HRVATSKA DEMOKRACIJA NA TRUSNOM TLU

Izdvajamo

• Da je ikome od organizatora referenduma doista stalo do stvarnog stanja, njime bi se bavili na drugačiji način i u župnim zajednicama. Radili bi na svjedočkoj snazi kršćanskog braka, što im je i pastoralna zadaća, a ne na političkim ambicijama gospođe Markić i jačanju društvenog utjecaja Crkve u vječnom ratu sa „crvenima“. Radi se zapravo o nekim starim obračunima koji se na Hrvatskom tlu i u našoj zbilji uvijek ispočetka naizgled svode na crvene i crne, partizane i ustaše. Crkveni establishment kroz potpirivanje tih vatrica zamagljuje stvarnost, želeći ostaviti dojam da se bori protiv sekularizma, dok se zapravo suprotstavlja sekularizaciji a time i sekularnosti države. A ta je borba puno starija i zadire u sumrak feudalnog društva, davno prije ustaša i partizana. I narod uvijek iznova nasjeda na podmetnute priče koje zamagljuju stvarnost, a povijesno i politički, a pogotovo teolološki ne razlikuje pojmove o kojima se razgovara.

Povezani članci

• Zvonimir Nikolić: Plenkoviću, Hrvati postoje i izvan granica izmišljene Herceg Bosne!
• Nerzuk Ćurak: Nasilje
• Jelena Obućina: “Vlast će koristiti sva sredstva da nas ućutka”
• Nismo još!
• Uvrede, klevete i gadosti: Šešeljeva knjiga o Bojanu Tončiću
• VIKTOR IVANČIĆ: GNOJNA VJEŽBA

Foto: Patrik Macek

Crkva, izvodeći mimikriju borbe protiv sekularizma, zapravo baca pijesak u oči promatraču, ne želeći da on vidi njenu težnju da povrati svoj utjecaj na ona kulturna, društvena i obrazovna područja koja su izmakla njenom utjecaju s procesom sekularizacije. Svaki politički saveznik tu je dobar, a činjenica da je zaista u bivšoj državi na snazi bio sekularizam, pridonosi ovom zamagljivanju činjenica.

Piše: Jacqueline Bat

Lijepa naša domovina nalazi se na seizmološki vrlo aktivnom području kugle zemaljske. Ne znam može li seizmološka aktivnost i preko 40.000 jakih potresa u proteklih 135 godina utjecati na stanje duha i uma naroda koji obitava na takvom području kao ni što bi na to rekli istraživači fenomena na rubu znanosti. No, nemogućnost hrvatskog naroda i njegovih političkih predstavnika u Saboru da od osamostaljenja Hrvatske iznjedre jedan stabilan konsenzus vrednota i demokratske alate kojima će se za iste kontinuirano zalagati dovodi me do ruba ludila. I razmišljanja o fenomenima na rubu znanosti.

To što smo preko dvadeset godina taoci dvaju političkih opcija i njihovih minornih satelita, i svjedoci privatizacijske i ine pljačke državnih dobara, još se može svrstati u zajednički koš s onim što se događalo u drugim, nama susjednim državama kad su prolazile kroz tranziciju. U manjoj ili većoj mjeri, ali i njima se događalo. No ono što se događa intenzivno samo u Hrvatskoj, a naglašeno tenzije rastu posljednjih mjeseci s referendumima i referendumskim zahtjevima, jest ugroženost laiciteta i sekularnosti države. Direktna ili indirektna. Prvo smo to vidjeli na primjeru uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Odgovorni u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa propustili su javnu raspravu u vezi prijedloga kurikuluma i time dali adute Crkvi da krene u kampanju protiv „odgoja koji će našu djecu učiti masturbaciji“ kako se među inim biserima moglo čuti. Šlampavo odrađen posao Ministarstva i izvrsno odrađena antikampanja Crkve koja se teško odriče društvenog utjecaja i moći koju je dobila tijekom prvih godina nakon osamostaljenja Hrvatske. Naizgled, tu je Crkva dobitnik, no zapravo je gubitnik. Kao čuvarica nacionalnog identiteta u prijašnjem društvenom uređenju koje nije zapravo njegovalo zdravu sekularnost nego ideološki sekularizam povezan s državnim ateizmom koji je nastojao marginalizirati religiju i religijsku svijest i potisnuti je iz svakodnevnog tijeka društvenih zbivanja, Crkva je zapravo imala svoje duhovne vježbe. Propovijedi su često bile prisluškivane, državni aparat imao je svoje doušnike na propovijedima svih iole relevantnih teologa tako da se s ambona mogla čuti jedino riječ Evanđelja i njezino tumačenje. Ukoliko je bilo poveznica sa svakodnevicom, pazilo se da se sve političke primjese izbjegnu, ili budu zamotane u bar pet šuškavih omota koji odvlače pažnju od sadržaja. Melem za vjerničko uho. Bar moje. Danas, sa ambona grme prozivke o „sinovima udbaša i zločinaca koji nam vode državu“ (biskup Vlado Košić). Istovremeno, politički gladna i sirovo ambiciozna gospođa Markić trgovinom obiteljskim vrednotama, potpomognuta teološkim zazivanjima svetosti kršćanski utemeljenog braka i obitelji uspjela je izboriti da joj na referendum o definiciji braka izađe jedva trećina biračkog tijela i da u ruralnim sredinama apsolutno nadglasa one rijetke birače koji su razumjeli o čemu se tu zapravo radi i bili protiv toga da se u Ustav unose diskriminatorne uredbe. Slavodobitno je to proglasila „voljom naroda“ – jednako kao što bi zajedno sa crkvenom logistikom omalovažila takvu izbornu izlaznost ukoliko bi išla u prilog opciji koju ne simpatiziraju, dakle lijevoj. Odnosno kvazilijevoj. Jer sve je kod nas kvazi. Ljevica nije zapravo ljevica nego kvaziljevica, desnica nije desnica nego kvazidesnica, a katolici nisu kršćani nego kvazikršćani. Logičnim slijedom i Hrvatska je kvazidržava. Izgleda kao država a zapravo nije. Ima svoju vladu, Sabor, razna ministarstva, himnu zastavu i sve što imaju prave države kojima sliči. Ali samo sliči. Jer ta ista država zapravo, od trenutka svoga nastanka sa svim svojim tijelima djeluje ad-hoc, neplanirano, nepromišljeno bez razvojne i vrijednosne strategije koja bi omogućavala razvoj pluralizma građanskog društva i stabilnost državne politike. A budžet da ne spominjemo. I upitne načine strategije njegova punjenja, a o strategijama pražnjenja bolje ne govoriti.

