HRVATSKA –SRBIJA: JOŠ SAMO PAR GODINA ZA NAS

Izdvajamo

• Stoga je bilo nezamislivo da prvi državnik i državnica regije, makar deklarativno, priznaju i odbace zajednički i nedovršeni kainski krimen u Bosni i Hercegovini. A to bi istodobno značilo raskrinkati i sve nakane o disoluciji BiH te iluzije o izostanku, u tom slučaju, kobnih posljedica za Srbiju, Hrvatsku i cijelu Jugoistočnu Europu. Kad, dakle, malo pozornije pogledamo naličje i iza kulisa ovog minornog spektakla europske periferije, na navijački trash talk srpsko-hrvatske debilaterale možemo samo sućutno slegnuti ramenima. Je li Vučić ispao alfa mužjak, prvi u čoporativnoj gužvi srpskih i hrvatskih vučića?

Povezani članci

• Ladislav Babić: Zašto?
• Prije kiše
• Na groblju pameti
• Vinko Grgurev: Komunizam – IV. dio
• Bilježnica Robija K.: Škola na trećem
• Normalni nenormalni svijet

SRPSKO-HRVATSKA DEBILATERALA

Možda sami sebi odbijamo priznati da proživljujemo svoje posljednje dane ovdje; nije li svjetlo koje još vidimo zapravo već dugo-sutonsko? 

Piše: Kristijan Ivelić 

I zbio se, još jedan povijesni, susret hrvatske kraljice Balkana (sic!), Kolinde od NATO-a,  i najnovijega srpskog kralja Aleksandra. Već će tabloidni štetnici s obje strane naći u izobilju tema za višemjesečno zajedničko riganje: smije li srpska čokolada  u hrvatska usta, zašto ovaj Aleksandar nije završio kao onaj u Marseilleu, tko je kome… ukrao show? Bratstvo i jedinstvo tabloidiota.

U ovom slučaju, kako bi rekao Dragan Markovina, neoustaša i neočetnika.

VELEBNA CROATIA I VELIČANSTVENA SERBIA

Iza nas je tek još jedan kičerski lažnjak, karnevalska krabuljna parada: velebna Croatia iveličanstvena Serbia. Diletantski odglumljena bilaterala za inozemne ignorante i debiliziranu  sitnež domaćih feuda.

Odveć je malo iznimaka i u menažeriji međunarodnih političara, a o ovdašnjoj političkoj fauni da i negovorimo: umijeće preglumljenog, umjetnoga, lažnog, prijetvornog, preduvjet je za ulazak u svijet politike.

Vjerodostojna osobnost (!) je endemična pojava u habitatima  humanoidnih  kreatura, poznatijih kao političke elite, ne samo u granicama opskurne nam regije već i u svjetskim omjerima.

S razlogom nam se može, radi ovakvog viđenja, spočitati politička nepismenost i idealističko sljeparenje.

Naime, neshvaćanje fakta da je politika sustavni nadomjestak za etiku, a diplomacija praktično i utilitarno popunjavanje upražnjenih prostora metafizičkih utvara: istine, dobra i sličnih idiotija.

Globalno i lokalno, ovaj umorni planet već odavna živi u balonima nepostojećih spektakla i izmišljenih senzacija. Dakle, spektakularno em senzacionalno ništa napumpa se medijskim steroidima te potom, to  nabildano  ništavilo, pretače u  moždane spremnike podatljivih konzumenata.

Susret predsjednice Grabar-Kitarović i predsjednika Vučića bio je spektakl-igrokaz upravo prema tom scenariju: mnogo bruke- ni za što. Inzistiranje na dramaturgiji izvanjskog, za operetne državice iznimno je važno. Jer, budući da je sadržaj lišen bilo čega vrijednog spomena, ultimativno se valja držati ambalaže i  recepture epigonskog kiča. A to znači doslovce prepisivati teatralne obrasce ceremonijalnog demonstriranja neokolonijalnog diskursa moći i militarnog patosa insignija globalnih velesila. Najbolja pak ilustracija toga što su Srbija, Hrvatska te ostale regionalne liliputanije i imponderabilije, jest ona čuvena fotografija predsjednice Kolinde u novozelandskom filmskom centru Hobbiton kod Matamate. Naša se junakinja slikala u kućici Bilba i Froda Bagginsa. Simbolika razvidna i za pačiće malene. S tim što ovdašnja vrsta hobita neće u Mordoru spasiti sebe i  cijeli svijet. Nas treba spašavati od – nas samih. A takvih hobita među nama- ni na vidiku.

No, vratimo se mi događanju povijesti u Zagrebu; gdje je bilo, ponovimo, više umjetnoga, lažnjaka i nadogradnje nego li u klinikama estetske kirurgije.

