sa Splitom nemaju veze, a ako i imaju na način da žive u tom gradu, onda nemaju izraženiji sentiment prema njemu niti poznaju njegovu povijest. Odakle pitam se, pravo, frustriranim malim ustašama, da u svoj jadni performans silom ubace sve nedužne studente sa splitskog sveučilišta i time cijeloj Hrvatskoj pošalju poruku kako svi, ali baš svi splitski studenti podržavaju Hasanbegovića?

Ovakvim angažmanom i gerilskom akcijom (koja je svojstvenija ljevici nego desnici) tobožnji „splitski studenti“ su kategorijalno i u isti koš ubacili još tisuće i tisuće studenata koji su upisani na splitsko Sveučilište, a ne razmišljaju kao oni. Split je još jednom u javnosti predstavljen kao nazadni, zatucani i rigidno desničarski provincijalni gradić. Prvo o čemu sam razmišljao je zašto su plakati lijepljeni samo oko Kampusa? Jesu li akterima pomogli studenti iz Doma Franje Tuđmana? Usput, čitatelje ću podsjetiti o kojoj se zapravo strukturi u tom domu zapravo radi. Naime prilikom biranja i predlaganja imena studentskog doma, od 886 anketiranih studenata, njih 547 je na upit postavljen na stranicama Studentskog doma odgovorilo da podržava imenovanje po prvom hrvatskom predsjedniku, dok 322 studenta nisu bila za to. Oni su bili za neka druga imena, poput Ante Gotovine, Blage Zadre ili Miše Kovača. Potrebno je istaknuti kako je Udruga studenata Imotske krajine bila oduševljena takvom odlukom, a svoje zadovoljstvo nisu ni javno krili. To sve dogodilo se zbog šačice studenata od kojih -stavio bih ruku u vatru- barem pedeset posto nije pročitalo niti jednu knjigu o Splitu, a ima ih hvala Bogu.

Akciju lijepljenja plakata podrške Hasanbegoviću nisu odradili „studenti“ koji vole ovaj grad i znaju njegovu povijest, to je sasvim sigurno. Zbog toga je u meni tinjao prisutan osjećaj srama, jer sam generalizacijom „splitski studenti“ i ja svrstan u nekakvu akciju koje se de facto stidim. Akteri te akcije su bukvalno stavili čitav jedan grad i sve njegove studente u čudan kontekst podrške Hasanbegoviću. U Splitu vjerujem, postoji dobar dio stanovništva koji gaji simpatije prema ministru, međutim zabrinjavajuća je činjenica što je ova tzv. podrška stigla od strane nacrnjeg i najekstremnijeg dijela studentske populacije, koja bi se da je ne znam koliko crna trebala boriti protiv takvog, vladajućeg diskursa. Samo zato što su studenti, pa je za očekivati da će bez obzira na to što su desničari, biti kritički nastrojeni isključivo zbog svog znanja i slobodnog duha. Nije problem da se određena društvena skupina solidarizira i uputi podršku određenoj osobi. To je sasvim prihvatljivo i utemeljeno na demokratskim principima. Usudio bih se čak reći da je prihvatljivo i kada je ta podrška upućena ministru kao što je Hasanbegović. Međutim, s druge strane nije prihvatljivo i krajnje je degutantno da studenti koji su preksinoć operirali po Splitu iza sebe ostavljaju profašističke, neutemeljene i netočne poruke mržnje na poleđini spornih plakata. Ministar nije nit vodilja u ovoj priči niti glavna tema, naprotiv tema su studenti.Trebali bi se zabrinuti za mlade ljude čiji su radikalizirani stavovi na kojima bi čak i Hasanbegović pozavidio, došli do izražaja u slobodarskom i antifašističkom Splitu. To sve dogodilo se jer njegovi sljedbenici smatraju kako sada, kada je on ministar, imaju pravo i legitimet na ovakve diverzantske akcije. U njihovom pothvatu izgubio se je svaki buntovnički, progresivni i avangardni nerv koji se crpi iz glava mladih intelektualaca. To tvrdim iz više razloga. S jedne strane studenti su dinamička snaga društva koji svojom kritikom pokušavaju promijeniti svijet u kojem žive. Uglavnom su tada vođeni idealima jednakosti, pravde i socijalne jednakosti. Od njih se kao mladih i školovanih ljudi očekuju da budu svojevrsni enfant terrible svoje okoline. Pa uglavnom sve značajnije pobune i revolucije na svojim kostima iznijeli su upravo studenti. Na našim prostorima dovoljno je samo da se sjetimo Hrvatskog proljeća. S druge strane, studenti su po vokaciji slični novinarima, u smislu da progresivno tragaju za novim poretkom, pritom pokušavajući realizirati svoje ideje. Na nama je da vjerujemo da studenti subverzivno artikuliraju „uvik kontra“ stav, boreći se za utopijske ideale. Međutim, svakako nije za očekivati da će studenti koji se uz to nazivaju „splitskim studentima“ u gradu koji je poznat po dišpetu, pružiti podršku pripadniku hrvatskog establishmenta, članu HDZ-ove Vlade, a HDZ je stranka, sjetit ćete se koja je opustošila Hrvatsku devedesetih, a to nastavila za vrijeme Ive Sanadera. Stranka je to koja je nepravomoćno osuđena kao zločinačka organizacija. Prvi predsjednik te stranke, izvjesni dr. Tuđman toliko je patološki mrzio riječ „Dalmacija“ da ju čak nije ni smogao snage nikada izgovoriti. On je Dalmaciju nazivao južnom Hrvatskom, a sva socijalistička poduzeća koja su hranila na desetak tisuća Splićana, ljudi okruženi oko Tuđmana razorili su, opljačkali i na posljetku dobili ih za kunu. Zbog toga je neupitno i logično da „splitski studenti“ imaju čemu zahvaliti HDZ-u i Hasanbegoviću. Također imaju zbog čega hvalospjeviti ti hrabri momci HDZ-u, od kojih je svaki vjerujem navijač Hajduka. Onog Hajduka koji se godinama bori protiv nomenklature nakupljene u HNS-u, onom u kojem većinu u izvršnom odboru čine članovi HDZ-a! Što može drugo čovjek koji je osiromašen duhom i suočen s najezdom nacionalizma, nego se začahuriti u ljušturu svog optimizma i mučno se nasmijati u toj situaciji?