Paralelno s rastućom krizom i opravdanim nepovjerenjem aktualnoj vladi, umjesto konstruktivnog razmišljanja o tome kako promijeniti Izborni zakon , uvesti mogućnost opoziva političara po političkoj odgovornosti za neizvršavanje i kršenje javno danih obećanja koji u razvijenim demokracijama imaju snagu obaveze, narod ove zemlje pokazuje i dalje zdravom razumu nespoznatljiv stupanj inertnosti i podložnosti manipulaciji. Dokaz tome je i pomama za referendumima kojima bi se rješavalo svako pitanje-od ćirilice, preko građanskog odgoja do izbornog zakona i outscoringa. Kao da je referendum besplatan, i kao da nije upitno izražavanje „volje naroda“ koja ne čini ni trećinu biračkog tijela. Da ne citiram sad prof. Zakošeka koji je iznio niz argumenata zbog kojih je vrlo opasno mijenjati referendumom nešto što se rješava saborskom procedurom, obzirom da postoji niz nedorečenosti u našoj zakonodavnoj i izvršnoj praksi iz kojih u sadašnjem stanju nije nikako vidljivo kako bi se mogao na primjer mijenjati zakon jednom promijenjen referendumom. Opet novim referendumom? Da referendumi predstavljaju veliku opasnost za demokraciju jedne politički nestabilne zemlje (a mi to jesmo, tako nas drugi vide i doživljavaju, priznali si mi to ili ne), primjer je i referendum o braku koji je izravno ugrozio sekularnost države.

Zašto to govorim tako oštro? Zato jer je kanonska definicija braka ušla u Ustav jedne države, i time ne samo da je rezervirala pravo na termin (ništa drugo, zapravo) nego utjecala i na to da se partnerski odnos stavi izvan definicije obitelji. Organizatorica referenduma poručila je da će se suprotstaviti i svakom obliku registriranog partnerstva homoseksualnih osoba jer „mi ne želimo da oni imaju ništa što po pravima nalikuje na brak“. Znači, cilj je bio ne zaštititi svoje pravo nego oduzeti drugima svako pravo na zakonsku regulaciju oblika njihovog zajedništva. A to jest diskriminacija. Nikako ovdje ne mislim odreći pravo Crkvi da se zalaže za brak kao zajednicu muškarca i žene, niti roditeljima da odgajaju svoju djecu u kršćanskom duhu. Uostalom, kršćanka sam i sama. Ovdje se radi o krajnjem motivu, i načinu na koji se „zalaganje“ provodi. Brak kao zajednica muškarca i žene koja prema teološkom tumačenju ima najviše dostojanstvo, odavno je u ovom društvu ugrožena. Ono što se naziva „kršćanskim brakom“ u samim temeljima je u današnjoj stvarnosti crkvenog života ugroženo, već samom činjenicom da se velika većina katolika ne pridržava crkvenog nauka o spolnosti, (prije svega zbog činjenice da je restriktivan i kulpabizirajući namjesto afirmativan i oslobađajući) da Crkva zatvara oči pred činjenicom koliki broj mladih sklapa brak zbog djeteta pa se onda čudom čude kad se civilno razvedu zašto ne mogu dobiti i crkveno poništenje istog. A pastoral ljudi koji ponovo sklapaju civilne brakove s drugim osobama je praktički nepostojeći. Da ne pričamo u kakvim sve zajednicama žive oni koji ostaju u formi braka a u obitelji se događa svašta – od zlostavljanja preko prevare do zanemarivanja. To je svakodnevno gaženje sakramenta braka, na koje se žmiri. Ima zaista i uzornih obitelji u kojima raste ljubav, zajedništvo i kršćanska sloga i dobrota ali one su malobrojnije. No istinsko svjedočanstvo bilo koje vrednote je zapravo uvijek malobrojno. Kršćansku obitelj ugrožava prije svega klica smrti koju u sebi nosi poprimajući vid religioznog običaja, a ne istinski življene vjere.