Gledali smo tako dva dana muških fantazija a la mešetar Trump, eu-birokracija ili baćuška Putin, ali  u ovdašnjoj izvedbi, na razini hollywoodske b-produkcije. A ako vam se od originala prevrće želudac,  zbog naših dvodnevnih junakinje i junaka zasigurno ste zatražili liječničku pomoć. Nevoljko krenimo redom.

…Histerija i kakofonija u hordama medijske posluge. Vešto izrežirano i tempirano zakuhavanje ministara  Vulina i Stefanovića. Unatoč uroti ustaša- ubojica, potresna, herojska odlučnost i mirotvorni dolazak bogougodnoga predsjednika Vučića.

MAJKA HRABROST I LUPUS EUROPEICUS

Kolona crnih blindiranih vozila. Namrgođeni tjelohranitelji i policijski agenti u civilu. Postrojbe  interventne policije nasuprot gomila izdanih no ponosnih domoljuba. I nikako ne na margini,  već usred kaljuže neizbježna crnila, grokće  bezglavnik Keleminec.

Ispod svih tih zastava što vijore lepršaju i rukavi majke hrabrosti predsjednice Kolinde.

Specijalci kao jata vrana na krovovima Zagreba. Snajperske optike tragaju za, apage Satanas,  mogućim skrivenim atentatorima. Sigurnosne ugroze ne smije biti za najdražeg gosta, naime europskoga Vučića (lupus europeicus?), poručila je predsjednica Grabar-Kitarović.

I nije nešto mnogo vode proteklo nekoć lijepim i odavna sumnjivo plavim Dunavom.

Nema više zapjenjenog oratora i mlađahnog skutonoše vojvodinog. Sad je tu sredovječni gospodin, profinjenih evropejskih manira, ali i one, vječno široke, slavenske duše.

I baš je u njegovoj nadahnjujućoj nazočnosti predsjednica otkrila da u Hrvatskoj postoji i Srpsko narodno vijeće te da je ona i njihova predsjednica, a lijepa naša i njihova domovina.

Daleka je predsjedniku Vučiću Glina 1995., i govori izvjesnog slinavca- daleko bilo!- o ustašama, Velikoj Srbiji. Nisu ga uspjeli isprovocirati nedorasli hrvatski novinari. Zna on kako s novinarima izići na kraj. Ne kao, onomad, lep kao slika, Boris Tadić, koji se s medijima obračunavao u maniri uličnog štemera. Predsjednik Vučić to odradi u svilenim rukavicama – pitajte preživjele iz Danasa i Peščanika. Koja crna Glina: mladost- ludost. I dok se lepi Boris ispričao,  kralj Aleksandar se raspričao i svoj posjet pretvorio u one man show tiradu za odrasle i nedorasle…

ZAKON SPOJENIH OSUDA

Zar se netko, primjerice, još sjeća Vrhovnikove izjave iz 1990. u kojoj on zahvaljuje Stvoritelju osobno jer  mu supružnica „nije Srpkinja niti Židovka“?  Dvije godine poslije, u razgovoru za La Figaro, Tuđman je objasnio da je ta njegova izjava  „… glupost, izvučena iz konteksta.“

Dakle, starost- glupost. A zagonetke ljudskog mišljenja, činjenja i pamćenja, bez obzira na dob, prepustimo neuroznanosti.

Jer, nije li fascinantno i divljenja vrijedno što je predsjednica Grabar-Kitarović otkrila u Hrvatskoj 2018.

Srpsko narodno vijeće? Plus nacionalnu manjinu, Tesline sunarodnjake, koji u njegovoj, Teslinoj domovini, preživljuju i  u drugom desetljeću trećeg milenija, lišeni najnovijih znanstvenih dostignuća poput- elektrifikacije.

Tako je, nedavno, i predsjednik Vučić otkrio Hrvate u Vojvodini. A njih je tamo  u mikrotragovima, poput minerala- ili Srba u Hrvatskoj. Biti Srbin u Hrvatskoj i Hrvat u Srbiji je nešto poput smrtonosne, najteže uvrede, kletve i psovke. I jedni i i drugi žive kao taoci politika Srbije i Hrvatske, od 1989.  i Miloševićeva govora na Kosovu do danas. Prema nepisanom, ali željeznom zakonu spojenih osuda.

Nije teško povjerovati u mogućnost kako će im, opet  u paketu, ubuduće biti bolje u Srbiji i Hrvatskoj.

Preostali su toliko malobrojni i nevidljivi da, čak i u ovako plemenski monolitnim i ksenofobnim, paranoji i neofašizaciji izloženim zajednicama, ne mogu – nadajmo se! – više biti  remetilački faktor.