Da cijela priča bude još paradoksalnija, studenti koji su za sobom ostavljali plakate, veličaju osobu koja je u mladosti pisala afirmativne tekstove o NDH. U toj državi nije bilo hrvatskog Splita ni Dalmacije. Bili su prodani za šaku zlata, a Split je u to vrijeme davao ogroman doprinos NOB-u svojim partizanskim borcima i naposljetku izborio slobodu. No, kažem ljudi su to koji se dolaskom u Split nisu uspjeli asimilirati te svoju ideologiju zadnjih godina sve uspješnije uspijevaju pretočiti na javno mnijenje Splita.

Ponavljam, nije problem u Hasanbegoviću, već u studentima koji su sebi dali za pravo generalizirati, svrstavati u isti koš, vrijeđati, a što je najgore dali su si za pravo da se nazovu Splićanima. Oni mu nisu dali podršku jer cijene njegov znanstveni opus ili njegov ministarski angažman. Oni su se naprosto uhvatili za slamku preko koje mogu afirmirati ulični fašizam. Ako pitate mene, ja odgovorno tvrdim da među njima ne postoji niti jedan jedini pravi Splićanin. Osim toga nitko im nije smetao da plakate potpišu sa štajaznam „Imoćani koji studiraju u Splitu“, „mladež HDZ-a Split“, „studenti i potomci hrvatske dijaspore“…. Na ovaj način su oskvrnuli nešto što je po meni još kako-tako predstavljalo svjetlu točku splitske baštine, a to su studenti i njihov kapacitet i ambicija za promjenama. Stoga sam se osjećao dužnim ovako reagirati i otkloniti sa sebe svaku moguću poveznicu s tzv. „splitskim studentima“, a one koji razmišljaju isto ili slično pozivam da naprave isto, da se ograde i odupru najezdi i bujanju fašizma među mladima.

To nije moj Split. Moj Split je oduvijek slobodarski nastrojen, prožet antifašističkim idejama koje su mu zlatnim slovima ostavili u nasljeđe Toma Bebić, Ćićo, Mosor i Smoje. Moj Split je šareni i simpatični Mediteran koje je 1940-ih na svega nekoliko desetaka tisuća stanovnika iznjedrio pobjedu sa svojih cca 12000 partizana. Moj Split je otvoren za sve i ne daje podršku nikome (osim Hajduku), jer je „uvik kontra“, a kamoli ne podršku nekakvim političarima, a sve to preko leđa naivne i instrumentalizirane mladeži.

Zaključak je dakle istovjetan sa sadržajem, a to je da ovu huligansku akciju nisu odradili studenti iz Splita, već pripadnici nekih političkih stranaka desne provenijencije uz logističku podršku onih koji su u Split samo došli studirati i osnivati svoje zavičajne udruge, ili pak onih koji tu žive ali senzibilniji su prema svojim selima nego prema gradu kojeg kulturno devastiraju.