Da je ikome od organizatora referenduma doista stalo do stvarnog stanja, njime bi se bavili na drugačiji način i u župnim zajednicama. Radili bi na svjedočkoj snazi kršćanskog braka, što im je i pastoralna zadaća, a ne na političkim ambicijama gospođe Markić i jačanju društvenog utjecaja Crkve u vječnom ratu sa „crvenima“. Radi se zapravo o nekim starim obračunima koji se na Hrvatskom tlu i u našoj zbilji uvijek ispočetka naizgled svode na crvene i crne, partizane i ustaše. Crkveni establishment kroz potpirivanje tih vatrica zamagljuje stvarnost, želeći ostaviti dojam da se bori protiv sekularizma, dok se zapravo suprotstavlja sekularizaciji a time i sekularnosti države. A ta je borba puno starija i zadire u sumrak feudalnog društva, davno prije ustaša i partizana. I narod uvijek iznova nasjeda na podmetnute priče koje zamagljuju stvarnost, a povijesno i politički, a pogotovo teolološki ne razlikuje pojmove o kojima se razgovara. Da pojasnimo malo:

Sekularizacija je u svom izvornom značenju predstavljala izuzimanje nekog posjeda ili ustanove od crkvene uprave i kontrole, a u općenitijem i širem značenju predstavlja proces laicizacije cjelokupne kulture koji se počeo razvijati u Europi s odumiranjem feudalnog društva i postupnim prelaskom u moderno. Sekularizacija obuhvaća sva ona nastojanja intelektualnih krugova da na utemelje različita područja ljudskog znanja koja ishodište nemaju u religijsko-sakralnom i iz njega se ne postuliraju. No sekularizacija je kao takva društveni proces koji je u sebi pozitivan, i ne suprotstavlja se religiji, nego svakoj religiji jamči jednaka prava u društvu zasnovanom na laičkoj kulturi i znanju, ne favorizirajući niti jednu, pa ni većinsku.

Sekularizam je naprotiv ideološka inačica sekularizacije, oblik koji nastoji marginalizirati religiozno i duhovno, često je u sprezi sa državnim ateizmom i svim njegovim oblicima kroz društvena uređenja koja su mu sklona.

Crkva nikad nije zapravo preboljela izuzimanje svojih posjeda i ustanova nad kojima je imala isključivu kontrolu, no, prihvatila je u zemljama razvijene demokracije svoju ulogu u modernom društvu i više-manje je gradila na zasadama II. Vatikanskog koncila. Svjesna važnosti posadašnjenja svoje kršćanske poruke. Crkva u Hrvata ima malo veći problem s time, jer kod nas ne samo da zasade II. Vatikanskog koncila nisu u potpunosti zaživjele, nego ih se često i izravno potire. Crkva, izvodeći mimikriju borbe protiv sekularizma, zapravo baca pijesak u oči promatraču, ne želeći da on vidi njenu težnju da povrati svoj utjecaj na ona kulturna, društvena i obrazovna područja koja su izmakla njenom utjecaju s procesom sekularizacije. Svaki politički saveznik tu je dobar, a činjenica da je zaista u bivšoj državi na snazi bio sekularizam, pridonosi ovom zamagljivanju činjenica.

Od osamostaljenja države, nismo pokazali da razumijemo temelje svoje državnosti, kao ni da imamo volju razvijati strategije koje bi istu unaprijedile i štitile njene temeljne vrijednosti. Bahatost i samodostatnost političkih oligarhija koje su lošim gospodarenjem ovu zemlju bacile na koljena ide u novi krug beznadežnog dvostranačja. I minornih političkih aspiranata, uglavnom disindenata iz dvije velike stranke. A građani sve to plaćaju, u svojoj malodušnoj inerciji. Pokazuju ne samo da su pasivni, nego i da ne razumiju temeljne motive koji društveno-političke čimbenike u ovoj zemlji pokreću na djelovanje. Zato naša politika bilježi visoku seizmološku aktivnost. Demokracija je na jako trusnom tlu. I ako ne počnemo raditi na sebi i izgrađivati alate za razumijevanje društveno-političke stvarnosti još ćemo dugo biti siromašna i politički nestabilna zemlja.