Dapače, sjajni su kao dobro poantirani izlošci za Bruxelles, Washington i Moskvu.

Sve ćemo, čini se, učiniti: eda se u biti ne dogodi ništa.

Hoće li stodnevni Vučićev moratorij nešto promijeniti? Hoće li Srbi, vremenom, prestati biti istoznačnica za četnike, Hrvati za ustaše, Bošnjaci- ne zaboravimo milu nam regiju!- balije, Kosovari, Albanci za Šiptare…?

KOLIKO (JOŠ) FAŠIZMA?

Nude li nam to predsjednica i predsjednik, namjesto zloglasne Deklaracije o zajedničkom  jeziku, nekakav najnoviji hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski novogovor, utemeljen na preglumljivanju i prešućivanju, srpsko-hrvatsku varijantu političke korektnosti i  dekorativnih odnosa? Bi li to onda bila politička dekorektnost, sklepotina od neologizma, grdobna kao i ova srpsko-hrvatska debilaterala? I za sve uvjerene i očarane ovim dvodnevnim operetnim igrokazom, evo još zazornijih i pretjeranijih, upravo radikalnih upita.

Kako će pomoći dekoracija tamo gdje je potrebna defašizacija? Kako ornamentalno može  učinkovito nadomjestiti argumentalno? Konkretnije, poslužimo se točnim upitom Rastka Močnika: koliko (još) fašizma?  (Od semantičkih tankoćutnika poput Žarka Puhovskog, za koje su fašizam i nacizam danas netočno i anakrono pojmovlje, očekujemo novi apo-kaliptični pojmovnik!).

Uistinu, koliko još?

Barem hipotetski, svi znademo sve. Niti uz najveći napor mašte i isprogramirane amnezije, ne možemo zaboraviti da poslije 1989. iz Beograda nisu krenuli mirovni pokreti i gandhijevski pa-cifizam. Uvertira agonije u Sloveniji, pa klaonice agresije i građanskih ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Golema ratna razaranja, milijuni raseljenih, više od stotinu tisuća mrtvih. I to je tek dio krvave i nepojamne bilance bratstva i jedinstva koje je skončalo u bešćutnom bratoubilaštvu i posvemašnjoj destrukciji: homicidu, urbocidu, kulturocidu, genocidu.

Vukovar i Škabrnja, Srebrenica i Sarajevo, ali i 250 tisuća izbjeglih i bezdomnika, na stotine ubijenih nakon Bljeska i Oluje; splitska Lora i Glavašev Osijek, sarajevski Kazani, Bratunac, u susjedstvu Srebrenice.

Zašto su se Čehoslovačka i SSSR, zemlje rigidnoga i  staljinističkog realsocijalizma, razdvojile u baršunu, a iznimka između Istoka i Zapada, Jugoslavija, skončala u masovnim grobnicama i koncentracijskim logorima?

SMRT JUGOSLAVIJE I ŽIVOT POSLIJE SMRTI

Ovo pitanje također nije došlo niotkud. Ovdje ćemo akcentirati dvije od silnih teatralnih izjava prigodom zagrebačkoga susreta predsjednice i predsjednika te pružiti, barem djelomičan i ipak  nedostatan, odgovor o smrti Jugoslavije i našim životima poslije smrti dotične.

Prva izjava, već spomenuti moratorij ne-četnika, predsjednika Vučića, može nam poslužiti kao lozinka za posljednjih dvadeset i sedam poslijejugoslavenskih godina. Toliko, naime, novostovorene države žive u zaleđenom vremenu, moratoriju vremena i povijesti. U odgođenom vremenskom kontinuumu: odgođenoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Druga pak- izjava predsjednice, predsjednika ili priopćenje za javnost post festum- govori o prvom koraku naprijed u normalizaciji, koji se, eto, dogodio  zagrebačkom debilateralom.

U samodopadnome, intimnom doživljaju dvoje dvojbenih protagonista moguće je ovu tragikomičnu teatraliju vidjeti kao golemi korak za njih, ali i ovjereni status quo za sve nas. S iznimkom inozemnih gledatelja u VIP ložama.

Taj prvi korak naprijed u normalizaciji, dolazi nakon 27 godina nenormalne obratnice, natražnjačke deregulacije; potonuća u patološki abnormalna društva-države-nacije.

U paketu  neoliberalne ekonomije i parlamentarne demokracije dobili smo nazadnjačku, predmodernu tribalizaciju. Već dvadeset i sedam godina se ovdašnje nacije osvješćuju kao tribalne skupine u gotovu nepropusno zatvorenim društvima. Jer, ove tribalne zajednice žive zazidane u društva-utvrde; iza debelih zidina kolektivne autoviktimizacije i plemenske martiromanije.

