JAVNA KUĆA

Ukratko ova javna kuća u kojoj razbojnici rade što žele, javna kuća u kojoj će notorni kleptoman Sanader uskoro biti oslobođen, javna kuća u kojoj smo mi bijednici manjina i kurve, javna kuća u kojoj nas jebete kako stignete i kako vam se digne, se urušiti mora sama od sebe, a tada ne tražite svoje građane da vas brane. Vaši izjebani i izbezumljeni građani traže samo jedno – nove izbore i nove, mlade ljude da spase ovu zemlju koju ste pretvorili u javnu kuću. Tko su ti koji vas danas zasipaju salvama uvreda na društvenim mrežama svakako se pitate? Tko su ti neprijatelji vaše dembelije? Ti koji žele prosvjedovati protiv vaših suludih reformi?

Naravno da ću sutra biti na prosvjedu i naravno da ću biti tamo iz posve svojih razloga. Moja djeca ne trebaju me jednom pitati gdje sam bio taj dan, niti moja djeca očekuju da ja bilo čim mijenjam ovaj svijet. Oni zapravo očekuju da ja budem fin i miran među profesorima i profesoricama, da ih ne osramotim nekim nekontroliranim ispadom. Recimo ako naletim na Petra Vlahova ili njemu slične. Dobro, sad se zajebavam ali svi mi znamo jako dobro zašto sutra izlazimo na ulice i tužno je da izlazimo zbog poziva glumaca, Rene Bitorajca i naših dragih profesora.

Čast im svima, naravno, ali zar na ulice ne bi trebao izaći recimo Brodosplit? Znate one ljude u plavim trlišima koji nisu izlazili na ulice kada je padala Jugoplastika, padao grad bez ispaljenog metka? Ma znate ih naravno. Koliko će od njih biti sutra sa nama? Koliko ih prosvjed profesora uopće zanima? Koliko zanima trećinu ovog grada po državnim i javnim službama? Oni bi mogli konačno sutra i što raditi. Eto, ako vam treba osobna sutra je dobijete u tili čas. Koliko zanima umirovljene branitelje, činovnike, umirovljenike? Koliko zanima sve one što su uglancali svoje apartmane i baš im sada kada turisti navalili trebaju nemiri takve vrste?

Koliko dakle polovicu mog grada uopće zanima jedna takva manifestacija u kojoj će ljudi spontano, konačno izraziti svoje gađenje posvemašnjom debilizacijom ovog društva, posvemašnjom devastacijom razuma, posvemašnjom eskalacijom licemjerja u kojem se kupamo? Ne vjerujete mi? Pa pogledajte HTV samo večeras, a vi ih plaćate i to 80. kuna mjesečno da vas zajebavaju u zdrav mozak. Zar je to mali razlog za izlazak na ulicu? Osamdeset kuna mjesečno da te netko jebe?

I što se dakle treba dogoditi sutra? Pa trebali bi se konačno pokazati ovoj drugoj Hrvatskoj, trebali bi nas konačno upoznati ovi iz ove prve, trebali bi upoznati mirne profesore sa zviždaljkama i transparentima. I oni bi trebali upoznati hrvatsku policiju koje će biti u neograničenim količinama. I to će zapravo biti sve. Oni će saznati za nas, a mi ćemo im potiho, kroz zube jebati majku svjesni da oni po prvi puta znaju da postojimo, mi stoka koja ih nosi na grbači. Jer oni su paraziti, obični paraziti. Ja nemam drugo ime za njih, paraziti na vlasti, paraziti u strukturama, paraziti koji upravljaju, kontroliraju i paraziti koji su stvorili ovu čudovišnu državu u kojoj ima svega – osim pameti.

Još se ni otrijeznili nisu od proslave svoje inaugurcije prije nekoliko mjeseci, one sramotne proslave kada su se pijani valjali po podu, a njihova se vlast urušila kao kula od karata. Još se nisu pošteno ni riješili mamurluka. Pa još kako? Valjda su htijeli u mjesec dana opljačkati što su neki pljačkali godinama. Dok se mi bavimo pizdarijama, poludjelom Crkvom i Drugim svijetskim ratom. A vidjeli su tako svijetlu budućnost u ovoj čudovišnoj zemlji u kojoj žive kao bubrezi u loju. I sebi i svojima, barem u ove četiri godine u kojima su mislili svoju transvestiju nametnuti ovom narodu. Svoju čudovišnu kulturu, svjetonazor i nazadni proustaški mentalitet. Nisu pomislili da će to nama, građanima ove zemlje jednostavno ići na kurac? Jer tko su zapravo oni?

Da, pogodili ste, oni su paraziti, njima takve stvari ne idu na kurac, jer taman iza proslave njima sjeda uredno državna plaća, mirovina i njih naravno boli neka stvar tko  je zaradio tu crkavicu od nekih par tisuća eura. A zaradila im je manjina, manjina koju oni nazivaju izdajnicima, jugoslavenčinama, dakle konobari, kuhari, viljuškaristi, zavarivači i trgovci, pomorci i blagajnice, svi oni koji su radili dok su oni bili na derneku umotani u zastave.