Drugom i drugima pripada, zauvijek, kolektivna krivnja – za sve naše žrtve i mučeništva.

Iza neuvjerljivih kulisa pravne države nesputano teče drevni obrt lex talionis-a za Drugog, a knute robovlasničke, neoliberalne svemoći- za pauperizirane plemenske podanike u dronjcima građanske odjeće.

U tom duhu ovdašnji vođe jednom godišnje pregaze Vukovar, Srebrenicu, Jasenovac, a mrcvare ove mitske nekropolise plemena skoro pa danomice, u ritmu dnevno-političkog kramarenja.

To je pozadina  opskurne zagrebačke predstave i temelj njezine bilateralne i regionalne upitnosti i kapacitiranosti. Predsjednik Vučić i predsjednica Grabar-Kitarović su zakonita čeda arhajskih majki-plemena, u hard i soft verziji. Njih dvoje nemaju želje niti potencijala za izići iz paradigme koja ih je stvorila i od koje žive. Izvan opsjena i privida odigranih inscenacija, kriju se skromni političari europskih provincija, kojima su uloge državnika, osim u operetnoj iskarikiranosti, nedostižan san. Stoga je bilo nezamislivo da  prvi državnik i državnica regije, makar deklarativno, priznaju i odbace  zajednički i nedovršeni kainski krimen u Bosni i Hercegovini. A to bi istodobno značilo raskrinkati i sve nakane o disoluciji BiH te iluzije o izostanku, u tom slučaju, kobnih  posljedica za Srbiju, Hrvatsku i cijelu Jugoistočnu Europu.

Kad, dakle, malo pozornije pogledamo  naličje i iza kulisa ovog minornog spektakla europske periferije, na navijački trash talk srpsko-hrvatske debilaterale možemo samo sućutno slegnuti ramenima. Je li Vučić ispao alfa mužjak, prvi u čoporativnoj gužvi srpskih i hrvatskih vučića?

Srpski kralj Aleksandar ukrao show Kolindi, hrvatskoj kraljici Balkana?

Uostalom, kako god. Čak i prvoloptaške, tabloidne dosjetke, a kamo li kozerije, nadmašuju- sadržajno i estetski- sve što smo vidjeli i čuli u srpsko-hrvatskoj opereti.

OPSTAJTE OVDJE!

Na  koncu, parafrazirajmo Močnikovo staro pitanje: koliko još neofašizma? S kim i za koga?

I koliko još godina za nas?  Što će biti s Europskom unijom do 2025., godinom ulaska Srbije i Crne Gore pod skute Bruxellesa? Kad će to i hoće li dočekati BiH, Makedonija, Albanija, Kosovo?

Nije posrijedi samo opstanak ove i ovakve EU. Uza sve drugo, elementaran preduvjet za opstanak država naše famozne regije jest ostanak ljudi- na ovim ispražnjenim i beživotnim prostorima.

Pošast depopulacije ubrzava se zlokobnije i dramatičnije no što su predviđali i najpesimističniji demografski izračuni i scenariji.

Možda sami sebi odbijamo priznati da proživljujemo svoje posljednje dane ovdje; nije li svjetlo koje još vidimo zapravo već dugo-sutonsko?

Profesor banjolučkog sveučilišta Miodrag Živanović, u kratkom razgovoru za Buka Magazin, među ostalim, sumorno i rezignirano izgovara riječi koje bi mogle biti i epitaf postjugoslavenskim državama: „… Cijeli društveni život je ispražnjen… Socijalno tkivo nam je uništeno. Kako bilo šta mijenjati, kada nema ljudi… Bojim se da je za nas kasno.“

Možemo, dakako, riječi staroga profesora doživjeti kao pesimistično zdvajanje i katastrofično pretjerivanje. Ali, njegova razmišljanja osvjetljena su onim nepatvorenim, sutonskim svjetlom naše zbilje. Nisu to svjetla  reflektora i   pozornica na kojima se odvijaju predstave Big Brothera, Farme ili političkih bilateralnih i inih igrokaza. U toj namještenoj,  kičastoj gužvi bezličnih i beznačajnih, nemoguće je razlikovati celebrityje, političare i glamurozno pokućstvo blistavog, šarenog, fancy, cool & in rekvizitarija. No, zato na sutonskom svjetlu nemilosrdne svakodnevice sve jasnije vidimo da je život doista – negdje drugdje. I zašto se onda odlazak odavde čini kao potpisivanje neopozivog, doživotnog poraza? Hoćemo li sami sebe, poput baruna Munchausena, izvući za perčin iz živog pijeska? Dokazali smo, naime, da je takvo što uistinu moguće- preživjeli smo sve njih u ovih 27 godina. Poradi toga baš samima sebi imamo pravo reći samo jedno:

Opstajte ovdje.