Koliko je među tim konobarima izdajnicima bilo vaših suboraca vas nije briga, gemišt je bio hladan, a piva jeftina, jeftina za vas no skupa za nas, kao što nam je skup izlet na Čiovo a kamoli gdje dalje. Mi koji radimo za vas nemamo takve luksuze, nama je Trogir udaljen koliko i New York.

Vjerojatno vam nije zasmetala vojska sirotinje koja živi u vašoj zemlji, niste primjetili one koji čekaju kao hijene da ispraznite svoju Žuju, možda ste se začudili što čekaju i zasigurno ste ganuto komentirali koliko se svijeta mota oko kontejnera, no oni su čekali boce, pet ambalažu koju će zamijeniti za kruh.

Nije vam zasmetala ni činjenica što je stopedeset tisuća mladih ljudi ignoriralo vašu Vladu iz prostog razloga što su napustili vašu dembeliju zgroženi činjenicom da tu nemaju budućnosti zamislite baš zbog vas, parazita kojih je zajedno sa državnim službenicima, lažnim braniteljima i uhljebima skoro trećina Hrvatske. Lijepo je bilo vidjeti tu trećinu na jednom mjestu, lijepo ste se zabavili, u svom stilu, nismo ni očekivali Brucea Spreengsteena jer vi i ne znate tko je to. Niste paraziti pomislili da bi možda medicinske sestre koje rade za tri tisuće kuna u očajnim uvjetima po našim bolnicama možda voljele barem na taj vaš nesretni praznik za kojeg nitko ne zna što predstavlja voljele otići negdje pa i na kakav dernek samo što dalje od djece koja po bolnicama umiru bez klima uređaja. Mislite da one ne bi voljele spojiti Tijednovo kao i vi? Ili recimo blagajnice Konzuma? No vratimo se djeci po bolnicama bez klima uređaja.

Umiru da paraziti. Umiru u bolnicma koje je još Tito napravio.

Desetero djece je u Splitu umrlo od karcinoma dok ste vi dernečili i to u krevetima koji nemaju podizače i to u sobama koje nemaju klimu. Ali to vama ne smeta. Vama smetamo samo mi koji o tome pišemo, mi smo znate izdajnici. A tko smo to mi? Manjina? Moguće, manjina od kada toliko ljudi bježi iz zemlje, osipamo se istina, mi smo radnici koji ne postoje osim na papiru našeg Premijera, mi smo manjina koja vas opslužuje paraziti. Mi smo oni koji crnčimo za vas, oni koji nemaju Tijednovo, oni koji se ustaju u šest svako jutro i rade osam, deset, dvanaest sati i tako do 67. godine dok ne crknemo.

No i manjina jednom mora shvatiti da većina, osim što je bučna ima svoj strah. Jednom, a taj dan je blizu, urušit će se sustav koji je sličan Grčkom, više love neće biti ne samo za parade i balade već i za vaše parazitske plaće. Tada će ova mala turistička utopija morati izaći na ulice jer bankomati neće raditi, banke će biti zatvorene, a manjini koja se boji i šuti doći će iz guzice u glavu tko je za sve to kriv. Tada će konobari, pekari, zavarivači i blagajnice izaći na ulice. Tada više neće biti bitno koliko ste i što dali za Hrvatsku prije dvadeset godina. Tada će samo biti bitno ovo danas, ovaj plamteći kontejner i momak zamotan šalom koji želi promjene. Momak koji želi živjeti u civiliziranoj zemlji kojoj ne vlda kler već znanost, zemlji u kojoj će imati šansu sa svojom školom za koju su mu roditelji odvajali od usta.

Ukratko ova javna kuća u kojoj razbojnici rade što žele, javna kuća u kojoj će notorni kleptoman Sanader uskoro biti oslobođen, javna kuća u kojoj smo mi bijednici manjina i kurve, javna kuća u kojoj nas jebete kako stignete i kako vam se digne, se urušiti mora sama od sebe, a tada ne tražite svoje građane da vas brane. Vaši izjebani i izbezumljeni građani traže samo jedno – nove izbore i nove, mlade ljude da spase ovu zemlju koju ste pretvorili u javnu kuću. Tko su ti koji vas danas zasipaju salvama uvreda na društvenim mrežama svakako se pitate? Tko su ti neprijatelji vaše dembelije? Ti koji žele prosvjedovati protiv vaših suludih reformi?

Naravno da ću sutra biti na prosvijedu i naravno da ću biti tamo iz posve svojih razloga. Moja djeca ne trebaju me jednom pitati gdje sam bio taj dan, niti moja djeca očekuju da ja bilo čim mijenjam svijet. Oni zapravo očekuju da ja budem fin i miran među profesorima i profesoricama, da ih ne osramotim nekim nekontroliranim ispadom. Da po svoju ne završim u zatvoru razbijene glave.

Ja bih bio sretan uprvo da moje dijete bude ono zamotano šalom i da moje dijete mijenja svijet. Zajedno sa svojom generacijom konobara, bravara, kuhara i zavarivača u Brodosplitu koji će zajedno izaći na ulice. Dok se to ne dogodi svi smo mi samo oni koji uplašeno čuče u svom osobnom škveru. No barem će sutra saznati da nas ima, da postojimo i da ih preziremo. I tko zna, možda se desi i čudo, možda se odnekuda konačno pojave i momci omotani šalovima.